Rus koji se danas odaziva na ime Janosh Neumann imao je jasnu viziju kako će izgledati njegov život kad prijeđe prag američke ambasade na Karibima, koje je odabrao kao mjesto bijega od bivših poslodavaca.

Neumann je trebao CIA-u detaljno obavijestiti o tome kako je proveo godine kao ruski obavještajac, te zatim o tome kako je za moskovsku banku sudjelovao u pranju novca. On je samostalno trebao razotkriti veze između ruske obavještajne agencije, FSB-a, te organiziranog kriminala i moskovskih banaka. On je trebao odati sva imena i biti heroj u očima Amerikanaca.

Neumann je doduše znao da će i sam morati priznati da je uzimao mito i bio korumpiran, no to je bilo manje bitno. Zauzvrat je Rus očekivao da će mu CIA dati stranu putovnicu s kojom će se smjestiti na nekom mirnom mjestu (razmišljao je o Danskoj ili Švicarskoj) i debelim računom u banci (nadao se da će dobiti oko 2.5 milijuna dolara).

Neumann, koji se 36 godina ranije rodio u Sovjetskom Savezu, te koji je stasao za vrijeme njezinog kolapsa, tražio je ovom prilikom novi život za sebe i suprugu - bivšu agenticu FSB-a koja se sad zvala Victoryja.

To je bio njihov veliki plan, koji se neko vrijeme činio kao da ide kako bi i trebao. CIA je prokrijumčarila Janosha i Victoryju jahtom kroz Karibe, te je FBI smjestio par u luksuzni hotel u kojem su mjesecima čekali, dok su ih obasipali novcima. 

Ali sedam godina i nekoliko identiteta poslije, Neumanni se nalaze u noćnoj mori koja je uslijedila nakon, kako je oni nazivaju, virtualne otmice koja ih je odvela na jedino mjesto na kojem nisu željeli završiti - u SAD.

Veza s CIA-om, a poslije i FBI-jem razvijala se tako da su obje strane razmjenjivale optužbe da ovi drugi nisu izvršili obećanja i da su lagali. Zbog toga su ruski dezerteri na kraju završili u dalekom Oregonu - nezaposleni, živeći u dugovima i sa zabranom imigracijskog centra da nastave živjeti tamo (zbog svoje prošlosti), no i bez ikakve mogućnosti da odu igdje drugdje.

Cijelo vrijeme su u strahu od ruske odmazde, a sad ne znaju što će.

"Ovo uopće nije ono što smo očekivali kad smo otišli u Ameriku. Nemamo poslove, nemamo dokumente. Živimo na mjestu za koje nismo ni čuli prije nego što smo došli tu... Za*ebao sam zato što sam vjerovao FBI-ju. Ne vjerujte ničemu vezanom uz američku vladu zato što će vam lagati. Oni će vam svašta obećati, ali neće ništa izvršiti. Nema smisla surađivati s njima", priča danas ogorčeni Neumann.

Novi život počeli kao Srbi iz Beograda

2008. godine Neumann, tada poznatiji kao Aleksey Artamonov, shvatio je da vrijeme za bijeg iz Moskve, nakon što mu je otac, umirovljeni KGB-ovac, rekao da će "ili sam pucati u sebe ili će oni to učiniti za njega".

Neumann se inače priključio FSB-u nakon završetka školovanja, no nakon desetljeća rada za sigurnosne službe, uzimanja mita, ali i shvaćanja gdje se kriju pravi novci, odlučio se prebaciti u mutni svijet bankarstva, kao šef sigurnosnih službi u moskovskoj banci Kreditimpeks. 

Dio njegovog posla bio je i, bar je tako rekao CIA-i, da posreduje između bandi koje su prale novce. Neumann se prisjeća da je u to vrijeme bio pun novaca, no postao je previše pohlepan, pa mu je očevo upozorenje došlo kao pravi poticaj da se trgne i da petama vjetra.

Budući da je ruska putovnica ograničavala mogućnosti neograničenog putovanja, jer je većina država zahtijevala vizu za ulazak, Neumann je zapikirao jednu iznimku: Dominikansku Republiku. 

2008. godine par je sletio s dva kovčega, 15.000 dolara u gotovini i fotografijama života kojeg su se odrekli. 

Priznaju da su u početku tek željeli nestati, nisu planirali odati poslovne tajne ikome, a ponajmanje Amerikancima. No strahovali su da će ih Rusi početi tražiti i naći, pa su morali brzo reagirati. 

Neumann danas tvrdi da nije bilo lako donijeti odluku da će se obratiti Amerikancima, koji su oduvijek predstavljani kao državni neprijatelji broj jedan. Naime, on dolazi iz obitelji koja je oduvijek služila vladajućima, čak i caru, a bio je svjesan da će ovaj njegov čin umrljati obiteljsko ime, te će ostati zapamćeni tek kao izdajnici.

Svejedno, u jednom trenu su trebali donijeti odluku i obratili su se pismenim putem (s tim da je Neumann osobno uručio pismo) američkoj ambasadi. Isti dan našao se s američkim tajnim agentima koji se u početku strahovali od mogućeg ruskog napada. Kad ih je razuvjerio i rekao tko je i što, počeli su sastanci i pregovori. 

Nakon osam sastanaka (svakom prilikom su dobili ček od po 2.000-2.5000 dolara), doveli su ih u ambasadu gdje su dobili nove identitete i dokumente, kao Andrej i Marija Bogden, Srbi iz Beograda.

Kad Amerikanci okrenu ploču...

Dok je CIA istraživala njihove identite, Janosh je odao cijelu obiteljsku povijest. Kako je njegov otac služio u KGB-u kao prokurator, kako mu je djed proveo Drugi svjetski rat kao pukovnik među Staljinovim obavještajcima, te je ispitivao naciste jer je znao njemački. Pradjed mu je pak bio član careve tajne policije koja je lovila boljševike prije revolucije 1917. godine.

"Na kraju priče, i s mamine i tatine strane potječem od strane vojnika i obavještajaca. To je obiteljska tradicija. Neke obitelji rade u tvornicama. No ne i moja. Kad sam bio dijete, čak je i moja dadilja bila vojnikinja", objašnjava Neumann.

Na svakom novom sastanku CIA je postavljala sve detaljnija pitanja, a Rusi su stiskali Amerikance da im kažu kad će dobiti nove trajne identitete i gdje će moći otići. No Amerikanci su mijenjali planove i identitete, te su svako malo rekli da imaju novo mjesto za njih. No nisu ih nikamo slali.

Odjenom su Amerikanci izjavili da ih, zbog njihove sigurnosti, trebaju hitno prebaciti brodom u Portoriko. Tamo su ih u trenu odvezli na mali aerodrom, te su prije nego su se snašli bili su na putu za SAD-u. Nekoliko sati poslije bili su u Virginiji, gdje su se sljedećih dana sprijateljili s dvoje agenata koji su pričali ruski i čiji je posao očito bio da im udovoljaju i drže ih na miru.

Rečeno im je da, ako budu surađivali, u roku godinu dana mogu dobiti zelene karte, te im je FBI odjednom umjesto prvotno dogovorenih 1.8 milijuna dolara nudio 300.000 dolara. Premda je i dalje bila riječ o priličnoj svoti, ona je bila daleko od prethodno ugovorene.

Ostatak pročitajte u Guardianu.