Prvih mjeseci postojanja Nezavisne države Hrvatske, bilo je jasno tko je nadređeni Anti Paveliću. Samo pogledajte koji su mu bili prvi diplomatski posjeti, a riječ je o Hitleru i Mussoliniju. Na sastanku s njemačkim Fuhrerom je Pavelić dobio odriješene ruke za rasno i etničko čišćenje države, ali on je bio poduzetan i već je u travnju, tek nekoliko dana nakon proglašenja NDH, donio nekoliko proglasa o Židovima i Srbima.

Podsjetimo ovdje na izjavu Mile Budaka, Pavelićeva ministra obrazovanja, iz sredine lipnja 1941. godine: "Za ostale, Srbe, Židove i Cigane imamo tri milijuna metaka. Ubit ćemo trećinu svih Srba. Deportirat ćemo drugu trećinu, a posljednju trećinu ćemo natjerati u katoličanstvo".

Veliki feljton Ovaj dokument spasio je tisuće ustaških zločinaca

S takvim ljudima je argentinski predsjednik Juan Peron već 1943. ostvario dobre veze, a argentinski autor Uki Goni navodi da su tada ustaše kupile nekoliko desetaka putovnica od Perona koje bi im omogućile siguran bijeg preko Atlantika.

Američki obavještajci su krajem te godine u povjerljivom izvještaju pisali: "Pavelićeva vlada kupila je šezdeset argentinskih putovnica za evakuaciju. Novac su već prebacili u Argentinu. Neki niže rangirani dužnosnici, navodno, bježat će u Slovačku".

Ključnu ulogu u kupovini, izgleda, odigrao je Krunoslav Draganović. Amerikanci su za njega govorili da je Pavelićev alter-ego, a zabilježeno je i da Draganović bio veliki protivnik Eugena Dide Kvaternika kojeg su ustaše protjerale iz Hrvatske na osobni zahtjev Heinricha Himmlera. Luđak sa židovskom majkom, opisivao je Draganović Didu koji je kraj rata dočekao u Slovačkoj. Alojzije Stepinac je podržao Draganovićev odlazak u Vatikan i na papiru je govorio da će se on zauzimati kod talijanskih vlasti za puštanje nekih desetak tisuća zarobljenika po raznim logorima, ali stvarni zadatak mu je bio uspostavljanje dobrih veza sa zapadnim silama kako bi spriječio moguću sovjetsku okupaciju Hrvatske.

Draganović je predlagao stvaranje dunavske konfederacije na teritoriju Austrije, Slovenije, Hrvatske, Čehoslovačke i dijelova Mađarske. Kako smo i vidjeli, to se nije dogodilo, ali nije Draganović bio potpuno neuspješan. Goni kaže da su Britanci, upravo zbog Draganovića, nakon rata regrutirali hrvatske kriminalce za borbu protiv komunista.

Ustaški James Bond, kako su povremeno nazivali Draganovića, kraj Drugog svjetskog rata dočekao je u Vatikanu gdje je uspješno skrivao Pavelića i brojne naciste dok nisu uspjeli pobjeći preko Bare. Upravo on bit će ključni čovjek izvlačenja tona i tona ustaškog blaga. 

Pavelić i najbliži suradnici su već početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švicarskoj. Prema nekim procjenama su Hrvati uspjeli prebaciti 2.400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švicarsku narodnu banku u svibnju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u kolovozu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz središnje banke kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske.

Krajem te godine je Konstantin Kammerhofer, Himmlerov osobni predstavnik u Hrvatskoj, obavijestio svoje nadređene da je ustaško povlačenje već počelo. Pavelićeva supruga, jedna kćer i nekoliko rođaka kreću u Austriju, u Semmering. Usprkos svemu, Pavelić je novu, 1945. godinu, čestitao Himmleru obećanjima da će hrvatski vojnici bez oklijevanja boriti se rame uz rame s njemačkim vojnicima sve do konačne pobjede.

Dok je obećavao vječnu vjernost Himmleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom svibnja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod izravnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslan je u inozemstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracijskih logora. Blago će ostati tamo, pod zaštitom katoličke crkve, sve do 1946. godine kada su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga.

Pretpostavlja se da je određena količina zlata prebačena izravno u Vatikan. Naime, ustaško ministarstvo vanjskih poslova povjerilo je svoje arhive Stepincu koji ih je skrio u podrum palače u Zagrebu. Kasnije su ti arhivi, nekih osam velikih kovčega, prebačeno Draganoviću u Rim, a postoje neke teorije da je u kovčezima bilo ustaškog blaga.

Sami bijeg Ante Pavelića i dalje je obavijen velom tajne, a vjerojatno će tako zauvijek i ostati. Pretpostavlja se da je pobjegao u pratnji nekih tisuću i pol ustaša preko Maribora u Austriju gdje se nadao toplom dočeku britanskih vlasti. Ponio je i veći dio blaga hrvatske državne riznice, negdje između 350 i 500 kilograma zlata, pozamašnu količinu dijamanata i raznog inozemnog novca. Sve je prebačeno u dva kamiona do Austrije gdje su predali jedan dio blaga Britancima "i tako spasili sami sebe" ustvrdio je jedan povjerljivi američki dokument. 

Kasnije se ispostavilo da je blago, na putu do Austrije, značajno smanjeno zbog oružanih pljački te raznih isplata i povlačenja imovine, što pretpostavljamo da znači podmićivanje raznih oružanih formacija. Ipak, do Austrije je dospjelo 350 kilograma zlata te oko 1.100 karata dijamanata. Čuvanje ustaškog blaga povjereno je Lovri Sušiću, generalu Anti Moskovu te Božidaru Kavranu. Samo Sušić će preživjeti bijeg u Argentinu. Zlato su pregledali i popisali Frane Šarić i ustaša po imenu Musa.

Kad je Draganović posjetio sjevernu Italiju početkom ljeta 1945. godine, susreo se sa Sušićem koji mu je predao četrdesetak kilograma zlatnih poluga. Draganović je zlato ponio sa sobom u Rim gdje je trošeno na financiranje anti-titovskih aktivnosti. 

Dio zlata je, čini se, upao u ruke nekim manje skrupuloznim ustaškim časnicima, a ni Britanci se nisu iskazali kao pretjerano pošteni. Moskov je, prema Pavelićevoj naredbi, iskopao zlato i uz pomoć Ante Čodine, jednog od organizatora atentata na kralja Aleksandra, ustaškog kapetana Marka Čavića, pukovnika Mare Pavelića te špijuna Tomljenovića, pokušao ga prebaciti u Rim.

Ustaški zločini Hitlerov časnik: "Povraća mi se od Pavelića"

Usput su britanski vojnici preuzeli dio blaga, a Moskov je u travnju 1947. godine izručen Jugoslaviji gdje mu je suđeno za ratne zločine. Sudbina blaga je do danas nepoznata, a riječ je o tristotinjak kilograma zlata.

Povjerljivi američki izvještaji govore da je vjerojatno blago završilo u britanskim rukama. Emerson Bigelow, američki obavještajac pisao je krajem 1946. godine o točnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 milijuna švicarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile nekih 150 milijuna franaka vrijedno zlato na austrijsko-švicarsko granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španjolsku i Argentinu. 

Negdje 1948. godine su odbjegle ustaše uspjele dohvatiti tajno zlato u švicarskim bankama, a operaciju su povjerili slovenskom biskupu Gregoriju Rozmanu, zloglasnom anti-semitu i ratnom zločincu. Američki obavještajci su bili potpuno uvjereni da će Rozman veći dio novca prebaciti ustašama u Argentinu preko Italije.

Na kraju nitko ni ne zna što se točno dogodilo s tim blagom, ali kako smo već ranije govorili, Pavelić je 1952. godine pokušavao prodati dvjestotinjak kilograma zlata u Buenos Airesu.