Karlo Kazinoti (40) i Mišo Komenda (39), vlasnici studija “Kazinoti & Komenda”, dizajnerski je dvojac iz Splita koji je za svoje vizuale i dizajnerska rješenja više puta nagrađivan, a njihov rad najčešće je vezan za projekte iz kulture. Iz njihova studija tako, između ostalog, svake godine “izađe” plakat za splitski Festival mediteranskog filma, koji u javnosti ponekad izazove i kontroverze. Karlo je završio Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a Mišo Dizajn vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zajedno stvaraju posljednjih 11 godina. U intervjuu nam, između ostalog, otkrivaju je li teško privući pažnju promatrača, koliko se promijenila uloga dizajna u društvu posljednjih godina, kako su stvorili nagrađeni vizualni identitet vukovarskog Vodotornja, ali i koliko im znači glazba, koja je nedjeljiva od njihovih života.

Express: Zašto volite svoj posao i koja bi, po vama, treba biti uloga dizajna?

Karlo: Prvenstveno volim svoj posao jer je dinamičan, svaki dan dolaziš s nekom novom radoznalošću. Naravno, ima dana koji su ustaljeni i već znaš kako će ići, ali često se susrećemo s nekim novim izazovima i nekim novim projektima i klijentima. Dizajn je vrlo dinamičan i prati tehnologiju koja se razvija, a u skladu s tim i mi stalno moramo učiti i razvijati se. Što se tiče uloge dizajna, ako gledamo konkretno na Split, tu vlada neki vizualni nered, svojim radom želimo pomoći da se istaknu kvalitete koje već postoje u našem gradu i državi, da budu prepoznatljivije. I nešto što je dobro učiniti još boljim.

Mišo: Ta dinamika je nešto što i mene zadovoljava u ovom poslu. Super je što je svaki projekt drukčiji i iz svakog projekta se nešto nauči. Dizajn nas, u tom procesu stvaranja, spaja sa super ljudima, a zbog posla i puno putujemo po Hrvatskoj, pa upoznajemo i nova mjesta i običaje. Čini mi se da u društvu nedostaje vizualne pismenosti. Nije to neka kritika, ne treba sve biti ‘posh’, Mediteran samo treba bolje uobličiti.

Karlo: Ovaj posao, pogotovo ako govorimo o projektima u kulturi, omogućava nam da se stalno educiramo u području arheologije, glazbe, likovne umjetnosti.... Kad surađuješ na izložbi, moraš se educirati, informirati, znati materiju s kojom radiš. To su neka znanja koja te napune.

Express: Sjećate li se svojih početaka, svojih prvih projekata?

Mišo: Često se sjetim toga, ja sam prvi put u djetinjstvu radio dizajn. Igrali smo se ‘na vatrogasaca’, a ja sam radio vatrogasne iskaznice, osmislio sam grb i sve... Baš sam jako ozbiljno pristupio svom poslu i to je bio moj prvi dizajnerski posao. Neplaćeni. (smijeh)

Karlo: Ja sam u srednjoj Umjetničkoj školi u Splitu radio projekte uglavnom vezane za edukacije. Prvi poslovi vezali su me za glazbu, za bendove kojima sam radio ‘covere’ albuma. Ali neki moji prvi izleti u dizajn vezani su za kasete. Kad bismo presnimavali glazbu, ja sam se uvijek trudio da taj omot presnimljene kasete bude lijepo ispisan i oblikovan.

Express: Većina radova vezana je za kulturu, je li tako slučajno ispalo ili je kultura u fokusu vašeg interesa?

Mišo: Ništa nije slučajno, mi se doista mnogo bavimo kulturom i izvan dizajna. Poznajemo ljude iz te branše i nekako je ispalo da su nam prvi poslovi nastali iz prijateljskih pobuda, tako je krenulo s kulturom. Karlo je još ranije krenuo s osmišljavanjem vizuala za Festival Mediteran Filma Split, ali kasnije su nam dolazili poslovi vezani za mlade akademske glazbenike, pa MAG festival, i to nam je otvorilo neka vrata za suradnje sa splitskim muzejima. Ništa nije slučajno.

Karlo: Split nije sjedište velikih korporacija, ima ih, ali tu se ne događa ona vrsta posla koja je u Zagrebu najnormalnija, gdje imaš desetke agencija jer je velika potreba za oglašavanjem. Da smo radili u Zagrebu, put bi nas možda odveo u neki korporativni svijet, a ovdje je kultura uvijek imala budžete, iako skromne budžete. Kultura je za nas dobra platforma, i tu su nas prepoznali. Sad kad je krenula apartmanizacija, kad su se otvorili mnogi restorani, više se pažnje počelo posvećivati dizajnu. Sjećam se tamo 2010. godine, restorani se nisu baš borili da njihovi vizuali savršeno izgledaju, malo ribarske mreže, koja školjka i natpis koji su rješavali uglavnom tiskari. Danas ljudi više promišljaju o vizualnom identitetu svog objekta i tu ima pomaka. Privatnici koji otvaraju svoje biznise počeli su shvaćati da im treba nešto što će ih izdvojiti od drugih.

Mišo: Poslovna konkurencija potiče i dizajn u Splitu.

Express: Dobitnici ste nagrade Međunarodnog instituta za informacijski dizajn sa sjedištem u Beču za dizajn signalizacije Tvrđave sv. Mihovila u Šibeniku. Kako je došlo do suradnje na tom projektu i jeste li se nadali nagradi?

Karlo: Signalizacija za Tvrđavu sv. Mihovila slučajna je suradnja.

Radeći za Muzej grada Splita, upoznali smo Goranu Barišić Bačelić, tad pedagoginju u Muzeju, koja je postala ravnateljica Tvrđave kulture u Šibeniku. Spletom okolnosti, Nikolina Jelavić Mitrović pozvala nas je da surađujemo s njom na projektu uređivanja predvorja, a po planu je bila predviđena i izrada signalizacije. Znali smo, naravno, što je signalizacija i kako je treba oblikovati, to smo učili tijekom studija, ali ovo je bio prvi naš takav projekt, do tada nismo imali nikakvu realnu praksu na tom polju. Dosta smo se educirali s Iris Klarić, kolegicom koja je radila na signalizaciji. Bacili smo se u vatru, upoznavali materijale, majstore, arhitektonske programe... Izašli smo iz neke zone komfora i dali se u to 100 posto. Proces je trajao godinu dana. Prijavili smo se na taj bečki Institut za informacijski dizajn i, eto, dobili nagradu. Bili smo ponosni jer se isplatio sav taj rad, trud i uloženi novac.

Mišo: Nemam što dodati, sve je Karlo dobro opisao.

Express: Koliko je teško biti prepoznatljiv i privući pažnju promatrača uz svu šumu informacija koje su dostupne u suvremenom svijetu?

Mišo: Vremena su se promijenila što se tiče medija, barem što se tiče plakata kao takvog. Plakatnih mjesta je sve manje i plakat nije više samo tiskana forma. Sve se prebacuje na društvene mreže i dolazimo do trenutka u kojem će sve biti digitalno. I tome se treba prilagoditi. Ono što je bitno je ideja, koja mora trpjeti sve medije. Svaki projekt zahtijeva neki svoj pristup i mi nastojimo držati tu svježinu da ljude privučemo.

Karlo: Izazovno je postati i biti prepoznatljiv, posebno danas u masovnoj produkciji. Samo ustrajnost je važna. Sjećam se kad sam počeo raditi plakate za Festival mediteranskog filma, nakon prve godine, prvog plakata, nisam promijenio koncept i povukao se za trendom koji je tad bio interesantniji od same fotografije. Nastao bi šum u komunikaciji da sam mijenjao stalno svoj koncept. Danas kad gledam sve te plakate, koji su jednako oblikovani već gotovo 15 godina, djela dobiju na težini i kvaliteti. Treba vjerovati u neku svoju ideju i ne popuštati.

Mišo: I prisutnost je danas bitna, naprosto moraš biti prisutan, stavljati svoje radove na društvene mreže da ljudi budu svjesni da nešto radiš. Danas, ako te nema na društvenim mrežama, onda te nema uopće.

Express: Je li to razlog zbog kojeg ste nedavno imali izložbu nazvanu “Dizajn za oko i uho” u splitskom Domu mladih i zagrebačkoj galeriji HDD?

Mišo: Izložba nije krenula na našu inicijativu. Nazvao nas je Marko Golub u ime Hrvatskog društva dizajnera da se prijavimo. Nama nije bilo ni na kraj pameti fizički manifestirati svoje radove u nekom prostoru, ali na kraju nam je bilo drago da smo to napravili, nekako je stvarno lijepo vidjeti sve te radove na okupu u nekom kontekstu. Drukčiji je dojam kad vidiš Karlove plakate za FMFS na istome mjestu, tu serija plakata koja je nastajala gotovo 15 godina, cijela priča ima neku drukčiju snagu nego kad ih gledaš pojedinačno ili u digitalnom obliku.

Express: Jeste li bili ponosni?

Karlo: Jesam, moram priznati. Iznenadio sam se interesom i na izložbi u Zagrebu. Drago ti je, naravno. Mišo i ja zajedno radimo već 11 godina. Prije toga sam radio sam, kao ‘freelancer’. Ali i ovo se danas može nazvati nekim ‘freelanceanjem’, mi smo slobodni umjetnici koji danas, eto, imaju nešto više klijenata, pa možemo očekivati i nešto zarade. Ali još je dizajn iščekivanje hoćeš li jedan dan ostati bez ikakvog angažmana.

Mišo: To su strahovi svakoga tko se bavi slobodnom djelatnošću. Dizajn je struka koja je podložna trendovima, mediji se mijenjaju, vremena se mijenjaju, jednostavno se stalno prilagođavati i biti svjež, a to nije uvijek lako, pogotovo s godinama.

Karlo: Ma dobro, nisu godine nešto loše. S godinama u sebi imaš neko iskustvo i to je neprocjenjivo. Stariji kolege možda i ne barataju svim programima, ali su u stanju jednim potezom olovke napraviti nešto fantastično, možda i bolje od nekoga tko pred sobom ima sve moguće alate.

Mišo: Manifestacija ideje nije vezana za softver, nasreću.

Express: Osvojili ste natječaj za vizualni identitet vukovarskog Vodotornja. Kako je došlo do ideje s točkicama, koje se prelijevaju iz jednoga kvadrata u drugi, i što ste željeli postići svojim rješenjem?

Karlo: Krenuli smo raditi taj natječaj kao vjerojatno i svi dizajneri koji su se prijavili, pokušavajući stilizirati Vodotoranj. Onda smo tijekom procesa shvatili da je to nekako ‘prvoloptaški’. Pretpostavili smo da će većina tako pristupiti tom zadatku. Nasreću, ekipa koja je raspisala natječaj ubacila je podatak o 650 pogodaka koji pogodili vukovarski Vodotoranj, a on je usprkos ‘ranama’ ostao stajati. Počeli smo razmišljati kako ispričati tu priču, kako prebaciti fokus na pogotke. Radili smo razne kombinacije dok nismo došli do ideje da napravimo kvadrat, koji je simbol Hrvatske, koji sadrži 650 točkica. Iz njega smo ‘izvukli’ određeni dio točkica u drugi kvadrat, da bismo postigli prelijevanje iz jednog u drugi. Tako smo dobili ono što smo htjeli, u jednu ruku destrukciju, a u drugu ruku ponovno ujedinjavanje. Dva kvadrata poznata su zahvaljujući Borisu Ljubičiću, a mi smo samo u njih dodali priču.

Mišo: Bilo nam je zanimljivo prikazati nešto na prvi pogled kontradiktorno, razaranje kao nešto što ujedinjuje, u ovom slučaju građane Vukovara. I to je osnovna ideja.

Express: Već ste prije isticali Borisa Ljubičića kao vrsnog dizajnera. Koga još smatrate važnim u tom poslu?

Mišo: Boris Ljubičić je definitivno jedna od najvažnijih figura hrvatskog dizajna, on se pobrinuo za neki identitet Hrvatske i još se brine. On je zasijao tu neku klicu o identitetu. Meni je žao što u političkom vrhu nemaju više sluha za njegova vizualna rješenja. U kulturi imamo puno dizajnera koji su utjecali na povijest dizajna, poput Mihajla Arsovskog, Borisa Bućana, Mirka Ilića... Prva dizajnerska agencija na ovim prostorima koja se nametnula su Bruketa&Žinić. Čini mi se da ljudi, kad laički pričaju o dizajnu, to im je prvo ime kojeg se sjete.

Karlo: Još krajem ‘90-ih, dok sam išao u srednju školu, znao sam za neke njihove radove i to ime postalo je zvučno. Zahvaljujući nekim progresivnim razmišljanjima unutar korporativnih poslova, probudili su javni interes za dizajn. I danas su majstori i imaju svoju snagu. Mi smo mali studio u Splitu, a oni su velika tvrtka koja može prihvatiti bilo koju svjetsku korporaciju. Imali smo suradnje s velikim tvrtkama, i to je drukčiji proces rada. Nekako smo, umjesto korporativne komunikacije, skloniji onoj direktnoj, a direktna komunikacija ostvariva je s manjim klijentima.

Mišo: Mislim da Karlo želi reći da korporativnoj hijerarhiji odgovara druga korporativna hijerarhija i onda je tim ogromnim mastodontskim firmama lakše raditi s drugim mastodontskim firmama. Što, naravno, ne znači da i mi ne možemo odraditi jednako dobro.

Express: Je li vam draže da vam klijent kaže kako želi da izgleda vizual njegovog proizvoda ili vam je draže kad vam prepusti da sami osmislite rješenje?

Mišo: Draže nam je kad imamo slobodu, ali nismo isključivi. Volimo čuti ideje, volimo s klijentima pričati o onome što nam je zadatak, da nas dobro brifira o proizvodu i da imamo jasan početni input iz kojeg ćemo graditi ideju. Nije nam drago kad nam jako specifično kažu što su zamislili, pa da im mi nacrtamo, jer nama je to pet minuta. Neke takve klijente čak i odbijemo.

Karlo: Naravno, uvijek ovisi kakvu netko ima ideju, voljni smo saslušati svakoga, ali ako smo svjesni da je ideja izlizana ili promašena, pokušavamo ih razuvjeriti i objasniti im zašto mislimo da nije dobro. Ali da, volimo čisti start.

Mišo: Često ljudi, kad govorimo o dizajnu ili bilo kojoj drugoj umjetničkoj praksi i estetici, misle da je taj posao lako raditi, pogotovo kad su stvari čiste, jednostavne i kompozicijski lišene ukrašavanja.

Nama je najbitnije da vjeruju u naše ideje i, kad nam pristupaju, da znaju kako razmišljamo i kakvu estetiku volimo. Zato ih uvijek prvo uputimo na našu internetsku stranicu da vide kako radimo.

Express: Kako izgleda jedan kreativni proces?

Karlo: Nema pravila. Neke bi mi ideje sinule u šetnji Marjanom, neka usputna glupost, neki banalni trenutak naprosto te ‘prosvijetli’. Ili uđem u priču s nekim, prokomentiram nešto i ‘lampica’ se samo upali.

Mišo: Znamo mi i sanjati rješenja, a to onda budu najgore ideje. U snu izgleda odlično.

Karlo: Kad imaš neki zadatak, najbitnije je maksimalno se informirati o zadanoj temi i problematici. Naravno, ovisno koliko imaš vremena. Važan je kontekst, i vrijeme i prostor. Danas se mladi dizajneri često nadahnjuju na internetu, gdje se može naći sve. I sami smo bili upali u zamku takvih rješenja, uzeti nešto i samo estetski primijeniti na ovo područje, ali ne funkcionira baš to tako. Neka estetika koja funkcionira na jednom području kod nas ne mora funkcionirati uopće.

Express: Koji su vam vaši radovi najdraži ili posebni?

Karlo: Ako kažem da su to plakati za FMFS, koji su me definitivno ohrabrili da se bavim ovim poslom, neću pogriješiti. Taj vizual mi je svake godine najzabavnije raditi. Lani smo za plakat fotografirali gole ljude, to mora biti veselo i zabavno. S druge strane, rad na signalizaciji tvrđave opet je nešto potpuno drukčije. Više nisi samo tip koji sjedi za stolom nego radiš s materijalima, pregovaraš s meštrima, uđeš u neku domenu projektiranja... i to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Proizvod mora pratiti dizajn i obrnuto. Da FMFS nije dobar festival, da Valentino Bošković nije dobar glazbenik, ni plakat ni omot ne znače ništa. Ali kad je proizvod super, kada dizajn podržava kvalitetu, onda je to uspjeh. Ako napraviš etiketu za vino, a vino nije dobro, uzalud je sve.

Mišo: Hm, ne znam ti reći. To je kao da biram koje mi je najdraže dijete.

Express: Osim dizajna, glazba je dio vaših života, članovi ste benda Rolo, prije toga Leut Magnetik...

Karlo: Leut Magnetik još postoji, i čak ćemo ove godine izbaciti novi album... Nitko to ne zna, to je strogo čuvana tajna, koju ćemo, evo, sad službeno otkriti iako se već počelo šuškati o tome. Album se snima zadnjih godinu dana. Lani smo izdali album s bendom Rolo, a želja je bila i da s Leutom izbacimo iste godine, meni se rodila kćer, pa smo htjeli da sve izađe.

Express: Mišo, ti sviraš ili si svirao i s drugim splitskim bendovima, Discopath, Lažni brkovi... Sviraš gitaru, vokal si, pomalo i klavijature. Karlo, ti si na bubnjevima, stvaraš elektronički zvuk... Je li vas glazba puni ili prazni?

Mišo: To je hod po rubu, ali kad podvučeš crtu, puni nas. U pravilu nam je glazba odmor, ali ako se zareda svirki, bude malo naporno. Smisao svega je da se Karlo i ja još malo družimo poslije posla, hahahaha.

Karlo: Kao što netko svake godine ide na skijanje, tako mi idemo na svirke, po manifestacijama, festivalima. S Leutima smo dosta svirali, ali i za Rolo se ne mogu požaliti i bude zaista dobro.

Express: Provodite zaista puno vremena skupa, posvađate li se ikad?

Mišo: Znamo se naslagati, ali da se baš posvađamo, pa i ne. Puno pričamo i raspravimo sve. Kao i u svakoj vezi hahaha.

Karlo: Budu različita mišljenja o pristupu nekom problemu ili o nekim tehničkim stvarima, ali sve rješavamo.

Express: Dobili ste Porina za dizajn albuma splitske grupe Libar 2013. godine. Jeste li se nadali tome?

Mišo: Nismo se nadali, ali naravno svaku nam je nagradu drago primiti. Ja sam uvijek bio malo u deficitu što se tiče Porina jer sam u Leute, oni su 2006. godine dobili Porina za najbolji album urbane klupske glazbe, pa su me zezali kako nemam Porin. Pa sam imam i ja jednoga. Zahvaljujući Porinu, susjedi su napokon shvatili čime se bavim, da nisam slikar.

Express: Pjesma s drugog albuma Leut Magnetika, “Vecchia Cola”, nominirana je na MTV-u za najbolji spot. Tko vam ga je radio?

Karlo: Spot je radio moj tadašnji cimer Vice Perković, sad Rosini. On je vrlo talentirani Zablaćanin koji se bavi fotografijom, videom i animacijom. To je išlo nekako prijateljski, on je ponudio da će napraviti spot. Pogodio je trenutak jer je početkom 2000. bio trend da je sve pročišćeno, minimalistički.... Bend je zbog nominacije bio na putovanju u Lisabon i to je zaista prekrasno iskustvo. Tamo smo upoznali ljude koji su nam i danas prijatelji.

Express: Da niste dizajneri, što biste bili?

Mišo: Ja sam imao razne ideje, dugo sam htio sam biti smetlar, pa vozač autobusa, ronilac, detektiv, pilot, pomorac i dizajner. Tražio sam se.

Karlo: Ja bih bio nogometaš ili nogometni menadžer, ili bih radio u banci, mislim da bi mi to dobro išlo.

Express: Što si želite budućnosti što se tiče dizajna?

Mišo: Evo, ja bih za početak želio mir u svijetu. A što se tiče dizajna, volio bih da ljudi postanu svjesniji, što se već polako i događa, da dizajn rješava probleme i da je bitan faktor što se tiče imidža grada i prostora u kojem živimo.

Karlo: Volio bih da taj kaos i nemirni mediteranski duh malo umirimo, da nije sve skupa toliko shizofreno. Da, kad pogledaš, primjerice, javne ustanove, vidiš da je netko promislio gdje će što stajati, a ne da o tome odluči meštar koji je taj dan došao raditi. Volio bih da se za vizualni identitet grada pita dizajnere, i kad je riječ o detaljima a ne samo o golemim projektima.