Selo ispod vode: Jednom godišnje izroni na površinu

Screenshot/Youtube
Mještani koji su u tom malom i plodnom selu živjeli ni sami nisu znali što se dogodilo
Vidi originalni članak

Postoji niz sela na svijetu koja su posebna zbog svoje ljepote, mirnog života i prirode. Ovo selo, u zapadnoj indijskoj državi Goa možda je najposebnije među njima, jer se u njega njegovi mještani i dalje vraćaju, iako ga više nema. Naime, selo je vidljivo samo mjesec dana u godini, ostalih 11 nalazi se ispod mora. 

Selo Curdi smješteno je između brežuljaka planine zapadnog Ghatsa i rijeke Salaulim. Bilo je to jednom jako plodno selo na jugoistoku Goe, sve do 1986. godine kada je u potpunosti nestalo. Nakon što je izgrađena prva brana u državi, selo je u potpunosti potopljeno. Svake godine u svibnju voda se povuče i pokazuje što je danas ostalo od njega, piše BBC. 

Ostaci kuća, religioznih građevina, slomljeni dijelovi onoga što su ljudi koristili izlaze na površinu. 

Zemlja na kojoj je nastalo selo, u kojem je živjelo 3000 ljudi, bila je jako plodna i svi su živjeli od raznih poljoprivrednih kultura. Uzgajali su kokos, indijski oraščić, mango i nangku. Na jednom su mjestu živjeli hindusi, muslimani i kršćani. Postojao je i glavni hram, nekoliko manjih, kapelica i muslimansko svetište. Stvari su se drastično promijenile nakon što je Goa oslobođena od Portugalaca 1961. godine. 

Prvi ministar Dayanand Bandodkar posjetio je selo i najavio izgradnju brane, prve u državi. Okupio je mještane i govorio im kakva će to biti korist za cijelo područje. 

"Rekao je da će potopiti naše selo, no da će naša žrtva biti za veće dobro", kaže 75-godišnji Gajanan Kurdikar koji se još uvijek sjeća tog sastanka. 

KAOS Radi projekta stoljeća raseljavaju sirotinju

Poput njega preseljeno je još oko 600 obitelji. Dobili su zemlju u susjednom selu i kompenzaciju. Bio je to jako ambiciozan projekt izgrađen na obalama rijeke Salaulim. Projekt Salaulim Irrigation trebao je osigurati vodu za piće, za navodnjavanje i industrijske svrhe za većinu južne Goe. I trebao je osigurati 400 milijuna litara vode svakog dana građanima. 

"Kada smo došli u to novo selo, nismo imali ništa", prisjeća se Inacio Rodrigues koji je bio među prvim obiteljima koje su se preselile 1982. godine. Ostali su u privremenim kućama dok nisu izgradili svoje, od temelja. Nekima je za to trebalo gotovo pet godina. 

Gurucharan Kurdikar imao je 10 godina kada se njegova obitelj preselila 1986. godine. 

"Sjećam se kako su moji roditelji sve što su imali stavili u kamionet. I mene, brata i baku. Oni su nas slijedili na svojim mopedima", prisjeća se ovaj sada 42-godišnjak. 

Njegova majka Mamta Kurdikar toga se dana jasno sjeća. 

"Mislim da smo bili među nekoliko posljednjih obitelji koje su ostale. Večer prije jako je padala kiša. I voda s polja je počela ulaziti u naše kuće. Morali smo otići odmah. Nisam mogla ponijeti sa sobom ni mlin za brašno", kaže. 

Puno posla Spasili su milijardu ljudi od siromaštva - Evo kako

No ta voda iz brane nikada nije došla do sela iz kojeg su se iselili. 

"Taj sistem kojeg su obećali nije došao do sela na jugu Goe kako su obećali. Tako da mi vodu za piće ne dobivamo sa te brane", kaže Gajanan Kurdikar. 

U Vaddemu u kojem Kurdikar sad živi postoje dva velika bunara, koja presuše u travnju i svibnju. Tada ovise o državnim cisternama koje ih opskrbljuju vodom za piće. Kada se voda povuče, u svibnju, stanovnici Curdija posjećuju svoj izgubljeni kraj. Kršćanska zajednica okuplja se za godišnju svetkovinu, a gozbu će organizirati i hindusi.  

"Danas nam je jako lako spakirati se i preseliti. No za ljude iz Curdija to baš nije bilo tako. Oni su svoj identitet temeljili na zemlji s kojom su bili blisko i direktno povezani. Možda je i zbog toga tako pamte i stalno joj se vraćaju", rekla je sociologinja Venisha Fernandes.

Posjeti Express