Šamanski je to rock, frende, govori nam Grandaddy Cool, basist Detroit Groove Ganga, dok sjedimo u jednom kvartovskom kafiću u blizini nogometnog igrališta. Na teren su upravo istrčali igrači Zagreb Patriotsa, lokalnoga kluba američkog nogometa, a kiša je spremna svakog trena se sručiti. Pomalo eklektična zbirka dojmova, ali dečki iz DGG-a svjesni su da su davno izišli iz kalupa. Electric Dan se ubacuje: "Imao sam ugovor s jednom velikom izdavačkom kućom, ali sam imao previše raznih ograničenja. Ovo mi je sloboda da budem svoj, da budem drukčiji". Zato i jest šamanski rock, dodaje Grandaddy. "Oslobodimo se i uživamo u glazbi. To nam je jedini motivator, kad imaš osjećaj da te preuzme neka energija i postaješ samo medij koji nekako izvodi sve te poteze s instrumentima", kaže Purple Johnny. Svi oni imaju svoj život izvan glazbe, netko radi s djecom, netko će uskoro postati doktor, ali u DGG-u ti životi ne postoje. Dečki preuzimaju alter ega ili, kako Johnny voli reći, izlaze stvarne osobine ličnosti na površinu. Gang je nastao sasvim spontano i neočekivano. "Okupilo se nas nekoliko u stanu, malo smo se družili, podosta smo pili i u neko doba ujutro došli na ideju da ćemo snimiti pjesmu. Svi smo zgrabili instrumente i počeli rokati i shvatili da je bilo super. Sve smo snimili, a par mjeseci kasnije smontirao sam spot, objavio ga na YouTubeu i tek onda pokazao ostalima u bendu kako to sve izgleda. Zapravo nas je najviše iznenadilo koliko je ta glazba imala glavu i rep i kako smo lako osmislili cijelu pjesmu", kaže Johnny.

Express: Zašto ste se okrenuli Detroitu? Kako je grad, sad poznat kao arhetip propalog industrijskoga grada, postao muza grupi mladića iz Zagreba?

Aretha Franklin, Stevie Wonder, Bob Seger, pa i Michael Jackson, ondje su počeli. Izdavačka kuća Motown Records s mnoštvom hitova i svjetski slavnih umjetnika je odande. A od malo novijih, tu ti je Eminem kao primjer glazbe koja dolazi iz Detroita. Kako grad tako bogate muzičke povijesti može ne biti muza?

Express: Ali vi i pjevate o Detroitu?

Nova pjesma posvećena je legendarnom running backu Barryju Sandersu, koji je igrao za Detroit Lionse. Bilo bi nam baš jako drago da ta pjesma dođe do Lionsa, ali to je daleki san. A zašto pjevamo o Detroitu? Recimo to ovako. Danas, sutra, preksutra i ovdje u Hrvatskoj promijenit će se vlast. Doći će neki drugi političari, neke druge korupcijske afere, ali će ostati iskonska poveznica problema običnih smrtnika. Detroit je grad na samrti ili barem koji se trudi izbjeći potpuno propadanje. Nekad su svi ovi glazbenici ondje stvarali, a danas se priča samo o tome kako je grad uništen. Automobilska industrija je propala, velik dio stanovnika se odselio. Stanuju samo duhovi nekad slavne prošlosti. Taj osjećaj beznađa predobro je poznat i nama u Hrvatskoj, gdje je puno ljudi otišlo trbuhom za kruhom u inozemstvo. Kad prolazimo kraj napuštenih tvornica i praznih kuća, vidimo Detroit u malom. Na europskom kontinentu. Zato i nastupamo pod zastavom Detroita i savezne države Michigan. Mi dubinski osjećamo povezanost s Detroitom, barem ovom našom verzijom. Ne mogu reći utopističkom jer je Detroit sve osim utopija, ali ima dušu i svoj posebni šarm. Imamo svoj Detroit, kaže nam Johnny.

Express: Kako nastaje glazba posvećena Detroitu?

Na sessionima", kroz smijeh priča Grandaddy Cool. "Kad se skupimo, svatko mora smisliti neki dio pjesme i onda to ukomponiramo. Ne smije se doći s pripremljenim materijalom nego se pokazuje kreativnost. Tu je ta komponenta o kojoj sam maloprije pričao. Kad se prepustimo glazbi i vidimo kamo će nas odvesti, dodaje on.

"Takvi su i nastupi. Energični i jako volimo uključiti publiku. Jednom prilikom smo u pola koncerta pitali publiku zna li netko svirati gitaru. Javio se lik i došao na pozornicu. Malo smo mu pokazali ritam i sve i on nam se pridružio. Oduševio nas je, a i publiku."

Express: Znači, ništa od nota...

"Ma kakve note?! Svi smo mi samouki glazbenici. Nitko nije završio neku posebnu školu. U Močvari nam je jednom na bubnjevima svirala neka Talijanka koju smo upoznali tu noć. Popričali malo s njom, pitali je želi li nastupiti, ona rekla 'može', mi rekli 'super' i ostalo je povijest. Publika se zabavila, ona se zabavila i to je neka neprocjenjiva spontanost. Neke stvari se ne mogu platiti novcem i sponzorskim ugovorima. U Vintage Industrial Baru snimali smo live album, 12 ljudi ukupno se izmijenilo na pozornici. Pa u Močvari smo na četiri pjesme izmijenili tri bubnjara. I baš svatko je donio nešto svoje na te nastupe."

Express: Nastupe organizirate ad hoc kao i glazbu?

Apsolutno. Sviramo samo kad nas negdje pozovu", objašnjava Electric Dan. "Sviramo i pjevamo isključivo zato što to volimo i zbog toga nismo pod pritiskom da šaljemo svaki dan objave za medije ili da se nudimo za intervjue. Sve je to jako oslobađajuće, dodaje Dan.... Najviše volimo stvarati auru misterija o nama. Jednom prilikom smo nastupali kao bajkerska banda iz Amerike, pa su nam se ljudi poslije koncerta obraćali na engleskom. Zabavno je propitkivati stvarnost i malo zamutiti granicu između stvarnosti i mita, priča nam Dan....Tako svaki dobar mit i nastaje, složni su dečki.

Express: A može li se živjeti od iskrene ljubavi prema glazbi?

Ne može se živjeti od iskrene ljubavi prema glazbi. Ali se može živjeti zbog iskrene ljubavi prema glazbi, zaključujemo razgovor s Detroit Groove Gangom. Ovih dana objavljuju spot za pjesmu "Little Barry", o kojoj su nam i pričali na početku teksta, a možda im se i ostvari san pa nastupe negdje u Detroitu. Da i Amerikancima malo pokažu kako se stvaraju rokerski mitovi.