Nije lako pokušavati se ostvariti kao filmski redatelj kad vam je otac nitko drugi nego David Cronenberg, pionir uznemirujućih i paranormalnih body horora o tjelesnim modifikacijama, neobičnim zdravstvenim stanjima i nastranim maštarijama, kao i o utjecaju tehnologije na čovjeka. Njegovu osebujnu poetiku i jaku autorsku viziju nije uspjela nadmašiti i zasjeniti holivudska produkcijska mašinerija, a njegovo ime ostaje jedno od važnijih redateljskih imena indie estetike, koje je uspjelo postići svjetsku slavu upravo zbog jedinstvenog filmskog potpisa. “Possessor“ je drugi film Brandona Cronenberga, napravljen za fanove horora, iako će film gledatelje više učiniti anksioznima, nego ih preplašiti. Cronenberg mlađi u svojim intervjuima tvrdi da nije svjesno zagazio u žanr horora, nego da ga trenutačno to naprosto zanima. Ideja se javila kad je započeo istraživati neuroznanost, a posebice kad je nabasao na španjolskog liječnika koji je 50-ih godina u ljude ugrađivao životinjske mozgove, kojima je potom pokušavao kontrolirati motorne funkcije, ali i emocije. Ono o čemu je Cronenberg govorio kao o dodatnoj inspiraciji su intervjui koje je davao nakon svoga prvog filma “Antiviral“, te kako je dobivao toliko istovjetna pitanja da je isprva morao iste odgovore sricati na drugačiji način, dok naposljetku u sebi nije pronašao jedan glas koji je poput robota ponavljao naučeno, kao da se nalazi u paralelnoj stvarnosti. 

Kao i većina suvremenih filmova, valjda jer njihovi tvorci smatraju da je gledateljstvo otupjelo na nasilje kojim ga se hrani preko TV ekrana, ni Cronenberg neće propustiti nekoliko eksplicitno nasilnih scena. Ubojica neće prestati ubadati svoju žrtvu čak i nakon što odavno ispusti dušu, dok će krv špricati na sve strane, kao s pokvarene slavine. Baš kao da je sin Davida Cronenberga, Brandon Cronenberg pozabavit će se temom kakvom bi se možda pozabavio i njegov otac u osamdesetima, poslije “Videodroma”, a to je mentalna kontrola drugog tijela radi izvršenja određenog zadatka. Za razliku od svih drugih distopijskih filmova koji su gotovo po inerciji smješteni u budućnost, Cronenberg radnju svoga filma smješta u 2008. godinu u Toronto, a da se nalazi u svijetu prošlosti, gledatelj će razaznati u trenutku kad uoči jedan od onih malih neuglednih mobitela koji su samo mogli pozivati i slati poruke, kakve smo uostalom i koristili do prije desetak godina. Ulice su prazne, gotovo kao da njima nije sigurno hodati ili kao da se svijet dobrim dijelom preselio online, gdje živi nekim drugom životom. Cronenberg je naglašavao da je radnju svoga filma smjestio u 2008. godinu, ali da je zamislio alternativnu stvarnost, svijet u kojem se tehnologija drugačije razvijala, koji je bio tehnološki toliko napredan da jedno biće može preuzeti potpunu mentalnu kontrolu nad drugim bićem.

Glavnu ulogu u ovom tech-hororu utjelovljuje Andrea Riseborough, glumica upečatljivih crta lica koju je, jednom kad je zamijetite, teško zamijeniti s ijednom drugom. Sličnu ulogu kao i u “Possessoru”, utjelovila je u krvavom ZF hororu “Mandy”, u kojemu je glumila uz Nicholasa Cagea. Ispijeno, tanašno lice Tasye Vos, velike oči koje zure u prazno, misli koje su negdje drugdje. Ukratko, glumica utjelovljuje savršeno hladnokrvnog ubojicu. Riseborough, to jest Tasya Vos, kradljivica je tijela. U kompaniji za koju radi priključe je na stroj te ubrzo preuzima um svoje žrtve, radeći s njezinim tijelom što joj se prohtije. Ukradeno tijelo posluži joj za ubojstvo kako se naručitelj ubojstva ne bi kompromitirao. Stvar se donekle otme kontroli kad protagonistica zaposjedne um koji se opire. Ono što gledamo psihodelična je borba za nadmoć, u kojoj malo dominira domaćin tijela, a malo parazit. U cijelom tom kuršlusu Vos pomalo gubi dijelove svoga identiteta, dok se izlazak iz tijela u kojem je parazitirala učini iznimno teškim baš zato što ga nastanjuju dva uma. Kao kad se karcinom uvuče u tijelo bez znanja njegova domaćina, polako ga izjedajući, a jednom kad domaćin sazna da mu je tijelo nastanjeno stranim zloćudnim entitetom, može biti prekasno. Kao što je i ovdje prekasno. 

Dvije su važne teme koje otvara ovaj film. Jedna je čovjekovo igranja Boga i neprestano pomicanje granica u manipulaciji ljudskim emocijama. Druga je preseljenje života online, gdje je jednostavnije nadzirati želje i interese ljudskih jedinki. Osoba koja nije online kao da ne postoji, to jest izuzeta je od svega važnog o čemu njezina zajednica raspravlja i što smatra važnim. A ako se nađe tamo, cijeli svoj život stavlja na pladnju korporacijama koje stvaraju njezin profil i prodaju ga oglašivačima.

Ono što se iščitava kao nedostatak “Possessora” je to što gledatelj teško ostvaruje poveznicu s likovima. Tasya Vos je suviše hladna i proračunata da bi prirasla ičijem srcu, no i ostali likovi su također toliko distancirani, vjerojatno iz razloga jer se u njihovo tijelo već naselila Tasya Vos, da ni oni ne izazivaju nikakve emocije. Osim golih ženskih tijela, golih muških tijela u erekciji, Cronenberg će svoje gledatelje iznenaditi i brutalnim ubojstvom djeteta, kao i odsustvom majčinskih osjećaja glavne junakinje. Stoga se gledatelj pita kakav je ovo svijet, kakvu životnu motivaciju imaju oni koji ga nastanjuju - da čine zlo? Ovo je triler koji tinja, razvlači se polako kao magla u zimsko jutro, no nikad ne dođe do eksplozije, pa čak ni do katarze, jer ni u jednom trenutku tijelo domaćina ne uspijeva shvatiti protiv čega se bori. Svijet je ovo koji je na prvi pogled normalan, no na drugi odaje dojam jeze, tišine koja nikako ne može biti normalna. “Possessor” nudi hladan pogled u svijet u kojem nema prijatelja, u kojemu se svi, pa i najmanji i najbeznačajniji ljudi nadziru, kako bi se njihov stil života iskoristio za oglašavanje.  

Unatoč tome što je sin jednog od najslavnijih redatelja, Cronenberg mlađi se mučio skupiti novac kako bi financirao film. Debitirao je 2012. godine s filmom “Antiviral”, bizarnom pričom u kojoj slavne osobe svojim fanovima prodaju svoje bolesti, što sjajno korespondira s erom korona virusa. Kad ga u intervjuima pitaju je li se zbog oca počeo baviti filmom, a to ga pitaju valjda u svakom intervjuu, Brandon to pitanje sa sebe otresa kao prljavštinu. Možda nije najlakša stvar na svijetu nositi tako slavno prezime, ali u 2021. godini, kad je bivanje potomkom slavne osobe postalo gotovo kao zanimanje, još je gore biti anonimac.