Kao najstrašniji horor-triler čitava je Hrvatska posljednjih tjedana pratila slučaj iz međimurskog sela Palovca, u kojem je sestra Smiljana ubila mlađu sestru Jasminu i u zamrzivač spremila njezino tijelo, otkriveno 19 godina nakon ubojstva. Navršile su se točno dvije godine otkako je 20-godišnji David Komšić u zagrebačkom naselju Volovčica ubio bivšu djevojku Kristinu Krupljan s 88 uboda nožem.

U isto vrijeme došla je vijest o bivšem specijalcu koji je izašao iz zatvora i došavši kući istog dana premlatio svoju 14 - godišnju kćer. U jednom noćnom klubu ovih je dana viđen kako se zabavlja s čašom u ruci zadarski "heroj" 31- godišnji Darko Kovačević Daruvarac, koji je lani u lipnju prebio 18-godišnju djevojku punim kafićem dok se nije izobličila od batina. Brani se sa slobode.

Nasilnik Daruvarac vani: Tuče samo slabije, ali u zatvoru su tukli njega

Živimo u društvu nasilja i straha, s neizbježnim pitanjem što se dogodi u glavi pojedinca, do jučer navodno "normalne" osobe, u trenutku kada nagonski podigne šaku, palicu ili oružje na suprugu, vlastito dijete, sestru, djevojku, partnera, susjeda? Što se pomrači u psihi koja ne može svjesno i voljno napraviti odmak od ljutnje, bijesa ili destruktivnog poriva u sebi, te mora drugoj osobi nanijeti fizičku ili psihičku bol? Kad bi na ovo pitanje bilo lako odgovoriti, tad bi za veliki dio ljudskog zla bio pronađen lijek.

Kako dolazi do ovakvih monstruoznih reakcija, koji su okidači bijesa, te što društvo i institucije mogu preventivno napraviti da se spriječe kobni primjeri nasilja, razgovarali smo sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom iz Zagreba Vesnom Gračner, autoricom nekoliko zapaženih knjiga o psihologiji ljudskih odnosa i ponašanja.

Ova je priznata psihologinja s komunikologom i svećenikom, pok. dr. sci. Mirkom Mataušićem, objavila četiri knjige - "Ranjeno dijete i Ja: uspješno upravljanje sobom", "Kriza, super!", "Brak za hrabre" i "Obitelj prijelaznog naraštaja", a s dr. sci. Suzanom Peran i dr. sci. Darijem Tokićem objavila je knjigu "Odgoj za budućnost".

Već četiri godine u zagrebačkom Europskom domu Vesna Gračner održava predavanja u Ciklusu osobnog razvoja iz različitih područja psihologije, tako su održana predavanja na temu ranjenog djeteta, zlostavljanja u školama, emocionalne ucjene, verbalnog zlostavljanja na radnom mjestu, potom o tipovima zlostavljača, o odnosu zlostavljača i žrtve kao i o drugim temama. Od 1999. godine do 2014. godine na Katoličkom radiju Vesna Gračner vodila je emisiju "Tražimo istinu" s pokojnim Mirkom Mataušićem, u kojoj je brojne slušatelje učila kako uspješno upravljati sa sobom.

Muškarci su češće obiteljski zlostavljači i nasilnici. No, u posljednjem monstruoznom slučaju ubojstva u Međimurju, vidjeli smo što znači žensko nasilje, u kojem sestra ubija sestru. Možete li istaknuti nešto specifično za "žensko" i još međusestrinsko nasilje?

Zbog razlike u biološkom i psihološkom funkcioniranju muškaraca i žena te razlike u odgoju dječaka i djevojčica, muškarci će češće primjenjivati fizičku agresiju, a žene verbalnu i neverbalnu. Ali svakom fizičkom nasilju prethodi verbalno. Žene će s obzirom na svoju fizičku konstituciju i jaču verbalnu inteligenciju upotrebljavati suptilnije oblike psihičkog nasilja koje manje vidljivo, ali jednako razorno. Među sestrama može postojati jako suparništvo i potisnuta mržnja zbog različitog reda rođenja i/ili tretmana roditelja, jedna može biti više vezana za majku, a druga za oca te različitog funkcioniranja svake individue. Ima mnoštvo faktora koji utječu kako će dijete doživjeti određenu frustrirajuću situaciju. Stoga odraslom osobom upravljaju pogrešni zaključci malog djeteta u njima koje odrasla inteligencija racionalizira. Primjerice rečenice: 'Tebe je tata (mama) više volio!' i upravo je nevjerojatno koliko takva dječja vjerovanja upravljaju s osobom koja više nije dijete i ne ovisi više o ljubavi svojih roditelja. Stoga nije čudo da može doći do tragičnih situacija kakvu smo nedavno vidjeli.

Što bi mogao biti okidač ovakvog sestrinskog nasilja?

Dijete veže potpuno svoju sigurnost uz roditelje pa je ljubomorno i kad se roditelji vole. Ta ljubomora se uvelike povećava kad u obitelj dođe prinova jer se dijete boji da će izgubiti ljubav. Za dijete je to kao kad muž kaže ženi da je voli i dovede u kuću ljubavnicu i traži od žene da je voli. Osim toga, istraživanja pokazuju da roditelji nejednako postupaju sa svojom djecom ovisno o spolu, redu rođenja, izgledu djeteta. Poznato je da se u patrijarhalnim sredinama više cijeni muško dijete od ženskog. Često se jedan roditelj više veže uz jedno dijete, a drugi uz drugo itd. Sve su to uzroci mržnje i ljubomore među braćom i sestrama. K tome se djetetu zabranjuju negativni osjećaji koji ne nestaju nego se potiskuju te kao virusni program upravljaju ponašanjem odrasle osobe (to se najbolje vidi na ostavinskim raspravama).

Generalno, nasilja je puno. Što se događa, zašto ljudi pucaju po šavovima, pojačava li društvena kriza nasilje?

Živimo u vrijeme velikih promjena koje većina ljudi doživljava kao krizu. U takvim situacijama kad se pojedinac osjeća ugroženo, pa mu je prag tolerancije na frustraciju smanjen, postoji tendencija da reagira nezrelo pokušavajući se osjećati sigurno tako da porobljuje druge ljude, ili traži nekoga tko će ga zaštiti, umjesto da se nauči nositi s krizom koja je to veća što je otpor promjeni bio veći. A život je vječna mijena.

Ako govorimo o partnerskom nasilju, koji bi bio mehanizam koji partnere potiče da se iživljavaju jedni nad drugima, fizički, psihološki, verbalno?

Ljudi zlostavljaju jedni druge jer su to paradoksalno obrane od boli i želja da se dobije ljubav. Za zlostavljača sigurnost znači moć nad drugom osobom koju prvo zavodi da bi je kad je osvoji počeo zlostavljati. Žrtva želi ljubav na pogrešan način tako da pokušava promijeniti zlostavljača. Zlostavljač i žrtva su kao ključ i brava, jer zlostavljač nesvjesno traži osobu koju će pokoriti. Svakom fizičkom nasilju prethodni psihičko nasilje. Muškarci su češće fizički nasilnici, dok se žene zadržavaju na psihičkom nasilju. Zlostavljači i žrtve potječi iz obitelji u kojima je bilo nasilja, ali i iz tzv. dobrih obitelji u kojima djeca nisu primjereno vođena zbog vrlo popularnog popustljivog odgoja kod nas. Previše ih se štiti u ime slobode bez odgovornosti i tako dobivaju moć koju ne mogu nositi, to ih opterećuje, pa postaju već u dobi od tri godine mali nasilnici ili žrtve.

Koje su tipovi zlostavljanja?

Svaki tip zlostavljanja sastoji se od napada na samopoštovanje druge osobe, od kontrole drugog, sprečavanje njegove neovisnosti i nepoštovanje drugog. Na taj način se zlostavljač osjeća moćno i sigurno. Razlika u tipu zlostavljanja je u vokabularu, zahtjevima, pritisku, prijetnjama, etiketiranju. Čini da ih je teško prepoznati, ali ako naučimo prepoznavati načine zlostavljanja reagirat ćemo na prve znakove, pripremiti se i obraniti, pa možda i spriječiti zlostavljanje. Opisi zlostavljanja odnose se na zlostavljačevo stanje kad provodi zlostavljanje, jer on može inače biti nježan i pun ljubavi i ostati u tom stanju tjednima ili mjesecima, pa to dodatno zbunjuje žrtvu koja se nada da će se on/ona promijeniti. Zlostavljanje se pojavljuje kad zlostavljač osjeća da nešto gubi. Razlikujemo četiri 4 tipa zlostavljanja: Onaj koji kažnjava drugog otvoreno ili prikriveno, patnik koji je majstor u uvaljivanju osjećaja krivnje, onaj koji kažnjava sebe ranjavanjem ako ne dobije ono što želi, zavodnik onaj koji implicite ili eksplicite obećava ono što žrtva naviše želi. Tipovi nisu strogo odijeljeni, pa jedna osoba može kombinirati više tipova zlostavljanja. Uvijek se radi se o manipulaciji.

U psihoterapiji se često govori o 'ranjenom djetetu'. Na kraju i jedna vaša knjiga se tako zove. Što je 'ranjeno dijete'?

'Ranjeno dijete' je sinonim za potisnute fragmente traumatizirane dječje psihe koji sadrže negativne osjećaje i uvjerenja, a djeluju kao neka vrsta 'virusnog programa' iz podsvijesti, a aktivira se kad se osoba osjeća ugroženo. 'Ranjeno dijete' ili negativni dio ličnosti osobu vodi u destrukciju i autodestrukciju, te u loša ponašanja prema sebi i drugima, jer iskrivljuje percepciju.

Gdje je uzrok nasilja? Prenosi li se ono transgeneracijski?

Uzrok tome da je netko zlostavljač uvijek je u djetinjstvu, u zlostavljanju oca ili majke, ili drugih u obitelji. Nasilnik se stvara u obitelji u kojoj je bilo zlostavljanja i u kojoj nije bilo dozvoljeno izražavanje osjećaja, koji se potiskuju, onda ti osjećaji eskaliraju u kasnijoj dobi iz podsvijesti. Kad bi se djecu učilo da prožive sve osjećaje, a da ne čine štetu drugima, onda se negativni osjećaji ne bi potiskivali, imali bismo zdravije odrasle i manje nasilja u društvu. Ali nikad nije kasno, pa bi trebalo uvesti komunikacijske vještine već u vrtiće, a roditeljima reći da se društvo toliko promijenilo da se odgoj treba učiti.

Ako se osvrnemo na slučaj zadarskog Daruvarca , što se u tom čovjeku dogodilo da je do te mjere izgubio kontrolu?

Preplavio ga je bijes. Osoba koja upada u bijes je okrutna. Zlostavljačevo ponašanje je primarno svjesno, on djeluje namjerno, zna što radi, 'slatko' mu je zlostavljati, no osnovni program koji pokreće njegovo ponašanje nije svjestan. Ponavlja ono što je i sam doživio nekad davno.

Kakva je veza traume koju je proživio pojedinac i formiranja takvog pojedinca u nasilnu osobu?

Veza je ogromna, svaki onaj koji je bio zlostavljan u djetinjstvu često i sam postaje zlostavljač. U njegovom spremištu emocija je veliki naboj bijesa, žrtva okida njegov bijes koji onda izlazi iz potisnutog prostora i postaje aktivan. Zlostavljač ulazi u neku vrstu regresije. Ako su nekom bili zabranjeni osjećaji, ta osoba bježi u glumu. Nema autentičnih osjećaja samo drama koja iskrivljuje doživljavanje i rezultira pogrešnim odlukama bilo agresijom ili pokoravanjem. Stoga je važno prepoznavati osjećaje u trenutku pojavljivanja u svijesti što je definicija emocionalne inteligencije koja je više od 80 posto životnog uspjeha.

Tko sve može utjecati na prevenciju nasilja i edukaciju pojedinaca?

Komunikacijske vještine bi svakako trebalo uvesti u vrtiće i škole, kao što je to primjerice napravljeno u Danskoj prije 25 godina pa je to danas jedna od najsretnijih zemalja prema anketama. Na preventivi bi trebali raditi psiholozi, komunikolozi, socijalni radnici, pedagozi. Djecu treba educirati da prepoznaju zlostavljača da se znaju obraniti i ne postanu žrtve. Cijeli sustav treba mijenjati. Kod nas je na snazi epidemija popustljivog odgoja koja stvara djecu ili agresivce ili depresivce. Danas se odgoj mora učiti! Djecu valja naučiti da prožive sve osjećaje, a proces odgajanja koristiti i za vlastiti razvoj. Dijete opremate za život ako ga naučite da zna proživjeti osjećaj boli da ne provede život u nesvjesnim obranama od boli, bilo kao zlostavljač, bilo kako žrtva. Kako je moguće da danas imamo toliko depresivne djece od divnih roditelja, koji žive za i kroz djecu, a zadaća djece nije da usreće roditelje.

Kako pomoći žrtvama u partnerskim odnosima, kako da izađu iz svoje situacije?

Žrtva treba 'progledati' jer je uvučena u nevjerojatnu manipulaciju. U zaljubljenosti mi dajemo najbolje od sebe, jer mislimo da smo u partneru našli idealne roditelje, a da mi sami ništa ne trebamo napraviti. Zlostavljanje počinje u trenutku kad je zlostavljač siguran da mu žrtva više ne može pobjeći i kad je razočaran da se toliko trudio, a nije dobio idealnu ljubav onako kako je on zamišlja, pa se osjeća prevarenim i kažnjava žrtvu. Žrtva je zbunjena promjenom ponašanja i nada se da kad bude objasnila zlostavljaču da nije u pravu da će se on promijeniti, ali mu tako samo daje moć nad sobom. Šansa za žrtvu je da kroz terapiju prođe proces osvještavanja i postavljanja granica. Sustav može zaštiti žrtve do jedne granice, ali dok se žrtva ne nauči obraniti uz pomoć izvana neće izaći iz robovskog odnosa. Primjerice, u partnerskim odnosima u kojima se događa nasilje, žrtva doslovno treba pomoć, dakle da joj stručna osoba pomogne osvijestiti svoju ulogu žrtve. Zlostavljač odlazi od žrtve kada više nema moć nad njom, ali to je proces. Zato postoje sigurne kuće.

Mnogo je danas načina samopomoći i metoda psihoterapije. Ako netko u sebi prepozna negativne osjećaje i obrasce, kome se obratiti, odakle početi? Kako znati koja je metoda dobra za rad?

Dobra je svaka metoda koja pomaže žrtvi da osvijesti svoju ulogu u destruktivnom odnosu da bi shvatila da u odrasloj dobi ima izbor te da se može osloboditi od zlostavljanja. Stručnjak samo pomaže u tom procesu osamostaljivanja. Ima i nekoliko odličnih knjiga o zlostavljanu na hrvatskom jeziku pa i to može biti početna pomoć. Ali važno je da žrtva potraži pomoć jer je zlostavljanje nevjerojatna manipulacija. Da bi žrtvu držao u pokornosti zlostavljač je sustavno ponižava, okrivljava, baca joj pijesak u oči, pa žrtva ne spoznaje da se radi o zlostavljanju jer se zlostavljač ponaša kao da je on žrtva. To nije svjestan proces, pa da ode i na detektor laži, prošao bi jer sam vjeruje da on oštećeni.