Dobar slučaj tako je htio, ili je to zasluga epidemije covida-19, tek Tomislav Torjanac bio je neobično plodan u posljednje vrijeme. Gospodar već mnogih djetinjstava, veliki ilustrator i slikovničar, stigao je, pored ostaloga, u posljednjih pola godine objaviti dvije slikovnice po tekstovima dvojice primijenjenih pjesnika i glazbenika. U ožujku je, u izdanju Croatia recordsa, objavljen “Ludi Škarpa” Damira Urbana. U listopadu Profil je objavilo “Malu” Mile Kekina. Ovaj njihov čitatelj i gledatelj Torjančevih slika na žalost već neko vrijeme ne kreće se u okvirima djetinjstva, što onda znači da mu vrijeme odavno ne teče tako sporo, riječi ne razumijeva tako jasno i slike ne gleda toliko pronicljivim okom, pa može samo da zavidi nekoj djevojčici ili dječaku koji umjesto njega danas čitaju i gledaju ove dvije slikovnice. Pročitao ih je, naravno, i on, odgledao ih svojim frljavim odraslim okom, pa se na ovome mjestu sprema izvijestiti o njima. Ali to, na žalost, nije to! I ne može biti to! Premda Torjančeve slikovnice, kao ni bilo koja druga stvarno dobra slikovnica, nisu samo za djecu. Obje su, svaka na svoj način, knjige za odrasle. I bilo bi zanimljivo - premda to ovdje neću činiti - usporedo pratiti i analizirati dječje i odraslo čitanje ovih slikovnica. To bi, naime, bio ozbiljan istraživačko-fikcionalni rad, jer bi od odrasloga čitatelja zahtijevao moć djeteta, ili tu svetačku vještinu uživljavanja u vlastitu odavno već usnulu djetinju osobu. Ali, opet, svako odraslo čitanje dječjih slikovnica, ili klasika dječje književnosti, podrazumijeva čovjekov pokušaj uživljavanja u djetinjeg sebe. A to je posao naporan, težak i neizvjestan, nije za novine.

I Urban i Kekin obrazovani su i načitani ljudi. Primijenjeni pjesnici na način onih koji su se primijenjenim pjesništvom bavili početkom osamdesetih, u vrijeme jugoslavenskog punka i novog vala. U današnje vrijeme, kada ni muzika nije više onako važna kao što je bila, niti se njome bave najdarovitiji izdanci generacije, odistinskih pjesnika i načitanih ljudi među glazbenicima gotovo da više i nema. Većinom oni tamburaju svoje na engleskom, ali ne zato što je engleski, tobože, globalni jezik, a ni zato što ga intenzivnije doživljavaju nego svoj materinji, nego zato što svako praznoslovljenje i svaka brbljarija na stranom jeziku nekako ozbiljnije zvuči. Na mongolskom, kao i na engleskom, svejedno je. Pored toga, engleski je, trošenjem kroz pop muziku, marketing i globalnu svakodnevicu, postao poput nekog kompjutorskog jezika: savršeno lirski indiferentan.
Za lošu i nemuštu poeziju, kao i za lošu i nemuštu književnost, to je kvalitet.

Urban i Kekin su, dakle, izuzeci.
Urban je nešto poput slobodnog maštara: njegove pjesme nemaju narativnu strukturu, on ništa ne priča, nego obično niže slike, gradi svjetove izvan ovoga svijeta, stvara bajke. Nakon pjesme “Ludi Škarpa”, trominutnoga vrlo jednostavnog a potresnog songa, koji slušatelju asocira neku veliku pripovijest, napisao je, po motivu Istoka Zole Urbana, kratku slikovničku priču iz podmorskog svijeta. Istok Zola u tom je času bio dječak koji još nije išao u školu, i mogao je pratiti slobodno kretanje svoje mašte. Torjanac nacrtao je slikovnicu o ružnoći i osobenjaštvu, o pravu na izdvojenost, na drugačijost svake vrste, te o tome da valja biti veoma oprezan pri opisivanju vlastitoga svijeta. Opisujući ga, kada smo odrasli ili smo školska djeca, previše jasno i čvrsto postavljamo granice svijeta. Tako nam izmakne svijet geta, onih najdubljih morskih dubina u kojima žive najružnije ribe, i općenito svijet ružnoće koja je ustvari lijepa. “Ludi Škarpa” najrugobniji je Torjančev slikovnički rad do sada. Savršeno srođen s Urbanovim tekstom.

”Mala” je, pak, nešto sasvim drugo. Kao što je i Mile Kekin totalno drukčiji tip od Urbana. Fatalno zakašnjeli panker, pjesmarski pripovjedač na tragu Zabranjenog pušenja, uglavnom se služi vrlo jednostavnim glazbenim formama da bi ispričao sve svoje priče. Kekinove metafore su jednostavne poput uličnih grafita, a svaka priča ima svoju pouku, onako kako svaki pravi blues ima pouku. U tom smislu Kekin je, možda, idealan pisac i scenarist slikovnica za djecu, i to onih najtradicionalnijih. Ali naravno, slikovnica za slobodnu djecu.

”Mala” je pjesma, pa je slikovnica i nacrtana po tekstu pjesme, samo što su izbjegnuta ponavljanja, kao i poneka manje pristojna riječ. Torjanac ju je redateljski i crtački, te koloritom, postavio kao zrcalnu knjigu, ili kao par, svome Antuntunu. Mala je u svakom pogledu curica izvan formata, prevelika, preširoka, poprilično neuklopiva. Možemo to gledati čisto fizički: previsoka za taj niski svijet budućih svojih udvarača. Djevojčice su do nekih doba tako fatalno veće, ogromnije od dječaka svoje dobi. A možemo to istovremeno gledati metafizički. Ona je opasna po okolinu koja bi očekivala od nje da bude damski slaba: “da su ti ramena uža,/ da si barem za glavu kraća,/ lakše bi našla muža/ znaš kol’ko to majci znači/ da si manja, da si tanja/ barem dva-tri centimetra/ i da ko mama trpiš kakanja/ mogla bi ti biti sretna”. Tako veli svakodnevna konzervativna propovijed, kojoj kontrapunktiraju Torjančevi crteži. Dobar poznavatelj svakodnevne prozodije, čitatelj s uhom, a naročito neko lucidno dijete, dobro će čuti u slikovničkom tekstu i tu iznevjerenu rimu, prebrisanu bijelim korektorom nakon što je odštampana pisaćom mašinom: tanja - kakanja ustvari je tanja - sranja, ali fina djeca ne smiju znati takve riječi. Ustvari, fina djeca moraju se praviti da ne znaju takve riječi, sve dok toliko ne odrastu da im one zatrebaju.

”Mala” je apsolutno neodoljiva u svojoj antuntunovskoj pobuni. Od pjesme Grigora Viteza do pjesme Mile Kekina proteklo je šezdesetak godina. Obje su pisane po nekoj pučkoj kajdi, iz onoga narodnjačkoga brehtovskog uvjerenja, i obje su emancipativne i pankerske, obje zazivaju slobodu. Samo što sloboda u različita vremena ima drukčiji izraz, premda isti smisao. Antuntun je manifest neke drukčije mladosti suočene s konzervativnim i uniformiranim svijetom jugoslavenskog društva u šezdesetima. Mala je feministički manifest za hrvatske djevojčice i dječake u dvadesetima. Sloboda nije trajno stanje, sloboda nije imenica, sloboda je glagol koji se u trenutku izgovaranja riječi sloboda pretvara u imenicu, ali nikada se u nju ne pretvori. Onda kada se povjeruje da se glagol slobode definitivno pretvorio u imenicu, zavladalo je ropstvo, naišao je lažni mesija, nesretni očevi uspostavili su kontrolu nad još nesretnijim svojim porodicama. Mala je šašavi i mudri manifest nekoga drukčijeg reda i rasporeda stvari. Slikovnica koju će svatko čitati i gledati po svome.

”Ludi Škarpa” je, nasuprot “Maloj”, krajnje stilizirana, pažljivo uobličena priča koja je u sebi sačuvala nešto od anarhične, nesustavne djetinje imaginacije. Urbanov tekst lijepo je napisan, lišen svih onih tobožnjih prilagodbi dječjem načinu mišljenja i pragu razumijevanja, koje tako često ojade i unazade čak i talentiranije među piscima koji u nas pokušavaju pisati za djecu. I u tom daru dječjeg imaginiranja u jeziku i sintaksi koje su posve odrasle i dovršene, ljepota je ove slikovnice. U njoj se jasno prepoznaje njezin autor. Nije ovo primijenjena umjetnost, namjenski suvenir vještog zanatlije ni dječja igračka, “Ludi Škarpa” je Damir Urban u punom stvaralačkom kapacitetu, onakav kakav je i kad piše i pjeva svoje pjesme, onakav kakav je i u tim pjesmama.

Nekim čudom, slikovnice su u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj ušle u modu. Cijela jedna generacija domaćih pisaca, onih koji su na samom početku milenija predstavljali nekakav novi prozni i poetski val, a danas su okosnica žive hrvatske književnosti, napisala je svoje dječje slikovnice, koje su zatim nacrtale najbolje ovdašnje crtačice i crtači. Neke od tih knjiga bile su vrlo zamijećene, druge su prošle tiho, neke su bile pisane u nekoj konzervativnoj i pomalo okoštaloj tradiciji dječjih pripovijesti, druge su više slične svojim piscima u njihovim najboljim izvedbama za odrasle, neke su nastale s dobrim razlogom, druge možda i bez razloga, ali to probuđeno slikovničarstvo jedan je od rijetkih pozitivnih trendova unutar hrvatskoga nakladništva. I ne samo nakladništva, nego i književnosti. Riječ je o stilsko-žanrovskom iskoraku koji čini dobro i ilustratorima, čak i onim najvećim na čelu s Tomislavom Torjancem, ali i samim piscima. Pišući za djecu, oni na neki način stvaraju matricu za svoje buduće odrasle rukopise. Toga niti ne moraju biti svjesni. Za pisanje nema ničega boljeg od žive potrebe za stalnom promjenom. Za pisanje nema ničega boljeg od svakodnevne vježbe u drukčijem pisanju…

Ako u hrvatsku književnost već nisu ušli svojom namjenskom poezijom, Mile Kekin i Damir Urban postali su njezinim dionicima - i to važnim dionicima! - s ove dvije slikovnice. Nema odraslijih i dovršenijih pisaca od pravih dječjih pisaca. Kakav je, recimo, bio Duško Radović. Kekin i Urban u tom su smislu vrlo odrasla djeca. Obojicu Tomislav Torjanac svojim je crtežom uzdigao do onih nebesa u kojima su trajno nedovršena sva naša djetinjstva, a svijet mašte jedini je stvaran.