Zovu me ljudi iz cijele Hrvatske i nude novac. Meni novac ne treba, koliko imam, s time se pokrijem i zato molim da ga uplate za obitelji kojima doista treba, poput obitelji Alise Šimić, govori nam Tihomir Cvetković iz sela Trebarjevo Desno kraj Siska. 

Njegovo otvoreno pismo Đuri Glogoškom i braniteljima koji već pet i pol mjeseci prosvjeduju u šatoru u zagrebačkoj Savskoj 66 raznježilo je i dirnulo hrvatsku javnost. Tihomir je čovjek koji je na svojoj koži osjetio sve apsurde i sav jad hrvatske države.

Otac je sinova Hrvoja, koji se već 10 godina bori s progresivnom multipla sklerozom, i Ivana koji je prekinuo daljnje školovanje kako bi se brinuo o posve nepokretnom i gotovo slijepom bratu kojem je iz dana u dan sve gore i gore.

Supruga Marica od stresa je prije dvije godine oboljela od karcinoma grlića maternice i prima već petu vrstu kemoterapije. Sa svojom plaćom koju zaradi u sisačkoj rafineriji, ovaj vatrogasni tehničar prehranjuje još svoju majku Anu, te brata Josipa, koji se bori s karcinomom debelog crijeva. U svoj toj tragediji, Tihomir, hrvatski branitelj s prve crte bojišnice već godinama pokušava riješiti skrb za Hrvoja, tražeći od nadležnih institucija da status roditelja njegovatelja dobije sin Ivan.

"Multipla skleroza dijagnosticirana mu je s nepunih 17 godina. On gotovo svakog dana dozna da ne može nešto što je još jučer mogao i svaki je dan jedno novo razočarenje. Svlačimo ga, oblačimo, kupamo, hranimo, nosimo u toalet po stubištu svakih sat i pol. S inkontinencijom se još nije pomirio i ne prihvaća pelenu. Sve teže guta hranu, što vodi prema hranjenju na sondu. a nije u stanju ustima prinijeti kockicu čokolade. On treba skrb i njegu 24 sata dnevno, a moja žena to nije u stanju jer je teško oboljela", pripovijeda taj hrabar branitelj. 

Pribojava se dana kada će Maricu odvesti na novi ciklus kemoterapija.

"Prije dvije godine liječnici su mi davali dvije godine života, no još sam tu i borim se. Prije no što sam se razboljela, podnijela sam zahtjev za status roditelja njegovatelja. Iako je povjerenstvo utvrdilo više oštećenja, ta su se oštećenja negdje putem pogubila i odbili su moj zahtjev s obrazloženjem da ne postoji više oštećenja", nadovezuje se Marica.

Upravo zbog njezine teške bolesti koja je zahvatila jetra i limfu, podnijeli su zahtjev da Ivan dobije status njegovatelja. Iako žive u zajedničkom domaćinstvu, zahtjev su mu odbili s obrazloženjem da je Hrvoje stariji od 18 godina.

"S napunjenih 27 godina Hrvoju su ukinuli i dječji doplatak jer smo zahtjev podnijeli 2004. godine. Oni koji su ga podnijeli do 2002. imaju pravo na njega doživotno. Šest smo godina ganjali osobnu invalidninu i da nije netko na privatnu tužbu dobio sud protiv države pa smo je automatizmom dobili i svi mi, ne bismo je imali ni danas", govori Tihomir.

Otkako je njegovo pismo odjeknulo u javnosti, život mu se nimalo nije promijenio. I dalje je rastrgan između posla, bolesnog sina, žene, stare majke, bolesnog brata, poslova oko kuće i borbe s vjetrenjačama koje vodi već 10 godina. Unatoč tapšanju po ramenima, u svemu tome je i dalje sam.

"Otkako je sve to izašlo u medije, nekako mi je lakše jer smo pokrenuli kotač koji smo trebali davno prije. Ali tada to nisam znao. Sada više nema nazad i bio bi mi logičan slijed da se to na ovaj ili onaj način riješi. Taj zakon treba mijenjati i raditi pritisak na one koji to mogu. Nakon mog istupa nisu me nazvali ni predstavnici vlasti, niti predstavnici branitelja prosvjednika Đuro Glogoški i Josip Klemm", kaže Tihomir i dodaje da je na televiziji čuo obećanje ministrice da će pomoći obitelji, ali nitko ga osobno nije nazvao.

Za svoj ratni put reći će kako u njemu nema ništa impozantno da bi mislio da je zadužio Hrvatsku. Potkraj listopada 1991. stavio se na raspolaganje domovini.

"Moj ratni put nije ništa velebno, ništa impozantno i ništa pompozno da bih morao umišljati kako sam s nečim zadužio Hrvatsku. naprotiv, stavio sam se na raspolaganje i odazvao zovu domovine koja je gorjela, ne tražeči baš ništa za uzvrat. Nisam iskoristio niti jedan braniteljski privilegij za razliku od vas, dragi šatoraši, niti namjeravam. Za svoj skromni učinak, ne dam se nikome isplatiti jer nisam ratovao za privilegije. Ja samo tražim ono što mi po zakonu pripada, ništa više od toga", iskreno će Tihomir.

Još pamti riječi koje mu je uputio sin Hrvoje dok je još mogao govoriti:

"Zakasnio sam se zaposliti dok sam još mogao raditi, zakasnio sam na osobnu invalidninu, zakasnio sam na transplantaciju matičnih stanica, zakasnio sam na lijek Tysabri, zakasnio sam na dodjelu njegovatelja kad su ga dobivali oni koji još mogu trčati, srećom, na svoj sprovod vjerojatno neću zakasniti... Možete li imati predodžbu o tome kako se osjeća roditelj kada čuje ovakve riječi",  kaže.

Od svoje borbe kaže, neće odustati, a šatoraše je opet pozvao da skupe to malo dostojanstva i da krenu svojim kućama i obiteljima.

"Javnost je zgrožena, kolege branitelji. Ogromna većina braniteljske populacije, također. Samo vam se nitko ne usuđuje proturiječiti. Ja vas se nekako ne bojim, mada bih trebao. Što mi možete, ta sve sam već izgubio ili ću u razdoblju koje je preda mnom", zaključio je Tihomir.