Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.

Jednog nedjeljnog prijepodneva krajem travnja 1969. godine, za kuhinjskim stolom u kući u španjolskom gradiću Carcaixentu sjedile su dvije muške osobe: krupni muškarac u kasnim pedesetim godinama i suhonjavi mladić koji je izgledao kao da je tek prešao dvadesetu.

Neupućenom promatraču moglo bi se učiniti da je riječ o idiličnom obiteljskom prizoru oca i sina, no stvar je bila malo kompliciranija: stariji muškarac bio je zloglasni ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić, a mlađi njegovo kumče, osobni čuvar, kuhar i vozač Ilija Stanić. Bili su potpuno sami u toj velikoj kući koja je nekadašnjem zapovjedniku ustaških logora smrti služila kao dom, ali i kao tiskara, skladište propagandnog materijala i okupljalište političkih istomišljenika.

Ugovori i dogovori Kako je Pavelić prodao Talijanima Dalmaciju

Dok je tog sunčanog prijepodneva u svojoj kuhinji prelistavao novine, Maks Luburić nije ni slutio da je “mali Ilija” udbaški špijun i da u džepu nervozno stišće vrećicu s otrovom koju mu je nekoliko dana ranije dostavio suradnik Udbe, uz zapovijed da izvrši atentat na “Generala Drinjanina”.

Slučajevi udbaških ubojstava samo su neke od špijunskih afera kojima se bavi knjiga Borisa Rašete i Gorana Gavranovića “Misija: Ubiti Tita, Pavelića, Luburića – sedam najvećih hrvatskih špijuna”, koju je upravo objavio izdavač 24sata.

Među brojnim živopisnim likovima ovdašnje obavještajne scene, “Misija...” donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. Legendarni komunistički špijunski mastermind Ivan Stevo Krajačić; ustaški James Bond koji je promijenio stranu, sarajevski svećenik Krunoslav Draganović; mutni Slovenac i moskovski čovjek, NKVD-ovac Josip Kopinič; savršeni “špijun koji se sklonio u zavjetrinu”, ustaški general Ivan Prpić, među glavnim su junacima knjige u kojoj se špijunske konfabulacije isprepliću s povijesnim događajima, a obavještajne legende nadmeću sa široko prihvaćenim službenim verzijama povijesti.

Svijet špijuna, svijet dvostrukih i trostrukih lojalnosti, oduvijek je bio skriven od pogleda javnosti - “Misija...” otkriva što se zbivalo iza koprene tajnosti u presudnim trenucima novije hrvatske povijesti, u regiji na razmeđi između “Europe” i “Balkana”, gdje se vrijednosti oba ta svijeta neizbježno reflektiraju i na obavještajni svemir.

Biografija Ilije Stanića - koji je nekoliko godina stjecao povjerenje Maksa Luburića prije nego što je dobio zeleno svjetlo za “konačni udarac” - možda je i najdramatičniji primjer izvrnutih vrijednosti špijunskog metiera zamagljenih granica između dobra i zla, u kojemu ništa nije kako se čini i u kojemu su karakteri protagonista stavljeni pred neslućene kušnje.

Luburić je u mladog Iliju imao neograničeno povjerenje – kod njega je živio i radio već nekoliko godina, a prvi put ga je vidio kao tek rođenu bebu. Ilijin otac Vinko bio je tijekom Drugog svjetskog rata pripadnik Maksove ustaške bojne, a kad mu se 1942. u okolici Konjica rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime. Vinko Stanić nakon rata ostao je “u šumi” boreći se u redovima križara te je poginuo 1949. godine nakon što je Udba ušla u trag njegovoj postrojbi.

Ilija Stanić djetinjstvo bez oca proveo je u Konjicu i kod tete u Zrenjaninu, a kao vrlo mlad zbog nekih “nesporazuma” sa zakonom pobjegao je u Austriju, pa u Francusku, gdje je uhićen zbog krađe. Jugoslavenski konzul, istodobno i suradnik obavještajne službe, izbavio ga je iz zatvora i svojim nadređenima skrenuo pozornost na obiteljsku povijest mladog sitnoga kriminalca, čiji je životni put time bio određen – pod okriljem Udbe. Postao je špijun kodnog imena Mungos.

Bombardiranje Kako je Pavelić prodao, pa izdao Zadar

Vjekoslav Maks Luburić, kao i brojni drugi visokopozicionirani ustaše, nakon Drugog svjetskog rata zaštitu je pronašao u frankističkoj Španjolskoj. Tamo se bavio raznim poslovima - bio je, između ostalog, trgovački putnik i uzgajivač pilića - oženio se Španjolkom, s kojom je dobio četvero djece, ali nikad nije odustao od političkog angažmana, kojemu je krajnji i jedini cilj bila neovisna hrvatska država.

Sredinom pedesetih godina razišao se s emigrantskom ustaškom frakcijom Ante Pavelića te počeo promovirati, možda pod utjecajem španjolskog caudilla Francisca Franca, ideju svehrvatske pomirbe ustaša i partizana izjavljujući da bi surađivao i sa samim đavlom, odnosno Sovjetskim Savezom, kako bi se ostvarila ideja neovisne Hrvatske. Te je Luburićeve ideje puno godina kasnije preuzeo i “tvorac moderne hrvatske države” Franjo Tuđman.

Bilo kako bilo, Udba je sredinom šezdesetih godina zaključila da joj Maks koristi više mrtav nego živ, pa ga je odlučila likvidirati, a za izvršitelja je izabran – Mungos.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Sudbonosne nedjelje u travnju 1969. Maks je svog Iliju zamolio da mu skuha kavu, što se Mungosu učinilo kao idealna prilika da testira otrov koji mu je nekoliko dana ranije dostavila Udba. Međutim, stvari su se zakomplicirale. “Kava je bila gotova za tri minute. Otrov koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam ga prstom namazati na šalicu. Ruke sam prao pet puta”, rekao je Stanić u službenom iskazu Udbi nakon što je poslije atentata pobjegao u Jugoslaviju.

Njegova živopisna ispovijed službeniku sarajevske Udbe teško da može biti dramatičnija: “Uzeo sam čekić koji sam donio iz sobe, stavio sam ga za pojas i odnio mu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Držim čekić u svojim hlačama. Pije. Ništa. Pije sve – i ništa. Odnio sam šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoper”. Otrov kojim je Udba opskrbila svog mladog djelatnika nije djelovao! “Htio sam otići u sobu po štangu. Jebem ti otrov! Štanga je najbolji lijek”, nastavlja dalje Stanić u svom iskazu.

UDBINA DUGA RUKA I Pavelić i Luburić mislili su da je Španjolska sigurna

“U deset do jedanaest Maks me zove: – Ilija, loše mi je. Vidim, pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na slavinu. On povraća u sudoper, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu. Tup. Maks pade kao svijeća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim jesam li ih dobro zaključao. Kad sam se vratio u kuhinju, Maks je ustao i dahće kao životinja! Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da španjolska policija pomisli da je kidnapiran. Čekić i štangu bacim u skladište. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: 'Koliko košta do grada', pitam.'Tristo pedeset pezeta', kaže taksist. 'Evo ti pet stotina, ja častim!'”.

Ovo je jedna od verzija priče o ubojstvu jednog od najokorjelijih ustaških ubojica, ali u nju ne bi trebalo vjerovati ništa više nego u preostalih pola tuceta. Gledajući s povijesnim odmakom, čini se da je cijela ta operacija iskonstruirana tek nakon što su se stvari dogodile. Druga verzija kaže da je Stanić likvidirao Luburića gotovo slučajno, u naletu bijesa, jer je “General Drinjanin” uvrijedio njegova pokojnog oca nazvavši ga fanatikom.

Prema trećoj verziji, koju je plasirao jedan španjolski novinar, ubojstvo je rezultat bezazlene svađe dvojice migranata koja se pretvorila u krvavi obračun, a prema četvrtoj, koju je sam Mungos iznio nakon raspada Jugoslavije, Luburića su ubila dva emigranta po nalogu Pavelića, a Stanić im je samo otključao vrata. Sporne su i same osnovne činjenice: prema nekim izvorima, Ilijin se otac zvao Jozo, a drugi tvrde da je Mungos rođen 1945. a ne 1942.

Ustaško blago Pavelić ukrao čak i zlatne zube žrtava Jasenovca

Iza svega ostaje samo jedna pouzdana činjenica – krvavo tijelo smrskane glave. Svaka od tih priča mogla bi biti istinita, ali nijedna nije. Tako i treba biti: špijunski svijet navikao je izmišljati, dezinformirati, stvarati mit i na mjesto istine podmetati zgodno upakiranu legendu. Svijet hrvatskih tajnih agenata možda nikad nije imao globalni utjecaj: ovdašnji špijuni nisu utjecali na ishode svjetskih ratova, poticali državne udare u zemljama Trećeg svijeta ili razotkrivali lokacije nuklearnih projektila.

Hrvatske špijunske priče možda ne uključuju egzotičnu romantiku Mate Hari, ideološku predanost Kima Philbyja i “cambridgeske petorke”, ili usredotočenu hrabrost Richarda Sorgea, no one nisu ništa manje dramatične i manje zanimljive - aktivnosti hrvatskih špijuna ipak su presudno preusmjeravale povijesne silnice na ovim prostorima. A možda i nisu - pravu istinu ionako nikad nećemo doznati.