Sovjetski je savez bila prva država na svijetu koja je dopustila ženama da lete u borbenim misijama tijekom Drugog svjetskog rata. Svi su ih znali pod nadimkom "Noćne vještice", a one su upravljale zrakoplovima, bacale bombe i uzvraćale paljubu neprijateljskim letjelicama tijekom zračnih borbi.

Zapošljavanje ženskih jedinica u sovjetsku vojsku uslijedilo je nakon velikih ljudskih gubitaka na više frontova, pa su se ženska pojačanja činila kao bolja ideja od nikakvih pojačanja.

Noćne vještice bio je naziv ženskih pilota 588. noćnog borbenog odreda Sovjetskih zračnih snaga. Jedina je počela s operacijama 1942. te je postojala do kraja Drugog svjetskog rata. 

Žene su u ratnu avijaciju uvedene Staljinovim proglasom 8. listopada 1941, kad su osnovane ukupno tri ženske jedinice, od kojih se 588. izdvajala kao doista izuzetna. Nju je formirala pukovnica Marina Raskova, a vodila bojnica Yevdokia Bershanskaya te su u njoj bile isključivo žene, od kojih je najstarija bila u ranim 20-ima.

Mahom je bila riječ o djevojkama koje bile članice raznih civilnih aero klubova i zanimale su se za letenje ili zrakoplove općenito. U potpuno neprimjerenim uvjetima za obuku one su marljivo učile letjeti na zrakoplovima. Nisu imale čak ni nove odore već su njihove rađene od rabljenih muških odora.

Žene avijatičarke 588. regimenta letjele su Polikaprov Po-2 dvokrilcu, kojeg su na Istočnom frontu Nijemci zvali Nähmaschine, Šivaća mašina.

Sporost kao prednost i ludost kao hrabrost

Dizajnom iz 1928. godine, letjelice su bile namijenjene za trening, kao i za oprašivanje. Iako jednostavan mode, avion je dolazi sa svojim prednostima - mogao je nositi šest bombi istovremeno, pa su avijatičarke tijekom noći mogle iznijeti i do 8 misija. Unatoč ograničenim sposobnostima Po-2, zastarjelosti i sporosti, žene su usavršile "uznemiravanje bombama" kao i precizno bomardiranje protiv njemačke vojske.

Hrabro su iskorištavale iznimnu mogućnost manevriranja ovim letjelicama - Nijemci su otkrili kako je je vrlo teško pogoditi ih. 
Sporost zrakoplova pokazala se kao njihova prednost - maksimalna brzina bi im bila oko 150 km/h, što je bila niža od minimalne brzine njemačkih lovaca.

Po-2 je mogao uzletjeti s bilo kakvog terena, a bio je prekriven drvom i platnom što je bilo nedivdljivo za radare tadašnjih noćnih lovaca, a slabi motor nije emitirao dovoljno topline za aktivaciju senzora infracrvenog zračenja. Zviždanje vjetra kroz žice za učvršćivanje krila često je bio jedini znak njihova približavanja.

Kad su bombardirale, žene bi usporile motore letjelica i samo uklizile na predviđenu lokaciju, a navodno su Nijemci zvuk tog uklizavanja povezali s vješticama koje lete na metlama, odakle su dobile i nadimak vještice.
Vještice nisu nosile padobrane zbog zaista niske visine na kojoj su letjele, no unatoč tome su bile iznimno uspješne.

"Bilo je veoma teško naći metu noću, a još je bilo teže noću naći vlastitu sletnu stazu. Kako smo je pronalazili? Ne znam, ali pronalazili smo je." - Irina Rakobolskaja.

Yevgeniya Rudneva, sovjetska pilotkinja

Nevjerojatan podvig Ruskinja

Letjele su u avionima bez radio-opreme, a poslije samo s prijemnicima. U mraku su kretale u napade, bombe izbacujući ručno ili su ih pak izbacivale potežući žice. Današnjim pilotima njihove misije zvuče nevjerojatno - letjele su u nekom općem smjeru nekoliko metara iznad zemlje, procijenile udaljenost, dosegle visinu za početak napada, oborile nos i ugasile motor pritom izbjegavajući neprijateljskub paljbu te bi se potom samo izgubile u mraku, spremajući se na novu misiju te noći.
Noćne su vještice na Istočnom frontub imale oko 24 tisuće borbenih polijetanja, a neke od njih su imale i preko 1000 obavljenih misija.