Ispalo je to jezivo svjedočanstvo iz Auschwitza, svjedočanstvo zatočenika koji je bio prisiljen pomagati nacističkim ubilačkim odredima. A sve to, donosi BBC, izišlo je na vidjelo nakon mukotrpnog istraživanja i digitalnog obrađivanja zapisa koji je na komadiću papira ostavio grčki židov Marcel Nadjari. Opisao je kako su tisuće židova svakodnevno trpali u plinske komore, "stisnute poput sardina".
1944. imao je 26 godina i gorio je od želje za osvetom. Od svojih grčkih sunarodnjaka čuo je da su godinu ranije u logoru ubijeni njegova majka, otac i sestra Nelli. "Često sam razmišljao o tome da odem s ostalima, da sve to već jednom okončam. Ali me je u tome svaki put spriječila pomisao na osvetu.
Želio sam je i želio sam ostati živ, htio sam osvetiti smrt oca, majke i moje drage male sestre", pisao je. On je bio jedan od 2200 židovskih robova organiziranih u Sonderkommando. Njihovo je bilo da židove trpaju u plinske komore, da potom spaljuju tijela, da prikupljaju zlatne predmete, kosu žena, da istovaruju pepeo u obližnju rijeku...
Industrija ubojstava
Kako je iz neposredne blizine promatrao nacistički ubilački stroj na djelu, znao je da je samo pitanje vremena kad će SS ubiti i njega. Zato je u studenom 1944. svoj rukopis na 13 stranica spremio u termosicu, zatvorio je plastičnim čepom, koju je potom stavio u kožnu futrolu i zakopao je pored Krematorija III. "Krematorij je velika zgrada sa širokim dimnjakom i 15 pećnica. Ispod vrta nalaze se dva velika podruma.
U jednom se ljudi svlače, drugi je komora smrti. Ljudi unutra ulaze goli, po njih 3000 odjednom, potom ih zaključavaju i puštaju im plin. Nakon šest ili sedam minuta patnje, oni umiru", napisao je.
Opisao je i to da su Nijemci postavili takve instalacije da sve izgleda kao da je riječ o kupaonici s tuševima.
"Limenke s plinom uvijek dostavlja vozilo njemačkog Crvenog križa s dvojicom SS-ovaca. Limenke potom ubacuju unutra kroz otvor i pola sata poslije toga počinje naš posao. Odvlačili smo tijela tih nedužnih žena i djece do dizala koja su ih potom odvozila do pećnica." Zabilježio je i to da pepeo svake odrasle osobe u prosjeku teži 640 grama.
Život poslije smrti
36 godina poslije njegovu termosicu pronašao je zakopanu na dubini od 40 centimetara jedan poljski student šumarstva. Ispalo je da je Nadjari čudom preživio Auschwitz, odakle su ga deportirali u konc-logor Mauthausen u Austriji gdje je dočekao, živ, trenutak kapitulacije Trećeg Reicha. Nakon rata se oženio i 1951. odselio u New York. Tada je već imao jednogodišnjeg sina, a 1957. dobio je i kći koji je nazvao Nelli po svojoj ubijenoj sestri.
U predratnom Solunu radio je kao trgovac, u Americi je pak radio kao krojač. Marcel Nadjari preminuo je 1971. u dobi od 53 godine, devet godine prije nego što je otkrivena njegova poruka iz Auschwitza. Na pronalazak je danak uzelo vrijeme provedeno u vlažnom tlu; samo jedna desetina poruke ostala je upotrebljiva do trenutka kad je ruski povjesničar Pavel Polian odlučio spasiti je koristeći moderne tehnologije
Visokotehnološki uspjeh
Prošlog mjeseca Institut za suvremenu povijest u Münchenu objavio je Polianove rezultate,koje namjerava objaviti u sljedećem izdanju "Svitaka iz pepela", ruskoj knjizi o dokazima o Sonderkommandu. Zapise su ostavila još četvorica drugih pripadnika Sonderkommanda, od kojih je najvažniji onaj Salmena Gradowskoga, poljskog židova. Polian je Nadjarijev rukopis dobio iz arhiva Muzeja Auschwitz.
O tome je prvi put javno progovorio za Ruski radio, nakon čega ga je kontaktirao ruski IT stručnjak Aleksander Nikitjaev, koji mu je ponudio pomoć. Cijelu jednu godinu proveo je Nikitjaev eksperimentirajući s Adobeovim softwareom za digitalnu obradu slika kako bi iskopao tekst koji je nedostajao. Koristio je crvene, zelene i plave filtere, s najvećim uspjehom onih crvenih.
Brojanje vlakova
Govoreći za BBC, Polian je rekao da je bio šokiran koliko su bile precizne Nadjarijeve procjene o broju pobijenih ljudi u Auschwitzu. Navodio je 1,4 milijuna. Povjesničari danas navode da je tamo ubijeno 1,1 milijuna židova i još 300.000 drugih, većinom poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika.
"Zatočenici su očito pratili koliko pristiže vlakova", kazao je Polian. "Nadjarijeva želja za osvetom ono je što ga ističe u odnosu na ostale zapise. A jako puno pažnje poklanja i svojoj obitelji. Primjerice, naveo je kome bi htio da na kraju pripadne klavir njegove ubijene sestre."
Nadjarijevi zapisi uključuju i uvodnik na njemačkom, poljskom i francuskom jeziku, te u njemu moli nalaznika, tko god on bio, da pronađeno pošalje u grčko veleposlanstvo, kako bi otamo rukopise poslali njegovom prijatelju Dimitriosu Stefanidesu. Nadjari je svjedočio i očajničkoj pobuni pripadnika Sonderkommanda, koju su poveli zarobljeni sovjetski vojnici, kada su svi skupa ukradenim barutom pokušali podići u zrak barem neki od ukupno pet krematorija.
Nacisti su ih slomili, a Nadjari je preživio jer nije bio među pobunjenicima. Sveukupno, iz Auschwitza je preživjelo oko 110 pripadnika Sonderkommanda, uglavnom poljskih židova. U većini slučajeva ovi su ljudi očajnički nastojali zaboraviti sve te užase, tako da su iza sebe ostavili vrlo malo zapisa, pa je ovo sada restaurirano svjedočanstvo stoga posebno dragocjeno.
