Te davne 1979. godine Francis Ford Coppola sklepao je svoju “Apokalipsu danas”, Martin Scorsese spremao “Razjarenog bika”, Clint Eastwood dovršavao “Bronco Billyja”, a Ridley Scott pred šokiranom publikom “porodio” je “Aliena”. Danas, 45 godina kasnije, Coppola (85) u Cannesu je predstavio svoj životni projekt “Megalopolis”, Scorsese (82) izbacio je “Ubojice cvjetnog mjeseca”, Eastwood (94) dovršava snimanje “Porotnika broj 2”, a Scott (77) oživljava nastavak “Gladijatora”. Četvorici neuništivih redateljskih ikona pridružio se i peti, australski vječni dječak George Miller (80), koji je iste 1979. snimio “Mad Maxa”. Sad je Miller u svijet otisnuo “Furiosu”, peti dio sage o Pobješnjelome Maxu. I prema najavama, ne i posljednji.

Iako “Furiosa” zasad nema furiozan odjek u kinima. Kao prvi blockbuster sezone, prilično je “flopnula” u odnosu na financijska očekivanja. Dosad je na svjetskom tržištu zaradila 160 milijuna dolara, a budžet je iznosio 168 milijuna. Filmu uglavnom zamjeraju predugo trajanje i uspoređuju ga sa stvarno superiornim “Fury Road”, četvrtim nastavkom Mad Maxa. Ali daleko od toga da je “Furiosa” loš film. Da ne nosi teret usporedbi s “Fury Roadom”, “Furiosa” bi se gledala drugim očima, kao još jedan dokaz da nitko ne prikazuje svijet postapokalipse tako divlje i uzbudljivo kao George Miller.

Mladi Miller je prije filmske karijere bio liječnik, a u dežurstvima na hitnoj pomoći u Sydneyu ranih 1970-ih vidio je mnoge ozljede motociklista. Kao veliki zaljubljenik u film, koncipirao je priču o motociklističkim bandama koje haraju Australijom nakon nuklearne kataklizme. Iako je iza sebe imao samo eksperimentalne filmove, gotovo samoukome Milleru, koji je pohađao tek ljetne filmske škole u kojima je upoznao producentskog partnera Byrona Kennedyja, nije nedostajalo samopouzdanja. S Kennedyjem je prikupio malo manje od 400.000 australskih dolara, što je bilo dovoljno da snimi “Mad Maxa”. Glavnoga glumca pronašao je među tek završenim studentima glume na audiciji u Sydneyu. Zvao se Mel Gibson i potpuno je fascinirao Millera i Kennedyja.

Uz Gibsona i pokojeg manje poznatog profesionalnoga glumca, Miller je za uloge moto-bandita angažirao stvarne australske bajkere. Kako je Miller opisao u jednom podcastu, cijelo snimanje bilo je polugerilsko. Za scene jurnjava nisu imali dozvole lokalne policije. Nisu imali ni novca za prave, kožnate policijske uniforme, kakve nose Max i ostali policajci u filmu. Snalazili su se na razne načine i dovršili film. Završnu verziju montirali su u stanu svojeg prijatelja.

Godinu dana kasnije “Mad Max” je bio svjetski hit, sa zaradom većom od 100 milijuna američkih dolara u svjetskim kinima. Sve do pojave “Vještica iz Blaira” 20 godina kasnije, “Mad Max” bio je najprofitabilniji film svih vremena jer je budžet bio zaista minimalan.

Miller i Gibson udružili su snage još dva puta i snimili dva nastavka Maxa (“Drumski ratnik” i “Beyond Thunderdome”) do 1985. Tek s “Drumskim ratnikom” serijal je u potpunosti zakoračio u australsku pustinju, no nakon trećeg dijela, u kojem je nasuprot Gibsonu stajala Tina Turner, i Miller i Gibson su se oprostili od Maxa i posvetili se američkim karijerama. Dok je Gibson postao instant zvijezda, put doktora Millera bio je ponešto usporeniji. U Hollywoodu je debitirao horor-komedijom “Vještice iz Eastwicka” s briljantnim Jackom Nicholsonom i tri dame - Cher, Susan Sarandon i Michelle Pfeiffer. No brzo se vratio australskim TV produkcijama, a onda se pojavio među kandidatima za Oscara s dramom “Lorenzovo ulje” 1992. godine. Uslijedio je rad na nečem potpuno drugačijem - toplim emotivnim filmovima kao što su dva nastavka “Praščića Babea” (prvi je producirao, drugi režirao) te “Happy Feet”, animirani film o pingvinima, koji je Milleru donio Oscara 2006. u toj kategoriji. No u njegovoj se glavi motala nova avantura Pobješnjelog Maxa, a dug put od ideje do realizacije završen je 2014. godine, kad je nastao “Mad Max - Fury Road”.

Gibson više nije bio opcija za glavnog junaka, pa ga je Miller pronašao u Tomu Hardyju, engleskom grubijanu mekog srca. Od uvodnih kadrova “Fury Roada” jasno je kako je serijal o Mad Maxu nakon tri desetljeća stanke našao turbo pogonsko gorivo. Divlja jurnjava, maštovita scenografija, pulsirajuća glazba, nevjerojatno koreografirana akcija, dinamična režija i fantastični glumci i glumice stvorili su jedan od najboljih akcijskih filmova svih vremena, u kojem je Mad Max postao, zapravo, sporedan lik.

Jer prava junakinja “Fury Roada” je Furiosa, ratnica bez ruke (u fascinantnoj interpretaciji Charlize Theron), koja se okreće protiv svog zaštitnika i poslodavca, beskrupuloznog tiranina Immortan Joea, vlasnika svih vrijednih resursa u pustinji. Kad mu Furiosa otme najvrednije blago, uz Maxovu pomoć kreće prema obećanoj zemlji, raju u kojem je odrasla daleko od surove pustinje. Akcijski rollercoaster, gotovo bez sekunde predaha, bio je apsolutni hit, Milleru je priskrbio još jednu nominaciju za Oscara i odmah potaknuo razmišljanja o novim nastavcima.

Trebalo je dodatnih deset godina da ugledamo Millerovu “Furiosu”, prequel “Fury Roada”, u kojem saznajemo kako je žestoka pustinjska ratnica zapravo od krhke curice postala tvrdokorna heroina. Zahtjevan zadatak da uskoči u čizme Charlize Theron dobila je glumačka kameleonka Anya Taylor-Joy, dok je Dementusa, dijaboličnog vođu jedne od motobandi, utjelovio Chris Hemsworth, Marvelov Thor, koji je za ovu ulogu drastično promijenio izgled. Mad Maxa u ovom filmu nema (osim u jednoj kratkoj sceni, dugoj kao treptaj oka), ali duh izvornog Maxova svijeta itekako je prisutan.

Unatoč podijeljenim kritikama i financijskom razočaranju, 80-godišnji Miller nije još spreman odustati od Mad Max sage. Još prije deset godina, nakon uspjeha “Fury Roada”, koncipirao je završnu priču o Maxu, nazvanu “Wasteland”. Iako scenarij navodno još nije dovršen, a Tom Hardy je nedavno rekao kako ne vjeruje da će nastupiti u toj priči, poznajući neuništivi duh Georgea Millera, imamo pravo nadati se da će se pustinjom još jednom prolomiti zvukovi oktanskih čudovišta, zbog kojih apokalipsa izgleda neobično privlačno.