U zatvoru u Karchiju upravo je završila bitka mladića koji je godinama pokušavao dokazati svoju nevinost. Nažalost, nije u tome uspio.

Shafqat Hussain imao je samo 14 godina kad je zatvoren, a s 24 godina je dočekao smaknuće zbog otmice i ubojstva djeteta dok je radio kao zaštitar 2004. godine.

Tu optužbu i presudu pokušavali su svrgnuti mnogi borci za ljudska prava i organizacije u Pakistanu, ali i iz drugih krajeva svijeta, tvrdeći da su dječaka policajci batinama natjerali na tzv. priznanje.

Nekoliko dana uoči smaknuća, Shafqar je opisao svoj zatvorski život za CNN.

"Sam sam u svojoj ćeliji. Dvojica zatvorenika s kojima sam dijelio ćeliju, Muhammad Faisal i Muhammad Afzal, obješeni su. Dijelio sam ćeliju s njima šest ili sedam godina.

Ne mogu opisati kroz što sam prolazio kad su oni smaknuti. Nisam imao puno vremena razmišljati o njihovoj smrti jer sam i ja bio na rasporedu sljedeći dan.

Rečeno mi je da će me smaknuti sedam puta. Prvi put 2013. godine.

Prvi put kad su mi to rekli, bio sam zabrinut i jako frustriran. U jednom trenutku mi je rečeno da ću umrijeti, a u sljedećem da ipak ostajem. I vidim zraku nade. Ali mi uskoro opet kažu da ću umrijeti. Postanete žrtva psihičkog mučenja."

Sedam dana pripreme

Zatvorenicima osuđenima na smrt čuvar dođe i kaže vijesti. U trenutku kad zatvor primi obavijest i kaže zatvoreniku koji je sljedeći na redu, on čeka sedam dana do izvršenja kazne.

"Kad mi čuvar kaže da je određen datum, odmah me odvaja od drugih zatvorenika. Provodim sedam dana sam u barakama za zatvorenike koji čekaju smrtnu kaznu.

Svaki dan me pregledavaju. Važu me, mjere mi tlak i temperaturu. Posljednja dva dana me mjere kako bi pripremili odjeću za vješanje.

Dan prije vješanja, dovode moju obitelj i govore mi da moram napisati oporuku. Ne mogu reći što mi prolazi kroz glavu tih sedam dana. Moj mozak je pun svakakvih misli.

Posljednji posjet obitelji događa se u ćeliji u koju me dovode. Plačemo i pričamo o praktičnim detaljima koji se moraju obaviti nakon smrti. Ljudi obično žele biti pokopani pored voljene osobe koju su nadživjeli, kao što su majka, otac, djed, baka ili brat i sestra. Ja kažem obitelji da želim da me pokopaju pored ujaka kod kuće."

Dan smaknuća je dan mira

Na dane kad bi netko bio na redu za smaknuće, u zatvoru bi vladao mir. Budući da bi svi vidjeli koga su odveli sedam dana ranije, znali bi kad je red za tu proceduru.

Inače, sedam dana prije, bez ikakvih naznaka i upozorenja, čuvari bi došli i odveli onog čiji je red. Ne bi se stigao pozdraviti s drugim zatvorenicima niti uzeti svoje stvari. Upravo zato, nitko ne bi znao tko je sljedeći na redu i svi bi bili posebno mirni na dan smaknuća.

"Naravno, razmišljate o puno toga kad se to dogodi. Svi smo mi u istom čamcu i naše sudbine su iste. Razmišljate o životu, jer bi sutra to mogao biti bilo tko od nas. Osjećate se vrlo nesigurno, jer nitko ne zna što slijedi.

Pričam s drugim zatvorenicima i oni me pokušavaju razuvjeriti. Ali svi smo na istom mjestu i nemaju puno toga za reći.

Molim se za ministra unutarnjih poslova Chaudryja Nisara. Molim se da mu Bog u srce stavi milost za mene. Što drugo mogu učiniti? Ne mogu se susresti s njim. Ali kad bih mogao, molio bih da me oslobodi. Sve bih mu rekao i nadao se da će nešto učiniti. Ne bih bio ljut. Kako bi mogao biti ljut ako mu samo govorim o problemima u svojem životu?"