Daniel je danas uspješan kuhar sušija u restoranu u San Franciscu. Ima 24 godine i na prvi pogled izgleda kao Korejac koji je čitav život proveo u SAD-u, no istina je da je na odvažan bijeg iz Sjeverne Koreje krenuo prije samo pet godina.

On je jedan od sretnika koji je uspješno pobjegao i izgradio novi život, iako mu nije bilo lako.

Odrastao je u relativno dobrostojećoj obitelji za ondašnje uvjete, jer su imali nešto zemlje koju su obrađivali, pa se nisu morali bojati gladi u istoj mjeri kao druge obitelji. Svejedno, djetinjstvo mu nije bilo lagano.

"Čak i kad sam išao u školu, morao sam naporno raditi. Išao bih u polje oko šest sati ujutro, radio dva sata, umio se i otišao na nastavu koju bi prespavao. Imao sam osjećaj da me ondje ne čeka nikakva budućnost."

U jednom trenutku im je u posjet došao obiteljski prijatelj koji je proveo neko vrijeme u zatvoru jer su ga ulovili u pokušaju prelaska granice. Prehranjivali su ga dva mjeseca, nakon čega je prijatelj povratio dovoljno snage da krene u Kinu. 

Budući da je Danielov otac zbog uznapredovale reume postao invalid, obitelji su trebali novci pa je odlučeno da se i Daniel uputi u Kinu u potrazi za poslom.

No kao 15-godišnjak nije mogao lako naći posao. Gotovo tri godine proveo je putujući i radeći gdje je stigao, prije nego se vratio kući.

Istodobno, boravak u Kini mu je otvorio oči i više nije na isti način gledao na život u Sjevernoj Koreji. Shvatio je koliko im ispiru mozak i u koliko je lošem stanju ustvari gospodarstvo.

Iako im se činilo da su davno prošle 1990-e godine, kad je od gladi umrlo nekoliko stotina tisuća ljudi, mnogi su i dalje bili gladni. I premda je narod i dalje cijenio Voljenog Vođu, Daniel je izgubio vjeru.

Ubrzo nakon njegovog povratka, obitelj se odlučila preseliti bliže baki s mamine strane, koja je živjela blizu kineske granice; a Daniel je počeo kovati plan bijega. Znao je da o tome ne smije pričati s članovima obitelji, jer bi ga oni pokušali zadržati tvrdnjama da nekad jednostavno imaš više, a nekad manje. Ali on jednostavno više nije želio pristati na manje.

Bijeg u nepoznato

Tjednima je planirao putovanje, da bi se konačno, u travnju 2010. godine jedne noći odvažio i krenuo prema zaleđenoj rijeci koja je razdvajala njegovu domovinu od Kine. Nije znao hoće li led izdržati pod njegovom težinom, te je, kao loš plivač, znao da će mu život biti u većoj opasnosti ako padne u rijeku nego ako ga ulovi granična patrola. 

Sitni Korejac koji je u to vrijeme imao 19 godina, uspješno je prešao rijeku Yalu, no tad se našao na mukama jer nije znao kamo dalje. Preko planina se uputio prema kineskom gradiću za koji je znao da je udaljen oko sat i pol vremena hoda. 

Tijekom svojeg prethodnog boravka u Kini, neko vrijeme je proveo u utočištima koje su vodile kršćanske crkve, pa je planirao ponovno potražiti pomoć od njih. 

Hodajući je naišao na jednu crkvu, ali na njegovo kucanje nitko nije odgovorio. Nastavio je šetati okolo, a kad se vratio pola sata kasnije, ispred je stajala žena koja ga je dozvala na kineskom jeziku. Polako joj se približio nakon čega mu se ona obratila na korejskom. Shvatila je da je prebjeg, jer ga je odala odjeća i izgled. 

"Bojao sam se i malo sam je izbjegavao, ali nisam imao kamo drugdje poći. Bilo je jako hladno, a moje tijelo je bilo slabo i bio sam iscrpljen. Rekla mi je neka se odmorim, tako da sam se samo prepustio i zaspao", prisjeća se Daniel.

Nekoliko godina ranije, dok je tumarao Kinom u potrazi za poslom, odsjeo je kod starije Kineskinje koju naziva 'bakom', pa joj se odlučio ponovno javiti. Ona je bila oduševljena kad ga je čula, te je brzo došla po njega i odvela ga dalje. Upoznala ga je s s jednim kršćanskim misionarom koji mu je rekao da mu može pomoći da pobjegne u SAD ili Južnu Koreju.

"Neki misionari bi vam dali nešto novaca i savjetovali da se vratite kući i proširite božju riječ, no ovaj to nije učinio. Rekao sam mu da želim otići u Ameriku, iako nisam znao puno o njoj u to vrijeme. Sve vezano uz Ameriku je kod kuće imalo negativan predznak, no ja sam bio radoznao. Znao sam da je Amerika bogata zemlja, pa sam pomislio da bi trebao poći i vidjeti što nudi."

Misionar je povezao Daniela s predstavnikom LINK-a (Sloboda u Sjevernoj Koreji), američkom nevladinom organizacijom koja surađuje s izbjegicama iz Sjeverne Koreje. Otkad je osnovan, 2004. godine, LINK je pomogao više od 400 Korejaca da sigurno prijeđu Kinu i domognu se jugositočne Azije, odakle im pomažu u daljnjem odlasku u Južnu Koreju ili SAD, gdje mogu zatražiti politički azil.

LINK bilježi 95 postotnu uspješnost u pomaganju izbjeglicama da se domognu krajnje slobode, pa su tako i Daniela izveli iz Kine i doveli do manje države u kojoj je čekao papire s kojima bi napokon mogao otići u SAD.

Čekanje i drugačija budućnost

Jedna od najgorih stavki tijekom bijega, mnogima je upravo ova - čekanje.

Naime, iako je još predsjednik George W. Bush potpisao Zakon o ljudskim pravima za građane Sjeverne Koreje, 2004. godine, nakon čega su prebjezi mogli tražiti politički azil u SAD-u, nije dodao nikakve posebne klauzule o ubrzanju procesa aplikacije niti je stvorio sistem prema kojem bi oni imali prednost ulaska zbog okolonosti u kojima se nalaze prije ulaska u zemlju.

Uravo zato mnogi završe zatvoreni u izbjegičkim centrima ili, još gore, iza rešetaka u zatočeništvu, dok čekaju potvrdu da im je odobren azil. To čekanje može trajati nekoliko mjeseci, ali češće traje i po nekoliko godina, zbog čega jadnim ljudima nije jasno što ih čeka, te na kraju mnogi i povuku zahtjev za azilom.

Do danas je Sjevernu Koreju napustilo oko 28.000 ljudi, od kojih je većina otišla u Južnu Koreju, gdje im država pomaže da se brzo prilagode životu u novoj sredini, no oni koji čekaju na odlazak u SAD, trebaju imati čelične živce.

Za vrijeme čekanja uvjeti života im variraju od 'relativno ugodnih' do 'na rubu gladi'. Srećom, Daniel je imao sreće i ne samo da je imao pristojan smještaj, nego mu je i azil odobren brže nego što je uobičajeno. Nakon svega pet mjeseci, bio je na putu za Los Angeles. 

Danas žali što prvo nije naučio engleski, nego je odmah počeo raditi, ali smatra da nije imao druge opcija. Iako država pruža pomoć azilantima, Daniel je počeo raditi dva posla, jer je želio zaraditi što više novaca.

Nakon nekog vremena dobio je otkaz u pekari, te je dao otkaz u restoranu brze hrane u kojem je radio. Bez prihoda, proveo je mjesec dana depresivan u krevetu.

"Želio sam puno zaraditi. Želio sam kupiti stvari koje su imali i drugi ljudi. Bio sam jako ambiciozan, ali i pohlepan", priča danas.

Nakon mjesec dana, ustao je iz kreveta, pronašao posao u korejskom suši restoranu, te je s napredovao do današnjeg statusa glavnog kuhara. Živi u skromnom stanu i ima svoj auto, za kojeg napominje da bi bio ekstremni luksuz kod kuće. 

Održava vezu sa svojom kineskom 'bakom', no s obitelji nije prozborio ni riječi otkad je pobjegao. "Nekad sam mislio da je najvažija stvar u životu financijska stabilnost. Danas znam da su to veze."

Rado bi da mu se u novom životu pridruže mlađi brat i sestra, dok za roditelje smatra da su prestari za selidbu i tako velike promjene. Sljedeće godine će zatražiti američko državljanstvo, te se nada da će jednog dana otvoriti svoj restoran.

S druge strane, priznaje da mu nedostaje sve. "Nedostaje mi miris zemlje. Prljavština. Sve. Nisam bio svjestan koliko je bilo dragocjeno živjeti s mojom obitelji. Toga sad nemam."

Iako smatra da živi i više nego dobro, činjenica je da nema puno prijatelja (oni koje ima su Korejci) i ne zna što bi sam sa sobom kad ima slobodnog vremena. Uživa u kuhanju i tome se puno posvećuje, a osim toga čisti kuću i krenuo je na golf. "To mi je kao neki hobi. Nije da ga volim, ali ga pokušavam zavoljeti."

Nada se da će se jednog dana promijeniti situacija u njegovoj domovini i da će se vratiti tamo, kupiti kuću i baviti se poljoprivredom. No, u međuvremenu, predan je životu u Americi, prenosi Business Insider. 

"Morao sam se brinuti sam za sebe, pa sam to i učinio. Ponekad sam očajan, ali zatim pogledam unatrag i shvatim da sam preživio. Uspio sam."