Talijan Paolo Cognetti (1978.) pisac je atmosfere, planina, jedan od najminucioznijih naturalista u suvremenoj, i ne samo talijanskoj književnosti. Čitatelji su, pa tako i hrvatski, već navikli na njegove elegične pripovijesti o odnosu što ga i sam, kao bivši stanovnik smogom prekrivenog Milana, svjetski putnik s kratkom životnom epizodom preko Bare, u New Yorku, gaji prema planinama pod čijim je okriljem i sam pronašao dom.

Iako bi poetičnim zvučalo da se "Cognetti novim romanom planini vraća", bila bi to činjenična laž jer Cognetti, autorski, s planine nikad i nije sišao. Doduše, posljednji, na hrvatski netom prevedeni roman "Vučja sreća" možda se najsnažnije naslanja na nagrađivan i prevođen roman "Osam planina", u čijem se središtu planina našla kao zakon, magnetska sila, ali i metafora pripovjedačeva odnosa s ocem koji ga je uvijek istovremeno od sebe odbijao i navodio da svoj životni put uspoređuje s njegovim. Sad, umjesto oca, Cognetti pred Fausta, četrdesetogodišnjeg pisca čiji se život našao na prekretnici (i) prekidom desetljeća duge veze okrunjene kupnjom zajedničkog doma, postavlja izazov suočavanja s krizom srednjih godina, pronalaskom života na prekretnici i nemogućnosti da, okovan očekivanjima i uskim okvirima "normalnog", svakodnevnog života daleko ispod oblaka, na prljavim gradskim ulicama, pronađe sreću.

Hoće li mu to poći za rukom kad život svede gotovo na ono primordijalno, na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba u mjestašcu usred talijanskih Alpa? Je li, zapravo, to što sa zemlje nazivamo "svođenjem" prikaz života u svoj njegovoj punini? Roman "Vučja sreća", ispisan na nevelikom broju stranica, jedva dovoljnom da bi se romanom kvalificirao, ne pati od prevelikog broja likova - uz Fausta tu su tek Babette, vlasnica planinske kućice i restorana u kojem se bivši pisac "skriva" kao "lažni kuhar", konobarica Silvija čija je misija na planini pronaći sebe i umirovljeni policajac, a strastveni lovac Santorso. No među njima se, kako to obično biva u zatvorenim zajednicama, ekosustavima omeđenim surovošću planine, razvijaju duboki odnosi i povezanost kakva je s asfalta iščezla s prvim naletima modernizacije. Neće se ovdje, u narativno vrlo jednostavnoj i pravocrtnoj liniji, dogoditi mnogo toga uzbudljivog ili neočekivanog, ali ljepota Cognettijevih romana i nije u nevjerojatnim obratima ili nastojanju da čitatelja održi budnim dugo u noć. Cognetti piše da čitatelja uspori, da ga navede da zastane i osvijesti svaku pojavnost kojom je okružen. Njegovi su romani nalik lirskim meditacijama, pohvale gotovo netaknutoj prirodi i onome što u pojedincu može pobuditi. Cognettijevi su romani i put povratka sebi, nježno, eterično upućivanje na najvažnije životne poruke poput, u ovom slučaju, pronalaska sreće koju ponekad, zaključuje Fausto, ne treba ganjati poput divlje zvijeri, nego, poput stabla, pronaći na mjestu trenutačnog bivanja, kao trajnu odrednicu.

Neki bi, naravno, mogli prigovoriti da, s izuzetkom prvijenca "Sofia se uvijek odijeva u crno", Paolo Cognetti piše uvijek jedan te isti roman o susretu, ali ne i srazu, čovjeka i prirode. Unekoliko to i jest točno, Cognetti je od onih pisaca koji u nekolicini tema pronalaze vrelo za crpljenje nadahnuća, no time se nipošto ne recikliraju, nego svakog puta otkrivaju nešto novo. Ovdje, u poruci tako potrebnoj današnjem društvu, pokazuje kako biti sretan u naizgled suženim okvirima postojanja.