SLIKOVNICE ZA ODRASLE I OSTALE

Početkom ove godine u Hrvatskoj se pojavila nova izdavačka kuća Bodoni, mlađa sestra Frakture, koja se odlučila na izdavanje klasika i slikovnica. Ovako na prvu, eklektičan izbor, gotovo kao i naši izbori za ljetno štivo. Slikovnice su se zadnjih godina prilično popularizirale, sve više ljudi ih piše, a čini se kako ih i sve više odraslih čita. U dvije pandemijske godine zabilježen je veliki interes za bojankama za odrasle, pisalo se o njihovim terapijskim svojstvima, upućivalo na to da je svijet odraslih možda samo malo regresirao. Slikovnice koje izdaje izdavačka kuća Bodoni su vrhunska umjetnička djela, koja su u isto vrijeme otvorena za prostore mašte i djece i odraslih, kao da rastvaraju dvije moguće interpretacije istog predloška. Pa zašto ne, ovo ljeto, uz križaljke, klasike, krimiće, uspješno ekranizirane predloške, mjesečne horoskope i nahvaljene suvremene romane, umetnuti i pokoji slikovnicu?

DJEČAK I KUĆA

Maja Kastelić je slovenska slikarica i ilustratorica. Slikovnica “Dječak i kuća” je njeno najuspješnije djelo koje je bilo izloženo na Izložbi ilustracija u Bolonji. Iako bez riječi, “Dječak i kuća” je iznimno atmosferična i sugestivna vizualna naracija. Crtež je pun detalja, promišljen te je čitatelj primoran zadržati pogled i gotovo detektivski istraživati svaki element slike. Posebno je upečatljiv ritam ove priče, majstorski montiran kao Hitchcockova sekvenca. Pratimo dječaka koji nekamo odlazi, pratimo ga kroz noć, ulice, susrećemo slučajne prolaznike, pratimo mačku koja ga nekamo vodi, praznu zgradu u koju ulazi, pomalo strašan stan u kojem se nađe. Iako na granici psihološkog trilera, ova slikovnica je i mala ljubavna priča o prilici susreta. Na čitatelju je da upiše ono što nedostaje, dopiše osjećaje i značenja. Za djecu, ova slikovnica govori o znatiželji i novom prijateljstvu, a odraslima možda okine i pokoju uspomenu o, pomalo tjeskobnom, noćnom susretu.

OKOVANI SLON

Jorge Bucay je svjetski poznati autor i psihoterapeut. Njegova djela, na granici self-helpa i proze, redovno su na listama najprodavanijih knjiga. “Okovani slon” je slikovnica ispisana u prepoznatljivu Bucayevu prosedeu, gdje se već poznata ili prepoznatljiva priča izokrene kako bi postala siguran prostor introspekcije. Tako i ovdje Bucay poseže za starom dilemom zašto veliki slon ne potrga maleni lanac koji ga drži privezanog, zašto ne može uvidjeti koliko ga malo fizičke sile dijeli od slobode. Ipak, svijet slikovnice nije toliko jednostavan. Prije svega, to je zbog iznimnih ilustracija poznatog umjetnika Gustija. Kako bi naglasio nostalgičan prostor Bucayovih dječjih preokupacija, Gusti ilustrira slikovnicu sugerirajući da se radi o

razglednicama i poštanskim markama, nekim već pomalo izgubljenim medijima komunikacije. Razglednice su to poslane iz minulog vremena, izgubljenog mjesta djetinjstva, osobne, intimne povijesti. Crtež preuzima na sebe osjećaje, prikazujući razigrani svijet djetinjstva i dječačke mašte, kombinaciju gvaša i kolaža. Bucayov kraj je kompromis, slikovnica nije toliko priča o slobodi, koliko o slobodnoj volji, ne toliko o sili i bijegu, koliko o miru i životnim odlukama.

TATA U PIDŽAMI

Slikovnica “Tata u pidžami” je autorski rad prepoznatog slikara, ilustratora i profesora na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, Svjetlana Junakovića. Radi se o iznimno kompleksnom umjetničkom projektu, iznimno sugestivnih crteža i nimalo jednostavne priče. Slikovnica je pisana iz perspektive djevojčice čiji otac radoholičar jedan dan ne ode na posao, pa ni drugi, ni treći dan ne odlazi na posao, ostaje u pidžami, smanjuje se dok ga pidžama guta, više se čak ni ne brije. Svijet djevojčice se širi, kao i očeva pidžama, prostor između mame, tate i djevojčice postaje sve veći, kao i njihova tišina. Ipak, priča ih uhvati u trenutku male iskre nade, života, gotovo ni iz čega. “Tata u pidžami” govori o depresiji iz perspektive djeteta, otvoreno da ga dijete i razumije. Nije nimalo jednostavno otvoriti temu mentalnog zdravlja mlađoj publici, ali ova slikovnica u tome uspijeva jer pronalazi perspektivu, jezik i sliku preko koje može komunicirati, stvoriti empatiju i razumijevanje. Junaković tako rastvara svoju slikovnicu podjednako za djecu i odrasle, stvara prostor utjehe i, možda, male nade. Ipak, nešto ostavlja i za odrasle. Iako je dobar dio radnje prikaz nenadane sreće i veselja, gotovo niotkuda očeve sile da se zaigra s djetetom, Junaković podmeće odraslima namaze crvene boje, katkad u tragovima ili točkicama, kao malo upozorenje, sugestivan znak. Zadnji crtež prikazuje usamljenu sivu figuru, s medom u ruci, ostavljenu od svih boja, osim crvene. Tako, na zadnjoj stranici, moguće je da je crtež ostavljen samo odraslima na čitanje, a djeci, koja možda ni ne znaju kojim putanjama život može ići, ostaje priča o uspomeni na svaki dobar tatin dan, svaki put kad se pokušao izboriti s okovima vlastite pidžame.