Širi mediteranski kulturni krug, kao i narodi i religije koje unutar njega spadaju, smrt svojih bližnjih stoljećima se ispraćaju uz zvukove naricanja, a poznat je i običaj profesionalnih narikača. Narikače i naricanje spominuju se i u kontekstu kultura Mezopotamije te starog Egipta. Naricanje se, u nekoj svojoj formi, spominje u Ilijadi, Bibliji i Shakespeareu, a narikače imaju i određeni djelovi Indije, posebno Radžastan.

Udaranje po prsima, čupanje kose, 'zavijanje' te ritmičko ponavljanje određenih stihova i stalnih epiteta prisutno na Siciliji, Sardiniji, jugu Italije, zaleđu Dalmacije, Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Spona je to koja veže, vjeruje se, ne samo ovaj i onaj svijet već i same početke povijesti zapadne civilizacije.

Na samom jugu Peloponeza relativno je nedirnuta regija gdje još preživljava tradicija profesionalnog naricanja. Spisateljica i novinarka Ro Kalonaros zvuk opisuje kao 'neki primordijalni zvuk gdje, da nisam vidjela izvor glasova, nikada ne bih vjerovala da je riječ o tri žene'.

Kamena ploča Kod star 2.800 godina nitko ne zna dešifrirati

Izboranih lica, u poznim godinama, sitne, krhke i nježne ali jakih glasova i koncentrirane narikače svoj zanat 'vuku' još iz doba klasičnih grčkih tragedija kada bi glavni pjevač krenuo sa žalovanjem ili početkom tragedije, a kor bi slijedio. Korijeni 'moirologie' sežu u osmo stoljeće prije Krista, a tko i kako nariče ovisi o tradiciji mjesta. S vremenom su žene koje bi mogle podnijeti emocionalni pritisak posla i savladati improvizaciju, koja se danas uspoređuje s rap bitkama, bile angažirane kako bi to radile na sprovodima.

To je čitav život radila i 89-godišnja Eleni Rozakeas. Uvijek odjevena u crno ova starica je uz tijelo umrlog znala provesti i do tri dana plačući, naričući i recitirajući. To je popraćeno udaranjem o vlastita prsa, i natezanjem kose. To su garancije da će duša pokojnika ili pokojnice sigurno stići na krajnje odredište. Niti jedna religija koja je prošla Mediteranom i neovisno o tome koliko se zadržala nije izbrisala naricanje. Stariji su se običaji samo modificirali kako bi se uklopili u nove.

Kada se Eleni rodila njezino je selo brojalo 1.200 duša, a sada ima jedva osamdeset stanovnika. Kontinuirano je naseljeno više od tri tisuće godina, a Eleni je posljednja koja naricanje kombinira uz grčke ritualne pogrebne lamentacije (Klama). Ritual se tijekom stoljeća malo mijenjao, ali uvijek bi uključivao ritualno pranje tijela, zamatanje u fine tkanine i novčić za Harona koji bi u podzemnom svijetu Hadu prevozio tijeka preko rijeke Aheront (ili u drugim izvorima rijeke Stiks). Donosi se cvijeće i pale se mirisno bilje.

Nova Makedonija Grci uporni: Zašto Makedoncima ne daju ime Makedonija

Uvečer se svi koji žaluju okupljaju u kući pokojnika, a narikače započinju s ponavljanjem riječi 'brat' ili 'sestra'. Najbliži članovi obitelji i narikače stoje kraj tijela i najstarija narikača započinje. Uskoro joj se prodružuju druge narikače, a ponekada i sve žene koje su prisutne. Sporim pokretima skidaju šalove, natežu vrhove kose i njišu se u ritmu naricanja koje započinje ili kao napjev o preminulom, ili pozdrav sa svijetom i obitelji iz njegove perspektive.

Ona čija je glavna riječ kada jednom rukom dodirne tijelo a drugom drugu narikaču, to je znak da sljedeća kreće sa svojim dijelom priče, dok ostale nastavljaju s naricanjem i jecanjem. Narikače prije svega moraju biti precizne jer ako dođe do prekida u lamentaciji to je loš znak ne samo za dušu preminulog već i za okupljene. Ritual se također ne smije započeti odmah nakon smrti jer duša može ostati zatočena u tijelu.

Kada naricanje i žalovanje napokon stane žene moraju biti u potpunoj tišini sve do sljedeće zore, a jedna od narikača ostaje uz tijelo. U zoru, ožalošćeni se vraćaju, i tijelo se odnosi na groblje gdje se naricanje nastavlja, samo iz druge perspektive - one već mrtvih duša koje daju savjet pridošlici i pričaju o onom svijetu.

SVETA ZEMLJA Djeca križari: Tisuće ih je krenulo u rat i nisu se vratili

Obitelj, prijatelji i narikače tijekom ceremonije prinose i darove poput ulja, pramena kose, parfema, vina, meda ili drugih sitnica. Žalovanje prestaje nakon tri dana kada se tijelo napokon polaže u grob, a duša, kažu narikače, napokon završava svoj prelazak u drugi svijet.

- Vidjevši ovu tradiciju po prvi puta na sprovodu moga djeda to mi je omogućilo da se puno lakše i bez predrasuda suočim s vlastitom tugom. Naricanje je zaista ispunilo svoju tisućljetnu ulogu - ispraćaj duše na drugi svijet, ali i pomoć onima koji ovdje ostaju da se suoče sa svojom tugom - kaže Kalonaros.