Ako svi imamo svrhu zbog koje smo došli na svijet, bojim se da sam ja svoju ispunio, još samo da isplatim kredit, pa mogu otići i na onaj drugi. Sve što se desilo tog 12. svibnja 2014. godine govori tome u korist.

Kehoe Tide je brod specijalne namjene i glavna svrha mu je pozicioniranje naftnih platformi pomoću sidara. Posada broda sastoji se od 16 članova raznih nacionalnosti: dva Hrvata, nekoliko Ukrajinaca, dva Rusa, Egipćani i Filipinci. 

Na početku smo im davali vodu i hranu

Ja kao zapovjednik odgovoran sam za sve, od sigurnosti, hrane, navigacije pa do zdravstvenih problema koje netko od njih može imati. Cijeli svijet u malom. I prije smo se susretali s imigrantima, ali uglavnom su to bili gumenjaci od 12-ak metara prepuni muškaraca, uglavnom 40-ak crnaca, koji bi vozili prema Italiji sve dok im ne bi nestalo goriva. 

To se nekako redovito dešavalo oko platforme Zagreb-1, s kojom smo mi radili, i mi bismo im priskočili u pomoć na način da bismo im dali vodu i hranu, ali ih nismo uzimali na brod jer nisu bili u pogibelji, nego bismo bili uz njih dok talijanska obalna straža ne bi došla na poziciju koju smo im mi dali i pokupila ih.

Kad sam vidio bebe, znao sam da to neće dobro završiti

I tako je to nekako klapalo par mjeseci, a onda se igra promijenila i gumenjaci su počeli biti konvertirani ribarski brodovi koji su ukrcavali od 250 pa sve do 500 ljudi, ovisno o veličini. Tog kobnog dana, dok sam bio na zapovjednom mostu, s drugim časnikom Bojanom Tasićem primijetio sam ribarski brod koji se približava platformi i ulazi unutar njezine sigurnosne zone od 500 metara.

Pohitali smo brzo s brodom te se postavili između njih i platforme. I tada sam ustvari shvatio u što gledam... Brodica pretrpana ljudima koji su počeli dizati male bebe u zrak. Nekako čim sam vidio te bebe koje dižu već sam znao da to neće dobro završiti. 

Vidio sam da će se brodica prevrnuti

Odmah sam nazvao talijansku obalnu stražu i obavijestio ih o izbjeglicama te dobio instrukcije od njih da budem u blizini u slučaju da se nesto desi. Brodica je bila sasvim u redu u tom trenutku i motor joj je radio jer su se u jednome momentu počeli udaljavati od platforme, a ja sam lagano vozio za njima. 

Tada sam prvi put primijetio da nešto nije u redu s brodicom jer se naginjala i jedva vraćala u uspravan položaj. Shvatio sam da je samo pitanje trenutka kad će se prevrnuti i odmah kontaktirao zapovjednika platforme Zagreb-1 te ga obavijestio da ću napustiti svoju dužnost asistencije platformi i početi kupiti te ljude na brod dok još nije kasno. 

Pokušavali su sve spasiti 

U tom trenutku, dok smo razgovarali, Bojan je viknuo kako su se prevrnuli. Smrznuo sam se… Mislim da sam gledao u tu scenu cijelu vječnost, ali to je trajalo ni 15 sekundi. Odmah sam dao uzbunu na brodu i pojurio prema toj gomili ljudi koji su se utapali. 

Oni koji su imali pojaseve za spašavanje počeli su plivati prema nama, a kako nismo bili tako daleko od njih, vrlo brzo sam uplovio u tu prvu raštrkanu grupu. Nije bilo vremena za razmišljati. Jedan čamac se spustio odmah, a drugi, kojim je upravljao Bojan, nije mogao odmah u vodu jer su se ljudi držali za brod baš na mjestu na kojem se čamac spušta…

To smo brzo raščistili i Bojan je krenuo sa svojim čamcem koji ima kapacitet 12 osoba. Od puste želje da pomognu svima počeli su se gubiti u prvim minutama jer su pokušavali sve spasiti. 

Većina migranata su neplivači

Vidjevši da to nije najsretnije i najbrže rješenje, zapovijedio sam im da traže žene i djecu te njih prvo spašavaju, zatim one bez pojaseva i na kraju one s pojasom. Vrijeme nam je promicalo vrlo brzo, a ja sam se brodom uspio dovući do potopljene brodice koja je ostala oko metar ispod površine.

Sve žene s djecom su ostale na tome mjestu i moji dečki su ih skupili. Devet žena i 14 klinaca, neki od njih bebe, a svi skupa neplivači, i majke i bebe. Sjećam se zapomaganja i urlika onih koji su pokušavali ostati na površini, ljudi koji su davili jedni druge, neplivači koji su utopili čovjeka s pojasom za spasavanje - sva četvorica su nestala pod vodom...

Skoro su i sami završili među utopljenicima

Taj glas koji je neprestano vikao na engleskom “please, please”, a ja ga nisam mogao vidjeti gdje je u toj masi tijela i robe te plastičnih boca što su plutale. I onda je jednostavno utihnuo. Bojan je krcao po 32 u čamac za 12, u drugi čamac kapaciteta za šest ljudi moji su dečki uzeli 15 riskirajući da i sami završe među utopljenicima.

U jednom trenutku sam morao vrištati na njih da moraju odgurnuti visak jer su se počeli prevrtati. I samo se sjećam, kao u magli, da sam vikao Bojanu da im ode uzeti nekoliko ljudi, što je Bojan i napravio. U svom tom kaosu neke slike ti se urežu u glavu. 

Spasioci su plakali dok su ih izvlačili iz vode

Nikad neću zaboravit tu mladu mamu koja je stajala u vodi do prsa na tom potopljenom ostatku brodice i u rukama držala dvije bebe. Nije ništa rekla, samo je gledala u mene i doslovno balansirala da se ne posklizne i ne padne u duboku vodu. 

Pokušao sam joj dobaciti pojas, ali sam promašio. Pao je 20 centimetara izvan mjesta gdje sam želio te je otplutao u pogrešnom smjeru. Tada je naš manji čamac došao do nje, zgrabili su je i prebacili kod Bojana.

Ti dečki u čamcu su plakali i dizali tijela iz vode. U jednom trenutku su pokupili tijelo male curice koje je plutalo i ubacili ga u čamac. Jedan od mojih dečki vrištao je na engleskom ovom drugom da učini nešto i onda su počeli s oživljavanjem. 

Za jednu djevojku nitko nije ni pitao

Izgubio sam ih iz vida, ali curicu su donijeli na palubu broda gdje je konobar, inače instruktor ronjenja u Sharm El Sheiku, nastavio s masažom srca i umjetnim disanjem te je curica došla k sebi. Onda su najednom urlici prestali te je ostala tišina i mrtva tijela, njih 35, među kojima i dvije majke s bebama koje su se u grču držale rukama. 

Iz mora su izvukli još dva mrtva tijela, jednog dečka i curu, i to su bile dvije posljednje žrtve koje smo pokupili. Dečku smo dali umjetno disanje i masažu srca te je on danas živ, ali curi nije bilo pomoći. Ja sam je s metalnog dijela palube povukao na drveni dio, pokušali smo, ali nije išlo, nije se vratila. 

Bila je mulatkinja, od možda 20-ak godina, lijepih crta lica, rekao bih kao da je iz Etiopije ili Mauritanije. Imala je duge pletenice, traperice i neku košulju. Nitko nije pitao za nju. Nikome nije nedostajala. Umrla je i pitam se zna li njezina obitelj da im je dijete nastradalo i na koji način. 

Htjeli smo da završi happy endom, kao u filmu

Ta cura nas je sve skršila jer smo se svi nadali da barem ta posljednja osoba ostane živa, da bude happy end kao u filmu, da završimo priču životom, a ne smrću. Ona nas je povukla natrag u užas, kad shvatiš sto se zapravo desilo.

No tu nije bio kraj akciji spašavanja. Još puna dva sata nakon toga su moji dečki čamcima pretraživali more u potrazi za preživjelima. Nažalost, bez uspjeha. Nekako sa zadnjim stradalnicima koje smo izvukli iz mora pojavio se i helikopter talijanske ratne mornarice.

Naredio sam mu da ide sjeverno od nas i neka tamo traži tijela jer ih je struja tamo nosila. Nažalost, ni oni nisu nikog našli. Odvojio sam majke s djecom od ostalih i njih smo smjestili u salon da ne gledaju mrtva tijela i užas. Moji dečki su im dali doslovno svu robu koju su kod sebe imali, tako da su ostali u radnim odijelima.

Spasili trudnicu s djecom

Klincima su dali čokolade i svih slatkiša što smo imali na brodu. Tad smo ustvari pomalo počeli shvaćati koga smo spasili. Trudnicu u devetome mjesecu trudnoće s četvero djece, bebe, dojenčad... Kako je vrijeme odmicalo i kako je adrenalin padao, tako se milijun pitanja lagano pojavilo.

Jesam li sam mogao učiniti ovo ili ono… Odlučio sam pokušati ustanoviti nedostaje li nekome žena s djetetom, ali dvije mrtve s bebama nisu nikome nedostajale. 

Stradalnicima na palubi dali smo hranu i vodu te sve što smo imali. Iako je bio topao i sunčan dan, svibanj i nije mjesec za biti u moru, tako da smo im uspjeli dati suhu robu koju smo imali, plahte, deke...

Za mjesto na brodici bez pojasa plaćaju 700 dolara

Tad sam u gomili njih upoznao dvije sestre iz Sirije. Zamolile su me, ako bih im dopustio, da u uđu u nadgrađe i budu s djecom. Odobrio sam im i onda sam u razgovoru na engleskom, koji su tečno govorile, ustvari saznao pravu istinu. 

Krenuli su noć prije s plaže izvan Tripolija. Sjeća se da su im rekli da su svjetla u daljini Italija, odnosno Lampedusa. Naravno, ta svjetla u daljini smo bili mi i platforma Zagreb-1. Kad je svanulo jutro, svjetla su nestala, a Lampedusi ni traga ni glasa. Kamo ići? U kojem smjeru? Panika da se greškom ne vrate u Libiju... 

I tako je tragedija počela. Za mjesto u brodici s pojasom plaćali su 1000, a za ono bez pojasa 700 američkih dolara. Ona me uputila na Tunižanina koji je vozio brodicu i za kojeg smo kasnije Bojan i ja ustanovili da ju je namjerno onesposobio i potopio. 

Sve su snimali kamerom

Kako sam ja svojem kadetu, čim je sve počelo, tutnuo kameru u ruke i rekao da ne skida oči s nje te da sve snima i slika, tako smo uspjeli na snimkama uhvatiti zadnjih sedam minuta od početka potonuća do prevrtanja. 

I tu se ustvari vidi što je zlikovac učinio. Kad je krenuo, on je tu noć preko satelitskog telefona nazvao talijansku obalnu stražu i rekao im otprilike gdje su. Kad su došli do nas, onda su znali da ću ja kontaktirati Talijane (jer ni nemaš koga drugog). 

Kako su htjeli to ubrzati, odlučio je razbiti dovod vode za hlađenje motora. Tad je voda počela prodirati u brodicu. Crnci su bili u potpalublju i, kad su počeli bježati na palubu, brodica se jako nagnula, zagrabila more i nestala pod njima u roku od par sekundi. 

Punu brodicu su namjerno potopili

Mi smo vidjeli tijela kroz vodu unutar brodice, kasnije mi je rekao ronilac da su našli njih četiri unutra, a bilo ih je puno više. U dogovoru s ratnom mornaricom obavili smo primopredaju preživjelih i mrtvih u pola noći na lokaciji daleko od libijske obale. 

Tad sam ispričao zapovjedniku ratnog broda što sam naučio od Sirijke i upozorio ga diskretno na tog mladića. Kako Bojan i ja govorimo talijanski, tako smo mu cijelu priču ispričali te sam mu mailom poslao fotografije koje jasno upućuju na namjerno potapanje prekrcane brodice.

Nakon nekoliko tjedana javio mi se i obavijestio me da je njihov javni tužitelj podignuo optužnicu protiv dvojice zbog ubojstva 35 i pokušaja ubojstva 205 emigranata. Kad je sve to završilo, ostavili smo brod da pluta i sjeli svi zajedno.

Stalno im naviru slike užasa i urlici

Pokušao sam posadi objasniti da je ono što su oni učinili najviše što čovjek može postići u životu. Spasiti drugom život. I da nismo uspjeli spasiti sve, ali gotovo svu djecu smo iščupali iz ruku smrti.

Cijeli jedan dan je nekako trajalo primirje, a onda su slike počele navirati, urlici, zvukovi, sve. Počeli smo šutjeti već drugog dana. Vidio sam da to ne vodi nikamo. Nisam baš mogao spavati, a primijetio sam i da Bojan izgleda ispaćeno.

Zamolio sam kompaniju da nas vrate u luku da si dečki kupe robu i da se maknu s broda barem na tren. Neću nikad zaboraviti kad je drugi dan platforma zatražila da dođemo ispod nje. Tad se prvi časnik Platforme Zagreb-1, Mladen Orlić, spustio košarom na palubu te svakome mornaru i članu posade stisnuo ruku. 

Video nikada nisu objavili

To moji dečki danas spominju kad ih sretnem. Sjećam se da je došao na most i rekao: “Žele moj, sve sam vidio. Svaka vam čast”. Ta gesta je pomogla jako puno. Ma koliko izgledala mala ili obična, taj stisak ruke nikad neću zaboraviti jer je došao od čovjeka koji zna more. 

Otišli smo u luku u Tunisu i ja sam odveo Bojana i kadeta sa sobom u grad jer smo svi počeli pucati po šavovima. Sve to sam morao ponovno preživjeti jer sam morao napisati izvješće za kompaniju. Kad sam im poslao izvješće s fotografijama i videosnimkama, ostali su svi šokirani brutalnošću događaja.

Nikad se nigdje na internetu nije pojavila snimka jer je nisam dao iz poštovanja prema žrtvama. Ne želim da se stavljaju komentari na takvu tragediju. Šest dana nakon tragedije već smo bili natrag u Tripoliju i nazvao sam velečasnog Franju Jurčevića. 

Plutali na pučini bez goriva, hrane i vode

Rekao sam mu tko sam, a kako se tad već pročula vijest o spašavanju, znao je s kim razgovara. Zamolio sam ga da održi misu za pokoj duša nastradalih i za duše onih koje smo spasili.

Za to junačko djelo posada Kehoe Tide nagrađena je Plavom vrpcom Vjesnika u kategoriji skupina, a u pojedinačnoj konkurenciji 2. časnik Bojan Tasić dobitnik je Plave vrpce za spašavanje 72 utopljenika iz mora upravljajući brodicom za spašavanje i riskirajući vlastiti život da bi spasio njihov.

Mjesec dana kasnije ponovno spašavanje 200-tinjak ljudi, ali ovog puta bez žrtava, iz brodice koja je plutala na pučini bez goriva, vode i hrane. Iz te grupe ljudi u sjećanju mi je ostala sirijska obitelj, otac, majka i tri kćeri, od kojih jedna autistična curica od 13 godina.

Spašeni mu se javili preko Facebooka

Izgorjelu od sunca i dehidriranu, smjestili smo je u bolnicu s roditeljima i sestrama, namazao sam joj opekline. Prošle godine sam dobio od njih preko Facebooka poruku u kojoj mi javljaju da su sretno stigli u Njemačku, da idu u školu i uče njemački te da mi od srca zahvaljuju što smo ih spasili.

Ja se kao otac dvoje djece i kao kapetan pitam koliko tisuća njih nikad neće dobiti tu šansu jer su nastradali samo zato što su drukčiji ili druge vjere. Dokle ćemo kao društvo letargično gledati i ne činiti ništa?! Italija šalje svoje mlade ljude da im pomognu i to nije dovoljno, koliko dugo već slušam tu priču da traže pomoć u spašavanju i zbrinjavanju sirotih ljudi i djece. 

Spašavanje ljudi je vrlo teško

Sad kad ih je 950 nastradalo, odjednom se čudimo. U jednom danu, kad je lijepo vrijeme, mi govorimo o 6000 pa do 10.000 emigranata na moru. Od 700 do 1000 dolara po glavi i eto matematike. Nema te ratne mornarice ni obalne straže koja sve to može pokriti, do sada smo Talijani i mi pomorci to pokrivali, ali sad?

Spašavanje ljudi je vrlo teško i ako onaj tko pokušava spašavati druge ne zna što radi, tragedija se vrlo lako desi. Vrlo lako se akcija spašavanja pretvori u stampedo i smrt. Tu nema pardona i kod drugog spašavanja smo vrlo pažljivo pristupili tim stradalnicima baš zbog te panike i stampeda.

Boje se da će spasiti samo žene i djecu

Vrlo je bitno to što je moja posada govorila arapski, što je dodatno olakšalo komunikaciju s njima, ali da se odrasli guraju preko djece i žena, i to je gruba realnost. Da bi držali situaciju pod kontrolom i izbjegli da se desi upravo to, prevrtanje brodice koju spašavaš, mi smo odmah na početku na arapskom i engleskom govorili da imamo mjesta za sve i da se ne brinu jer nikog nećemo ostaviti. 

Oni su toliko očajni da se boje da bismo mi skupili samo žene i djecu, a sve ostale ostavili. Onda počne pakao. Bilo je tu i šamara, i odgurivanja, i teških riječi, i prijetnji, ali na kraju smo održali situaciju pod kontrolom i sve ih spasili. Kad shvate da je to početak kraja putovanja, onda se smire i ispričavaju se za ludosti. 

Krijumčari otimaju brodice

Takve brodice koje ostanu plutati potope se odmah jer, ako to ne učinite, odmah se krijumčari pojave niotkud i jednostavno vam otmu brodicu, što se meni desilo. Dok sam bio zaokupljen zbrinjavanjem emigranata na palubi, niotkud se pojavio neki ribarski brod i, dok si kazao keks, brodicu koju smo mi ostavili da pluta odmah su privezali i odjurili. 

Gruba realnost je da će se njome koristiti sljedeći put. Sva takva plovila bi nakon spašavanja bila potopljena da se više nikad ne koriste.

Moramo biti svjesni da nisu samo jadnici i izbjeglice iz Sirije u tim čamcima. Tu su i oni koji imaju drukčije interese, to nam je svima jasno. Svjestan sam da moja želja da pomognem drugome može završiti talačkom krizom ili ružnim spotom na Liveleaku, ali nisam i neću tako nikad razmišljati.

Nijedan brod s hrvatskim kapetanom nije okrenuo leđa izbjeglicama

Nema dvojbe da ću, ako se nađem u istoj situaciji, opet isto učiniti i pomoći ljudima. Znam da niti jedan brod s hrvatskim kapetanom nije niti bi okrenuo glavu na stradanja emigranata, što je dokazao i kapetan Željko Šiljac, također iz Rijeke, koji je brodom od 350 metara spasio 450 emigranata koji su plutali u jednoj takvoj brodici.

S takvim brodom napraviti takav pothvat govori vam sve o hrvatskim kapetanima i pomorcima. Kao što smo mala nacija uspješna u sportu, tako smo i mala nacija uspješna u pomorstvu. Zar nije Karpatija, koja je pokupila preživjele s Titanica, bila s hrvatskim časnicima?