Life
125 prikaza

Paolo Cognetti: 'Vučja sreća' - elegična meditacija o sreći

1/4
Davorin Višnjić/PIXSELL
U poruci tako potrebnoj današnjem društvu, Paolo Cognetti pokazuje kako biti sretan u naizgled suženim okvirima postojanja

Talijan Paolo Cognetti (1978.) pisac je atmosfere, planina, jedan od najminucioznijih naturalista u suvremenoj, i ne samo talijanskoj književnosti. Čitatelji su, pa tako i hrvatski, već navikli na njegove elegične pripovijesti o odnosu što ga i sam, kao bivši stanovnik smogom prekrivenog Milana, svjetski putnik s kratkom životnom epizodom preko Bare, u New Yorku, gaji prema planinama pod čijim je okriljem i sam pronašao dom.

 | Author: Fraktura Fraktura

Iako bi poetičnim zvučalo da se "Cognetti novim romanom planini vraća", bila bi to činjenična laž jer Cognetti, autorski, s planine nikad i nije sišao. Doduše, posljednji, na hrvatski netom prevedeni roman "Vučja sreća" možda se najsnažnije naslanja na nagrađivan i prevođen roman "Osam planina", u čijem se središtu planina našla kao zakon, magnetska sila, ali i metafora pripovjedačeva odnosa s ocem koji ga je uvijek istovremeno od sebe odbijao i navodio da svoj životni put uspoređuje s njegovim. Sad, umjesto oca, Cognetti pred Fausta, četrdesetogodišnjeg pisca čiji se život našao na prekretnici (i) prekidom desetljeća duge veze okrunjene kupnjom zajedničkog doma, postavlja izazov suočavanja s krizom srednjih godina, pronalaskom života na prekretnici i nemogućnosti da, okovan očekivanjima i uskim okvirima "normalnog", svakodnevnog života daleko ispod oblaka, na prljavim gradskim ulicama, pronađe sreću.

 | Author: Davorin Višnjić/PIXSELL Davorin Višnjić/PIXSELL

Hoće li mu to poći za rukom kad život svede gotovo na ono primordijalno, na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba u mjestašcu usred talijanskih Alpa? Je li, zapravo, to što sa zemlje nazivamo "svođenjem" prikaz života u svoj njegovoj punini? Roman "Vučja sreća", ispisan na nevelikom broju stranica, jedva dovoljnom da bi se romanom kvalificirao, ne pati od prevelikog broja likova - uz Fausta tu su tek Babette, vlasnica planinske kućice i restorana u kojem se bivši pisac "skriva" kao "lažni kuhar", konobarica Silvija čija je misija na planini pronaći sebe i umirovljeni policajac, a strastveni lovac Santorso. No među njima se, kako to obično biva u zatvorenim zajednicama, ekosustavima omeđenim surovošću planine, razvijaju duboki odnosi i povezanost kakva je s asfalta iščezla s prvim naletima modernizacije. Neće se ovdje, u narativno vrlo jednostavnoj i pravocrtnoj liniji, dogoditi mnogo toga uzbudljivog ili neočekivanog, ali ljepota Cognettijevih romana i nije u nevjerojatnim obratima ili nastojanju da čitatelja održi budnim dugo u noć. Cognetti piše da čitatelja uspori, da ga navede da zastane i osvijesti svaku pojavnost kojom je okružen. Njegovi su romani nalik lirskim meditacijama, pohvale gotovo netaknutoj prirodi i onome što u pojedincu može pobuditi. Cognettijevi su romani i put povratka sebi, nježno, eterično upućivanje na najvažnije životne poruke poput, u ovom slučaju, pronalaska sreće koju ponekad, zaključuje Fausto, ne treba ganjati poput divlje zvijeri, nego, poput stabla, pronaći na mjestu trenutačnog bivanja, kao trajnu odrednicu.

 | Author: Davorin Višnjić/PIXSELL Davorin Višnjić/PIXSELL

Neki bi, naravno, mogli prigovoriti da, s izuzetkom prvijenca "Sofia se uvijek odijeva u crno", Paolo Cognetti piše uvijek jedan te isti roman o susretu, ali ne i srazu, čovjeka i prirode. Unekoliko to i jest točno, Cognetti je od onih pisaca koji u nekolicini tema pronalaze vrelo za crpljenje nadahnuća, no time se nipošto ne recikliraju, nego svakog puta otkrivaju nešto novo. Ovdje, u poruci tako potrebnoj današnjem društvu, pokazuje kako biti sretan u naizgled suženim okvirima postojanja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.