Hitler ga nikada nije volio. Zato je i njegov izbor u generalštab Wehrmachta 1938. prošao poput nemale senzacije. A tek nakon što je 1944. otkriveno da je i on jedan od urotnika za atentat na nacističkog diktatora, pa nakon što je osuđen. 8. kolovoza, po izričitoj Führerovoj zapovijedi, nacističke vlasti su generala Hellmutha Stieffa poslale na vješala još istog poslijepodneva. Razlog za toliku mržnju Adolfa Hitlera prema generalu Stieffu krije se u Hitlerovom običaju da ga naziva „otrovnim malim patuljkom“.

Jer Stieff je visinom bio tek nešto malo iznad granične visine za osobe patuljastog rasta. A da je bio rasta samo jedan centimetar ispod, Stieff ne bi postao general Wehrmachta, nego bi bio pogubljen u sklopu programa Aktion T4, pogubljenja svih s urođenim, nekad i stečenim, fizičkim ili psihičkim manama ili oboljenjima koje su nacisti proglasili "nevrijednima života".

72 godine poslije 'Trpali smo u krematorij po 3000 židova odjednom'

Samo od rujna 1939. do kolovoza 1941. po Njemačkoj i Austriji u sklopu tog programa pobili su 70.273 čovjeka, nebitno je li bila riječ o odraslima ili o djeci. A potom je uslijedilo još gore divljanje režima. Jedna od najčuvenijih priča o pokolju nad osobama patuljastog rasta ona je o obitelji Ovitz, rumunjskim Židovima, njih 12 u dobi od 58 godina do 15-mjesečne bebe koje su nacisti pohvatali 1944. godine.

U obitelji je njih sedam bilo patuljastog rasta, petero prosječnog i svi redom bili su dvostruko osuđeni na smrt – i zbog nacističke manijakalne ideje o Židovima i zbog one o genetskoj „čistoći“ zbog očito nasljedne visine. Bili su glumci-putnici i sve su ih redom strpali u Auschwitz. Perla Owitz, rođena 1921., često je tijekom narednih desetljeća pričala kako su uspjeli nevjerojatno preživjeti najveći logor smrti. Tako i nedavno za Guardian: "Spašena sam milošću samog vraga", kazala je.

Njenu obitelj nacisti su, kao i većinu drugih Židova, nedugo nakon dolaska poslali prema plinskim komorama i natjerali ih da se skinu.

„Bio je skoro mrak i stajali smo gledajući ono što se činilo poput velike kupaonice, čekajući da se nešto dogodi. Gledali smo tako, čekajući da se nešto dogodi. Odjednom smo namirisali plin. Teško smo disali, neki su se od nas rušili na pod u nesvijest. Zapomagali smo posljednjim dahom. Prošle su minute, možda sekunde, kad samo izvana čuli ljutiti glas: 'Gdje je moja obitelj patuljaka!' Otvorila su se vrata i vidjeli smo dr. Mengelea kako tamo stoji. Naredio je da nas iznesu i isperu hladnom vodom kako bismo se oporavili.“

Nije bila stvar u tome da bi Joseph Mengele pokazao kakav znak čovječnosti. Obitelj patuljaka bila mu je potrebna za njegove sulude i u pravilu krajnje okrutne medicinske eksperimente. A tu je bilo doista svega. Neke je osobe patuljastog rasta, nakon što bi došli u logor, dao da ih odmah ubiju, kako bi im potom tijela pažljivo skuhali do raspadanja mesa i odvajanja od kostiju, a sve to samo zato kako bi on dobio – njihove netaknute kosture za proučavanje.

Obitelj Owitz bila je ipak nešto drugo; bili su mu previše dragocjeni jer su bili rodbinski povezani i zbog toga su imali jedinstveno dobar tretman sve dok sovjetska Crvena armija nije oslobodila Auschwitz, pa tako i čudesno preživjelu malu skupinu "patuljaka iz Auschwitza". Koliko su ih nacisti pobili diljem Europe tijekom 12 godina svoje koljačke tiranije, odnosno tijekom šest godina rata?

Đanki na suhom Hitler je cijeli rat bio na kokainu

O tome najbolje svjedoči ono što se dogodilo pri snimanju filma "Charlie i tvornica čokolade", dječje novele Roalda Dahla o ekscentričnom čokoladnom velemajstoru Willyju Wonki. Ne onaj istoimeni film iz 2005. s Johnnyjem Deppom u glavnoj ulozi, nego "Willy Wonka & the Chocolate Factory" iz 1971. Knjiga je iz tiska izišla 1964. i čim ju je pročitala kći redatelja Mela Stuarta, zamolila je svog oca da po njoj snimi film.

Priča je bila odlična, jedinstvena, Stuart je vrlo brzo shvatio da će mu Gene Wilder biti genijalan u toj ulozi, pa i da će rado doći snimiti je, konačno, tko bi odolio takvoj molbi svoje kćeri ljubimice... Skupina filmaša složila se da će proći bitno jeftinije i s manje truda ako budu snimali u Münchenu, gradu s arhtekturom u povijesnoj jezgri koja se može odlično iskoristiti za prikaz bajkovitih prizora.

Odluka je pala, krenule su pripreme, sve je bilo spremno za snimanje i posljednje što je još trebalo srediti pokazalo se kao – umalo smrtna presuda filmu. Za ulogu malenih Oompa-Loompa, njih stotinjak kako su isprva planirali, ispalo je da Stuartovi ljudi nisu u stanju pronaći niti jednu jedinu osobu patuljastog rasta u cijelom Münchenu. Da nisu u stanju pronaći niti jednog jedinog iole kadrog za glumu u cijeloj Njemačkoj.

Na šokantan i gorak način, snimajući prekrasnu bajku za djecu, filmaši su doznali zašto ljudi patuljastog rasta praktično nema u Njemačkoj. I to već 26 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Shvatili su da je nacistička jeziva pseudoznanost dovela do eugeničkog pokolja oko 300.000 ljudi u Njemačkoj u samo nekoliko godina, te da su među njima stradali više ili manje svi koje su nacisti izmjerili da su rastom ispod toliko i toliko zakonom propisanih centimetara visine.

Nakon prvog šoka, filmaši su niske osobe stali tražiti diljem Europe i – pronašli su ih samo 10 koji su bili kadri glumiti u filmu. Sedam ih je bilo iz Velike Britanije, zemlje u koju nije zagazila nacistička čizma, te po samo jedan iz Turske, Malte i Njemačke. Jednu osobu ipak su uspjeli pronaći i u zemlji koja je krajem 60-ih još uvijek prolazila kroz dugotrajno katarzično doba denacifikacije.

Od prvobitnog plana o 100 malih Wonkinih pomoćnika u tvornici čokolade, morali su odustati. Film su snimili s njih samo 10, te je tako ekranizacija jedne bajke postala i gorak podsjetnik na, praktično hommage, svim žrtvama nacističkog ludila iz Drugog svjetskog rata, čija je krivnja bila to što nisu "dovoljno narasli" da ih nacisti ne bi smatrali prijetnjom.