Prije točno 100 godina jedan od osnivača anarhistističkog pokreta, anarhistička ikona Petar Kropotkin, ovako je govorio: "Bila je revolucionar, borac od čistog čelika. Jednom prilikom rekla mi je: 'Započeli smo veliku stvar. Možda i dvije generacije umrijet će za ovaj cilj, a opet, to se mora učiniti.'"
Bila je plemkinja iz aristokratske obitelji potomaka carice Elizabete od Rusije, drugi riječima potomak samog Petra Velikog, bila je jako obrazovana, za ženu po mjerilima Rusije 19. stoljeća čak i spektakularno obrazovana, a bila je i prva teroristkinja u povijesti te zemlje. Sofija Perovskaja imala je samo 27 godina kad su je u Sankt Peterburgu carske vlasti 1881. godine objesile zbog atentata na cara Aleksandra II.
Uoči suđenja svojoj je majci napisala neka ne tuguje: "Moja me sudbina nimalo ne pogađa i s njom ću se suočiti u potpunom miru, jer sam je dugo očekivala i znala da mora doći prije ili kasnije." Razlog zašto je Perovskaja bila toliko mirna uoči kratkog suđenja s izvjesnim ishodom bilo je to što car Aleksandar II nije preživio atentat koji mu je ona organizirala u sklopu ljevičarske organizacije Narodna sloboda.
Toga dana, u nedjelju 13. ožujka 1881., cara su u njegovoj kočiji vozili ulicama Sankt Peterburga na redovito tjedno postrojavanje njegovih postrojbi. Petorica Kozaka bili su mu u pratnji na konjima, još šestorica bili su na samoj kočiji u osiguranju, kad je 20-godišnji revolucionar Nikolaj Risakov izvadio bombu iz rupčića koji je nosio i bacio na kočiju.
Žestoka eksplozija na licu mjesta je ubila jednog od Kozaka na kočiji i teško ranila kočijaša, kao i nekoliko do tog trenutka oduševljenih ljudi uz ulicu koji su došli pozdraviti cara u prolazu. Kočija je bila jako oštećena, ali caru nije bilo ništa, jer je naučio lekciju iz ranijih pokušaja atentata, koji su u to vrijeme u Rusiji sve do revolucije bili jako popularni, te je dao da mu kočiju blindiraju. Risakova su skoro istog trenutka uhvatili, još dok je ovaj nekome nešto dovikivao u gomili.
I dok su njega mlatili, iz gužve se probio 25-godišnji Ignacij Hrinjevjecki, trčeći zavikao: "Prerano vam je za zahvaljivati Bogu!", i bacio novu bombu na kočiju, ovaj put kroz otvorena vrata ravno caru pod noge. Opet se razlegla užasna eksplozija. Šef carske policije poslije je pisao:
"Nova eksplozija me je zaglušila, ispekla, ranila i bacila na tlo. Odjednom, između dima i snježne izmaglice začuo sam njegovo veličanstvo kako slabim glasom zapomaže: 'U pomoć!' Poskočio sam i pojurio do cara. Njegovo veličanstvo do pola je ležalo, do pola sjedilo, obliveno krvlju koja je špricala iz njega. 20 ljudi s ranama različitih stupnjeva ležalo je na pločniku, drugi su puzali, ostali su se pokušavali ustati ispod tijela koja su se obrušila na njih."
Caru su noge bile raznesene, europski i svjetski tisak detaljno je opisivao velike krvne žile koje su mu virile i iz kojih je ubrzo iskrvario. A i da nije, svejedno ne bi imao šanse. U gomili je čekao i Ivan Emeljanov kako bi i on uskočio s bombom da cilj nije pogodio Hirnjevjecki. Vrlo brzo vlasti su uhitile nekoliko destaka ljudi uključenih u planiranje atentata, među njima i Sofiju Perovskaju i još četiri suorganizatora.
Time se upisala u povijest kao ona koja je, ubojstvom cara Aleksandra II, gurnula carsku Rusiju niz spiralu polaganog propadanja koje je 1917. dovelo do dviju revolucija kojima je jednom za svagda srušena monarhija. Došla je na glas revolucionarne junakinje i mučenice, a Lav Tolstoj ju je nazvao "ideološkom Ivanom Orleanskom". Nju i kolege pogubili su 15. travnja. Ulicama Sankt Peterburga provezli su ih u dvokolicama, odjevene u crno, s rukama svezanima iza leđa i natpisima izvješenima oko vratova "ubojstvo cara".
Polako su ih provozili ulicama uz vojno osiguranje i vojne bubnjeve. Na odredištu čekalo ih je još vojnika koji su osiguravali prostor na kojem je revolucionare iza postolja gubilišta prekrivenog crnim platnom, čekalo pet mrtvačkih sanduka. U planiranje atentata na cara krenula je sasvim svjesno, u prvom redu zato što je cara još kao vrlo mlada djevojka vidjela kao glavnu prepreku ustavnim promjenama, a urotu za njegovo ubojstvo preuzela je nakon što su vlasti uhitile njenog supruga Andreja Željabova, također istaknutog člana Narodne slobode.
Bila je uvjerena da će narod, jednom kad cara ubiju, shvatiti da car nije polubog kao što je proizlazilo iz učenja Ruske pravoslavne crkve, te da će u tom trenutku narod krenuti u revoluciju. Zapravo, Aleksandar II daleko od toga da je bio najgori car u povijesti Rusije.
Imao je nekoliko liberalnih poteza, poput ukidanja kmetstva, razvoja pravosudnog sustava, ukidanja smrtne kazne u određenim dijelovima društva poput vojske, ali je pred atentat ipak pokleknuo pred konzervativnim snagama kojima se jako nije sviđala takva modernizacija carevine. Perovskaja je zato na vješala otišla doista savršeno spokojna.
Nastavak na sljedećoj stranici...
