Prije točno 100 godina jedan od osnivača anarhistističkog pokreta, anarhistička ikona Petar Kropotkin, ovako je govorio: "Bila je revolucionar, borac od čistog čelika. Jednom prilikom rekla mi je: 'Započeli smo veliku stvar. Možda i dvije generacije umrijet će za ovaj cilj, a opet, to se mora učiniti.'"

Balzamirani vođa Žele sahraniti Lenjina, a ovako su ga održali od 1924.

Bila je plemkinja iz aristokratske obitelji potomaka carice Elizabete od Rusije, drugi riječima potomak samog Petra Velikog, bila je jako obrazovana, za ženu po mjerilima Rusije 19. stoljeća čak i spektakularno obrazovana, a bila je i prva teroristkinja u povijesti te zemlje. Sofija Perovskaja imala je samo 27 godina kad su je u Sankt Peterburgu carske vlasti 1881. godine objesile zbog atentata na cara Aleksandra II.

Uoči suđenja svojoj je majci napisala neka ne tuguje: "Moja me sudbina nimalo ne pogađa i s njom ću se suočiti u potpunom miru, jer sam je dugo očekivala i znala da mora doći prije ili kasnije." Razlog zašto je Perovskaja bila toliko mirna uoči kratkog suđenja s izvjesnim ishodom bilo je to što car Aleksandar II nije preživio atentat koji mu je ona organizirala u sklopu ljevičarske organizacije Narodna sloboda.

Toga dana, u nedjelju 13. ožujka 1881., cara su u njegovoj kočiji vozili ulicama Sankt Peterburga na redovito tjedno postrojavanje njegovih postrojbi. Petorica Kozaka bili su mu u pratnji na konjima, još šestorica bili su na samoj kočiji u osiguranju, kad je 20-godišnji revolucionar Nikolaj Risakov izvadio bombu iz rupčića koji je nosio i bacio na kočiju.

Žestoka eksplozija na licu mjesta je ubila jednog od Kozaka na kočiji i teško ranila kočijaša, kao i nekoliko do tog trenutka oduševljenih ljudi uz ulicu koji su došli pozdraviti cara u prolazu. Kočija je bila jako oštećena, ali caru nije bilo ništa, jer je naučio lekciju iz ranijih pokušaja atentata, koji su u to vrijeme u Rusiji sve do revolucije bili jako popularni, te je dao da mu kočiju blindiraju. Risakova su skoro istog trenutka uhvatili, još dok je ovaj nekome nešto dovikivao u gomili.

I dok su njega mlatili, iz gužve se probio 25-godišnji Ignacij Hrinjevjecki, trčeći zavikao: "Prerano vam je za zahvaljivati Bogu!", i bacio novu bombu na kočiju, ovaj put kroz otvorena vrata ravno caru pod noge. Opet se razlegla užasna eksplozija. Šef carske policije poslije je pisao:

"Nova eksplozija me je zaglušila, ispekla, ranila i bacila na tlo. Odjednom, između dima i snježne izmaglice začuo sam njegovo veličanstvo kako slabim glasom zapomaže: 'U pomoć!' Poskočio sam i pojurio do cara. Njegovo veličanstvo do pola je ležalo, do pola sjedilo, obliveno krvlju koja je špricala iz njega. 20 ljudi s ranama različitih stupnjeva ležalo je na pločniku, drugi su puzali, ostali su se pokušavali ustati ispod tijela koja su se obrušila na njih."

Kraljica seljaka M. Petir zadaje smjer HSS-u, a da nije čitala braću Radić

Caru su noge bile raznesene, europski i svjetski tisak detaljno je opisivao velike krvne žile koje su mu virile i iz kojih je ubrzo iskrvario. A i da nije, svejedno ne bi imao šanse. U gomili je čekao i Ivan Emeljanov kako bi i on uskočio s bombom da cilj nije pogodio Hirnjevjecki. Vrlo brzo vlasti su uhitile nekoliko destaka ljudi uključenih u planiranje atentata, među njima i Sofiju Perovskaju i još četiri suorganizatora.

Time se upisala u povijest kao ona koja je, ubojstvom cara Aleksandra II, gurnula carsku Rusiju niz spiralu polaganog propadanja koje je 1917. dovelo do dviju revolucija kojima je jednom za svagda srušena monarhija. Došla je na glas revolucionarne junakinje i mučenice, a Lav Tolstoj ju je nazvao "ideološkom Ivanom Orleanskom". Nju i kolege pogubili su 15. travnja. Ulicama Sankt Peterburga provezli su ih u dvokolicama, odjevene u crno, s rukama svezanima iza leđa i natpisima izvješenima oko vratova "ubojstvo cara".

Polako su ih provozili ulicama uz vojno osiguranje i vojne bubnjeve. Na odredištu čekalo ih je još vojnika koji su osiguravali prostor na kojem je revolucionare iza postolja gubilišta prekrivenog crnim platnom, čekalo pet mrtvačkih sanduka. U planiranje atentata na cara krenula je sasvim svjesno, u prvom redu zato što je cara još kao vrlo mlada djevojka vidjela kao glavnu prepreku ustavnim promjenama, a urotu za njegovo ubojstvo preuzela je nakon što su vlasti uhitile njenog supruga Andreja Željabova, također istaknutog člana Narodne slobode.

Bila je uvjerena da će narod, jednom kad cara ubiju, shvatiti da car nije polubog kao što je proizlazilo iz učenja Ruske pravoslavne crkve, te da će u tom trenutku narod krenuti u revoluciju. Zapravo, Aleksandar II daleko od toga da je bio najgori car u povijesti Rusije.

Imao je nekoliko liberalnih poteza, poput ukidanja kmetstva, razvoja pravosudnog sustava, ukidanja smrtne kazne u određenim dijelovima društva poput vojske, ali je pred atentat ipak pokleknuo pred konzervativnim snagama kojima se jako nije sviđala takva modernizacija carevine. Perovskaja je zato na vješala otišla doista savršeno spokojna.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Em što je bio car, em takav koji je odustao od reformi, efikasno je eliminiran i društvo je bilo spremno za krenuti naprijed. Bila bi sigurno manje spokojna da je znala da će Aleksandar III, sin ubijenog cara koji ga je naslijedio, biti konzervativni nasilnik koji će ukinuti mnoge očeve reforme.

A opet, Perovskaji bi definitivno bilo neopisivo drago da je znala da će je od Februarske i Oktobarske revolucije sve do danas povjesničari smatrati kreatorom atentata koji je 36 godina poslije direktno prouzročio rušenje carske vlasti i uspostavu republike. Pitanje je, doduše, što bi mislila o toj republici da je znala na što će ubrzo izaći.

RUSKA G.I. JANE Vodila je žene u rat: Obrijala im glave i naredila da psuju

Primjerice, 1921., kada su sahranjivali upravo preminulog Petra Kropotkina koji je podlegao od upale pluća kratko nakon povratka u domovinu iz egzila, njegovi anarhisti imali su posljednju priliku u sovjetskoj Rusiji da se otvoreno okupe. Na pogrebu u gradiću Dmitrovu nosili su zastave, izvikivali parole, a ne bi dobili priliku niti za to da osobno Vladimir Iljič Lenjin nije zapovjedio državnim vlastima da ih za tu priliku puste na miru.

Pitanje je, također, bi li Lenjin bio tako galantan da je znao da će prekaljeni anarhisti na sprovodu Kropotkinu izvikivati protuboljševičke parole. To je bio i posljednji put da su anarhiste pustili da se otvoreno izjašnjavaju. Što se Perovskaje tiče, nju je kroz cijelo 19. i poslije 20. stoljeće kao junakinju koja je žrtvovala život u borbi za društvenu pravdu i ustavne reforme, podjednako slavila inteligencija od liberala sve do radikalne ljevice.

Boljševici su od nje napravili državnu ikonu od ranih 1920-ih nadalje. O njoj su pisane knjige, romani, snimani su filmovi, njoj je Dmitrij Šostakovič posvetio jednu kompoziciju, a 1968. po njoj je nazvan i asteroid što su ga astronomi otkrili 28. travnja te godine. Bila je doista zahvalan materijal za slaviti je na takav način. Rodila se 13. rujna 1853. u obitelji generala Lava Nikolajeviča Perovskog, koji je neko vrijeme bio čak i guverner Sankt Peterburga, i vrlo rano se stala žestoko sukobljavati s ocem.

Pravo govoreći, otac joj nije bio posebno drag čovjek. Zapravo je bio despot koji je i na vlastitu suprugu gledao s visoka i omalovažavanjem jer je Varvara Stepanovna Perovskaja bila iz puke "provincijalne aristokratske" loze. Pa je otac dodatno poludio na svoju kći koja si je, uz poticanje majke, nepokolebljivo zadala da se fakultetski obrazuje. Diplomirala je za učiteljicu, potom i medicinsko sestrinstvo najviše koliko je to u tadašnjoj Rusiji jedna žena uopće mogla.

Otac dvaput promislio prije nego što bi se s tom djevojkom išao kačiti da je samo znao da će njegov despotski odgoj u njoj, koja je i inače gutala knjige i znanje, dovesti do takve kontrareakcije da će već sa 16 godina na sveučilištu ući u krug djevojaka koje su razmjenjivala radikalnu literaturu s idejama rješavanja brutalne društvene nepravde toga doba. Nakon završenih studija, iz roditeljskog doma otišla je ne javivši se ocu.

Suvremenici su je opisivali kao intelektualno okretnu i inteligentnu, pričali su o tome da se smijala zvonko, da je zračila karizmom, a izgled... Tamnija, plavooka plavuša s nježnim licem, istodobno s osjećajem za čast, aristokratskim stavom prema dužnosti, ali i samosvijesti, sve to Nikolaj Troicki sažeo je u konstataciju da je bila riječ o "najpopularnijoj osobi između tisuća i tisuća boraca protiv carističke aristokracije".

uređena monarhija Franjoj Josip I. je bio preljubnik koji za Hrvate nije mario

Prvi put je u zatvoru završila 1874., sa samo 21 godinom, sad već kao pripadnica Kruga Čajkovskog. Oslobodili su je tek 1877., da bi ona praktično odmah krenula u pokušaj oslobađanja iz zatvora revolucionara Narodne slobode Ipolita Miškina. Nije im uspjelo, bježala je, otac joj sigurno nije bio baš zadovoljan životnim stilom kćeri, da bi 1878. postala članicom nove organizacije – Zemlja i sloboda. U samo nekoliko dana imenovali su je u vrh organizacije.

Studentima je držala tajna predavanja o borbi, organizirala je Radničku gazetu, a u studenom 1879. po prvi put je pokušala atentat na cara, i to dizanjem u zrak carskog vlaka na pruzi od Sankt Peterburga do Moskve. Nakon toga pridružila se Narodnoj slobodi i samo nekoliko dana poslije pod njenom organizacijom pokušali su novi atentat, a onda još jedan u Odesi u proljeće 1880., sve redom neuspješno. No, onaj iz 1881. bio je potpuni uspjeh i s njime je smatrala da je njen život u potpunosti ispunio svoju svrhu.