Vasilija Tucker

Sajmište i Trpinjska cesta bili su položaji koje je zaista bilo teško obraniti jer su nam prilazili sa svih strana tenkovima i transporterima, a nismo imali dovoljno oružja. Jutra su nam počinjala granatiranjima jer su okupatorske snage sa svih strana napadale grad bombama i granatama, prisjeća se Vasilija Tucker (58). Gardističku uniformu još čuva i oblači rijetko, samo na poseban datum, obljetnicu pada Vukovara.

Tad se u njoj, jače nego ikad, miješaju osjećaji tuge, ponosa, ali i ljutnje. Ona je dva mjeseca branila svoj grad. Zbog teškog ranjavanja završila je u bolnici, potom u prvom i zadnjem konvoju koji je sa 107 ranjenika izašao iz Vukovara. Danas živi u Brezovici, humanitarka je, no i dalje je povezana s gradom na Dunavu.

"Ruke su mi bile pune krvi suboraca koja se sušila na rukama. A ja ih nisam imala gdje oprati. Mi nismo imali vremena tugovati za mrtvima. Previjala sam ranjenike, neki su mi i umirali na rukama. Zaklopila bih mu oči i već me zvao neki drugi ranjenik koji treba pomoć", prisjetila se Vasilija tog vukovarskog pakla.

Biserka Ljubić

Jutro 19. studenog 1991. u komerc je ušao vojnik i rekao: ‘Polako, svi ćete izaći, prvo djeca i majke, potom muškarci’. Prethodno su granatama gađali ulaz u podrum da se sve uruši. Kroz ventilaciju su u podrum bacili suzavac i nastala je panika jer su se ljudi počeli gušiti, prisjeća se Biserka Ljubić (66) iz Sotina.

U ratu je izgubila sina, drugi sin joj je završio u logoru, otac joj se vodi kao nestao, brat joj je ubijen u Sotinu, a majka je u međuvremenu umrla od tuge. Te ratne 1991. Biserka je danju radila u Borovu, a noću stražarila na ulici. Branitelji su zamolili žene da im kuhaju obroke.

"Moja kuća je bila na prvoj liniji i postala je kuhinja za dečke na položajima u naselju. Svakoga dana kuhali smo i hranili sve više branitelja. Ja nisam nosila oružje, ali sam s drugim ženama hranila, previjala, prala i branila vukovarske ranjenike, branitelje i civile", kaže Biserka.

Kad su ih izveli iz Borovokomerca, na Trpinjskoj su ih cesti uveli u autobuse. Biserka je ušla u drugi. Prvi autobus je skrenuo prema Boboti i te ljude do danas nisu pronašli. Biserka danas živi u Sotinu i tuguje.

Mira Vrdoljak

Djecu sam odvela na sigurno kod svojih roditelja u Nijemce. Moja kuća je bila zadnja na Adici. Došli su naši gardisti i pitali mogu li u njoj imati zapovjedništvo. Dala sam im kuću i pridružila im se, govori Mira Vrdoljak (59). U međuvremenu je položila tečaj pružanja hitne medicinske pomoći, potpisala ugovor sa ZNG-om i prošla obuku s još sedam žena.

Njezin položaj bio je Sajmište. Puška na jednom ramenu, torba s medicinskom opremom na drugom. Ranjena je krajem listopada, no nakon deset dana otišla je iz bolnice. Kad ju je na položaju vidio zapovjednik, odvezao ju je u Borovokomerc. Grad je pao, a četnici nadirali. Mira je skinula krvavu uniformu i obukla tanku trenirku. Ukrcali su je u autobus i odveli u logor Stajićevo.

"Prvi put sam jela četiri dana nakon pada Vukovara. Dali su mi čaj i šnitu kruha. Nekad su me tjerali da hranim ljude koje su prebili. Ne smiješ promijeniti položaj, namjestiti se, trepnuti... Noću stalno nekoga prozivaju, odvode, vraćaju ga prebijenog, samo čuješ kako ga vuku. Kao vreću po tlu", govori Mira koja živi u Vinkovcima.

Jelena Posavec Vuković

Iskreno želim da se te strahote nikad više ne ponove. Ali da treba, opet bih sve isto činila, tihim, smirenim, ali odlučnim glasom govori nam Jelena Posavec Vuković (47). Ova Vukovarka s varaždinskom adresom jedna je od žena koje su branile Vukovar. Tek je napunila 20 godina i sa svega 47 kilograma zadužila pušku. Cijelu noć sjedila je na stolici u zapovjedništvu čekajući da joj zapovjednik Ivica Arbanas dopusti da uđe u njihove redove.

Čim je svanulo, s osmero se suboraca ukrcala na kamion i otišla na Sajmište. Teško je ranjena 2. listopada 1991., no odbila je ući u zadnji konvoj i s vukovarskim ranjenicima napustiti grad. S majkom se vratila u Borovo, a odlazila je u Borovokomerc na previjanje trbuha na kojem je imala veliki i duboki rez.

"Izašla sam s civilima iz obućare. Ukrcali su nas u kamion i dovezli u hangar u Boboti. Čula sam da prozivaju bratovo ime. Sjedila sam na torbi, a majka me prekrivala dekama i jaknama da me ne primijete i ne prepoznaju", kaže Jelena.

Violeta Eta Grdić

Imala sam 26 godina i bila samohrana majka sedmogodišnje djevojčice. Došla sam među suborce i rekla da želim pušku. Ali pušaka nije bilo. Dok nisu stigle, sa suborcem sam u starom Fići pod kišom granata jurila naseljem, skupljala ranjenike i vozila ih u bolnicu, svjedoči Violeta Eta Grdić. Pred sam pad grada napadi su bili žešći, nije bilo rovova i pozicija. Ratovalo se po dvorištima i kućama. Odlučila je sa suborcima ići u proboj.

Nije željela živa neprijatelju pasti u ruke te je suborce zamolila ručnu bombu. U proboju je ozlijeđena jer su naletjeli na poteznu rasprskavajuću minu. Dobila je šest gelera u nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu. I njezini suborci bili su ranjeni, ali su se nakon mukotrpnih deset dana proboja dočepali Vinkovaca.

"U Vinkovcima su me htjeli operirati, ali nisam pristala. Dali su mi antibiotik da ne dobijem sepsu i nastavila sam vlakom do Zagreba. Jedva sam čekala zagrliti kćer. Kad sam se oporavila, vratila sam se u vojsku, u kojoj sam ostala do umirovljenja 1999. godine", rekla je Violeta.

Danas živi u Vukovaru.

Mirjana Semenić Rutko

Bolnicom se munjevito proširila vijest da je grad u potpunosti pao. Bio je 19. studenoga 1991. godine. U bolnicu su ušli vojnici JNA i teritorijalci. Rekli su nam da je gotovo. Osjetila sam strah koji ne želim više nikad osjetiti, iskreno nam priznaje dr. Mirjana Semenić Rutko (52). U to vrijeme stažirala je u vukovarskoj bolnici.

"Istjerali su civile i od nas uzeli popise pacijenata. Pojedine ljude su odvodili prema nekim svojim popisima. Ranjenike su odveli 20. studenog ujutro. Ušao je Šljivančanin. Nisam s njim razgovarala, nastojala sam biti nevidljiva. Shvaćali smo da je u tom trenutku gospodar života i smrti", niže Mirjana sjećanja.

Živjeti u bolnici dok po njoj padaju granate, kaže, bilo je kao u filmu.

"Dvije medicinske sestre i ja spavale smo u liječničkoj sobi na prvom katu jer smo se negdje morale odmoriti. U dva navrata granata je udarila u sobu do naše i srušila zid prema nama", prisjeća se Mirjana dodajući kako su birali pacijente kojima će dati lijekove protiv bolova.

Dr. Semenić Rutko živi u Vukovaru. Otvorila je privatnu ginekološku ordinaciju.

Irena Đuđar

Nisam mogla samo sjediti i čekati sudnji dan, htjela sam nešto učiniti. Zadužila sam kalašnjikov i beretu, rekli su mi ‘snađi se’. Sama sam naučila kako rastavljati pušku i čistiti je, prisjeća se te vukovarske 1991. godine Irena Đuđar (47). Ovu narednicu HV-a roditelji su sa sestrom poslali djedu u Đurđenovac. Poljubila je sestru, uzela stvari i vratila se u Vukovar. U zapovjedništvu je bila dio interventnog voda. Bila je silno hrabra i vodili su je u sve akcije.

Krajem rujna prešla je u Vojnu policiju kojom je tad zapovijedao Alfred Hill. O roditeljima nije znala ništa. Bila je zabrinuta, ali je osjećala da je sve u redu. Otac joj je izašao u proboju nakon pada Lušca, a majka je iz Vukovara izašla s tranzitnim konvojem iz bolnice.

"Trčala sam noću paliti vatre na otvorenom kako bi piloti znali gdje treba iskrcati streljivo i sanitetski materijal. Kupila bih to i razvozila u bolnicu. Nisam imala položen vozački ispit, ali tko je tad pitao za to. Ako padaju granate, bježiš kako stigneš", prisjeća se Irena.

U Vukovaru je ostala do pada, a u vojsci sve do umirovljenja.