Nitko nije imao pojma. On je za svoje muške suradnike iz upravnog odbora bio "veliki šarmer", "human čovjek", koji je imao sve epitete na kojima su mu i sami zavidjeli. Imao je "muškost, ljepotu i uživao popularnost među ženama".

Svi su oni htjeli biti Damir Škaro. Njih 7 ili 8, među kojima je sjedio i Tomislav Madžar, savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nisu imali pojma da su žene iz Škarina ureda često izlazile uplakane, a to su se usudile posvjedočiti čak tri zaposlenice. I trebala im je za to, kako bi se reklo, muška hrabrost. Jer teško je raditi u kolektivu u kojem vjerojatno ni jedna žena ne sjedi ni u upravnom ni u nadzornom odboru. No tko su doista članovi NO-a i upravnog odbora ne može se saznati jer takva informacija ne postoji na stranici ove udruge.

Ali zato svi ti muškarci koji su čvrsto uz Škaru, čak i sad kad sjedi u pritvoru pod sumnjom za silovanje, i dalje tvrde da nikad nisu ni posumnjali da bi on bio u stanju maltretirati žene.

Izjava Miroslava Ćire Blaževića je posebno šokantna i degutantna. U dva navrata je izvrijeđao ženu koja je Škaru teretila za silovanje. Prvi put joj je poručio da je to "atmosfera linča" i da je mislio da je dotična "dama", a ne... Što god mislio drugo da jest. Nekoliko dana poslije za osumnjičenog silovatelja rekao je da "ima jednu muškost i on se dopada mnogim pravim ženama". Rekao je i to da "ovo što mu se meće, garantira svojim životom i moralom da to ništa nije istina, da je sve ovo folklor".

Ako i odlučimo vjerovati da Blažević nije imao zadnje namjere, pa i uz potpuno poštovanje pretpostavljene nedužnosti osumnjičenog, doajen nogometa ovakvo što nikako nije smio reći. Nije to smio reći zato što, prvo, argument "muškosti koju posjeduje, a koja se dopada mnogim ženama" ne predstavlja baš nikakvu garanciju da netko nije silovatelj u svojem tajnom svijetu. Drugo, paušalno proglašavanje tužiteljice, bez ikakvog dokaza da laže, klevetnicom, jedna je od najbitnijih okolnosti zbog kojih žene ne tuže silovatelje. A posljedica toga je da se broj silovanja i zlostavljanja, skupa s patnjom koja ženama poslije ostaje, u društvu ne smanjuje. Treće, zajedničko velikoj, golemoj većini silovatelja je to da djeluju s pozicija moći. Oni neće nasrtati na žrtvu ako nisu sigurni da je žrtva nemoćna. Isto kao što je golema većina silovatelja iz žrtvine neposredne blizine.

Express je iz razgovora s dvije žrtve silovanja proteklih dana iščitao sve ove elemente. Preko Autonomne ženske kuće Zagreb došli smo do 29-godišnje "Zdravke", koja je deset godina provela u nevjenčanoj bračnoj zajednici s nasilnikom i silovateljem. Ona danas, kaže, živi svoj novi život: svako druženje, svaka kava, svaka šetnja za nju su doslovno praznik, otprilike isto onako kako su svoje nove živote opisivali preživjeli bjegunci iz logora ili najgorih diktatura. Što je to trpjela Zdravka?

Licemjerno Kolindina poruka ženama je obično pozerstvo

"Bila je svađa. Prevrnuo je stol u boravku, razbio stolić i onda me svom snagom udario u bok. Pala sam na pod, ležala sam i plakala. A on me je vrijeđao, govorio mi je da sam kurva, da sam to sama tražila. Rekao je da odlazi i da se više neće vratiti. Naravno da se vratio. Kao i uvijek", pričala je.

Njegov vrtlog ludila, prisjećala se, potom bi išao u tom smjeru da bi se smirio, ali bi, kad bi išli na spavanje, tražio "pomirbeni seks". Ona bi mu govorila da ne želi, da će drugi put, kad se budu osjećali bolje. Na tome mjestu u priči spustila je pogled, suze su joj se stale kotrljati:

"Za mene to nije bio pomirbeni seks. Ne može biti ako se osjećaš loše. Navaljivao je da moramo imati seks. Tko zna gdje sam bila, što sam radila, da nismo imali seks već nekoliko dana i kako ja njega mislim zadovoljiti, kako mogu biti sigurna da on neće otići ako ne spavam s njim".

Ono što bi slijedilo je obrazac silovanja s fizičkim svladavanjem žrtve koja se opire, s penetriranjem i ostavljanjem žene koja plače.

"Osjećala sam se prljavo. Jako prljavo. U tom trenutku ne razumiješ da je to silovanje, misliš da je to normalno", pričala je, a zapravo je opisivala situaciju u kojoj patnju nanosi osoba za koju žena vjeruje da joj želi dobro. Pa ako je druga osoba dobra, logično je da je ona druga osoba, žena, ta koja nije žrtva, nego je sama sebi krivac za patnju, a onda i svađe te sve ostalo. Njega, kaže "Zdravka", suze nisu doticale. Govorio joj je da "opet drami ni oko čega". Pri kraju njihove veze jednom joj je prilikom čak stao nogama na vrat, ispitujući je koga ima, s kime ga sve vara. Nogom joj je nagazio na čelo, zgulio joj kožu. Je li se uplašila da će je ubiti?

"Ne, bilo mi je svejedno, već sam odustala od života."

Njezin život je bio neprekinuta patnja taoca veze s nasilnikom. Večeri su nerijetko završavale batinama, a nakon njih slijedilo je silovanje. Jedan od osnovnih nesporazuma između neosjetljivog dijela društva prema žrtvama je to što promatrači nerijetko ne razumiju zašto žrtva ne bježi ili se "ne opire dovoljno". Tu se dolazi do položaja moći silovatelja u odnosu na žrtvu.

"Uvijek je govorio: 'Ti ne znaš bez mene, ti ne bi mogla funkcionirati bez mene, ja sam tvoj stup, tvoj zaštitnik, tvoje sve'. Nisam više uopće mogla i zamisliti da bih se mogla vratiti normalnom životu", pričala je "Zdravka".

Strah i trepet Damir Škaro - od uglednog moćnika do sumnji u silovanje

Stvar je logična. Uz redovite batine, često i egzistencijalnu ucijenjenost - prihodi, posao, stan - stalno ponavljanje dovodi do uvjerenja žrtve da je to doista sve, da nema drugog načina života. Uostalom, na to se svodi i mehanizam stockholmskog sindroma. Prvi trenutak kad je "Zdravka" shvatila da je njezin nevjenčani suprug, osim što je nasilnik, još i silovatelj, bilo je kad svoj život više nije mogla sakrivati od prijateljice. Ona joj je rekla što je to. I da mora spašavati goli život. Odmah. Pritom joj je dala broj Savjetovališta za žene (0800 55 44). Samo dva dana otkako joj je prijateljica objasnila, žrtva koja je trpjela deset godina nazvala je broj i dogovorila pomoć. "Zdravka" nam je pričala da je u tri minute strpala stvari u ruksak te je, dok je zvala prijateljicu da dođe, drhtala i pogledavala da se ne bi vratio taj od kojega je bježala. Zašto? Što bi radio?

"Razbio bi pola stana. Tukao bi me."

Da, ali to je radio i inače. Što bi posebno učinio? "Ubio bi me."

Uspjela je pobjeći. U Autonomnoj ženskoj kući objasnili su nam psihološki zatvor u koji žrtve silovanja zapnu.

"Žene misle da su silovatelji svemogući. Dovedemo ih u sklonište za koje nitko ne zna u cijeloj Hrvatskoj, a one se opet ne usuđuju izići. Ma ni po kruh. Kažu da će ih 'on' otkriti: 'On sigurno zna gdje sam'", objasnile su nam.

Druga žrtva silovanja s kojom smo razgovarali je 25-godišnja Zorana. I ona je ispričala priču koja također opisuje silovatelja koji je odabrao "laku žrtvu". Rekla je da je bila riječ o jako dobrom, dugogodišnjem prijatelju, kojemu se puno puta obraćala za utjehu kad bi joj bilo teško. A često joj nije bilo lako:

"Odrasla sam u disfunkcionalnoj obitelji, sa svime što to znači. Danas mi je jasno da sam neke stvari definitivno činila kako ne treba, da sam uvijek za sve mislila da sam ja kriva. Ali drugačije nisam znala. Obitelj iz koje sam došla naučila me je da je to tako ispravno. A prijatelj, danas kad sve to promatram, shvaćam da mi možda nije bio ni prijatelj ni oslonac. One riječi utjehe, ako ćemo pravo, to bi mi rekao i bilo tko usput, ako je dobrih namjera".

Danas, kaže, jasno joj je da je bilo trenutaka kad je tražio seksualnu priliku i nije se obazirao na njezine osjećaje. Sve je kulminiralo kad je imala jednu posebno dramatičnu situaciju u obitelji i opet ga je nazvala, a on ju je pozvao u svoj stan. Razgovarali su tako dugo da je bilo već prekasno i predaleko da se vrati doma. Pristala je prespavati kod njega.

"To jutro, kad sam se probudila, on je krenuo na mene, počeo me je ljubiti. Došao je na mene, a kako sam imala menstruaciju, počela sam govoriti: 'Ne! Menga, menga!'. Ali nije se obazirao. Penetrirao je. Sve u meni je govorilo: 'Ovo nije dobro. Ovo ne valja. Ovo nije u redu'. Hvala bogu, bilo je brzo gotovo. Ostala sam izbezumljena, nisam znala što da mislim. Jer on je moj prijatelj, zašto bi on to meni napravio? Nema šanse. Osjećala sam se užasno prljavo! Govorila sam si da sam to apsolutno zaslužila jer žene su, zar ne, one koje biraju. Sama sam si to kriva. Ionako sam imala nikakvo samopouzdanje i sad su se obistinile najgore slutnje o meni da su u pravu oni koji bi mi o meni govorili loše i najgore."

Prvi kojeg je smogla snage pitati bio je svećenik. I kad mu je opisala, pa kad joj je rekao da to jest bilo silovanje, bila je gnjevna na njega. Potom je otišla psihijatrici, jer je počela dobivati napadaje tjeskobe i panike. I ona joj je rekla da je njezin prijatelj zapravo silovatelj. Zato je otišla drugoj psihijatrici. I dobila isti odgovor. Danas radi na sebi, mijenja se, ide na terapije i drugačija je osoba, spremna boriti se i popravljati štetu koju je zlostavljanje ostavilo na njoj. Ipak, prije nekog vremena silovatelja je vidjela da je ušao u trgovački centar u kojem je upravo bila na blagajni:

"Presjeklo me je. U sekundi mi je srce počelo udarati kao da će mi iskočiti iz grudi. Trzajem sam okrenula glavu na drugu stranu da me ne vidi. Ne znam kako sam izgledala, kako sam djelovala, ali blagajnica je nešto primijetila. Zabrinula se, pitala me je jesam li dobro, trebam li pomoć... Da sjednem ili nešto".

Konačno, stvar koja vrijedi za svako silovanje jest to da, a znamo to iz zlostavljanja zarobljenih i civila i vojnika tijekom rata, patnja prouzročena silovanjem nije gotova završetkom silovanja. Zapravo se najveći dio patnje odnosi na to što žrtva proživljava poslije i čemu je izložena u društvu, posebno u onom dijelu javnosti koji ne razumije neki aspekt situacije u kojoj je pretrpjela seksualni napad, pa na kraju optužuju nju, a ne silovatelja, koji je u pravilu osoba s pozicije veće moći od njezine.

Skandal s optužbama Škare počeo je nakon što je emisija "Provjereno" Nove TV najavila emisiju sa svjedočenjem djelatnice AK Siget da ju je Damir Škaro napao u subotu, 10. kolovoza, u sobi u kojoj je radila. Kad je krenula prema izlazu, pričala je novinaru Ivanu Čorkalu, Škaro joj je prišao s leđa.

"Primio me oko struka, nabio na sebe i stavio mi ruku u grudnja. Uspjela sam se istrgnuti, a on mi je rekao da prekinem i da se ne otimam. Stavio mi je obje ruke na leđa i držao ih svojom lijevom rukom. Molila sam da prestane, ali on nije prestajao. Rekao mi je da će raditi što on hoće. Rekla sam mu da prekine, da stane. Što sam ja više dolje klizila, to mi je zadirao prste još dublje", rekla je ridajući u kamere. Na kraju se ipak uspjela iščupati iz njegova stiska. Ali:

"Doslovce sam izgubila svijest".

U ponedjeljak se nije pojavila na poslu, otišla je liječnici, koja je prijavila slučaj policiji. Škaro je 12. kolovoza, već sat kasnije, imao iz policije informaciju da je dobio prijavu za silovanje pa isto poslijepodne sjeda u auto i odlazi u BiH. Uz to, tvrdi djelatnica AK Siget, preko zajedničkog znanca navodno joj je ponudio 80.000 eura pod uvjetom da povuče prijavu, na što ona nije pristala. Dapače, prijavila ga je i za prijetnju. Policija ga nije mogla pronaći idućih 20-ak dana.

Tek kad je u utorak, 3. rujna, ova vijest ispunila portale i naslovnice novina, Škaro se vratio u Hrvatsku i na graničnom prijelazu u Gradiški policija ga privodi, a ubrzo mu sudac istrage određuje istražni zatvor. Novinari su počeli detaljnije istraživati Škaru, a njegovi prijatelji postajali su sve glasniji u optužbama da je riječ o odmazdi protiv ovog "domoljuba", da ga napadaju "mrzitelji hrvatstva" i neprijatelji koji žele preuzeti AK Siget. Sve do prošlog tjedna Škaro nije krio koliko je moćan i utjecajan. Bivši saborski zastupnik HDZ-a političku moć iskoristio je da dođe na čelo AK Siget, hvalio se poznanstvom s Franjom Tuđmanom, Kolindom Grabar Kitarović, koja mu je trebala pisati predgovor u novoj knjizi, a njegove veze vode i do visokih razina policije.