Talijanski autor Dino Buzzati 1966. je godine pisao o djevojci Marti i njezinom skoku s nebodera. Opisao je kako je vrijeme za padajuću djevojčicu toliko usporilo da je tijekom pada imala i više no dovoljno vremena da razmisli o svom životu. Mnogi kažu da kada su ljudi u opasnosti "vrijeme se uspori", no zapravo je riječ o iluziji i mozak radi brže negoli inače.

Tko zna što je prolazilo kroz glavu stjuardese Vesne Vulović 1972. kada je padala, ne sa zgrade, nego iz aviona koji je buknuo u plamenu nekih 10.000 metara iznad tla, te ubrzano počeo ponirati.
Jesu li joj kroz glavu prolazili svi voljeni koje neće imati priliku vidjeti ili neostvareni snovi. Imala je samo 22 godine.

Kada je napokon došla do tla razbila je lubanju, dvije noge, dva kralješka, cijelu zdjelicu i nekoliko rebara. Bila je izubijana i na rubu života, no uspjela se oporaviti time začudivši i liječnike. S obzirom da je, na njezinu sreću, patila od amnezije i nije se sjećala nesreće ili "puta prema dolje", svoju je kompaniju zamolila da joj ponovno daju isti posao.

Vulović je radila za JAT, čiji je avion eksplodirao i prepolovio se na dva dijela iznad Čehoslovačke. Nije trebala niti biti na tom avionu. Imala je slobodan dan ali došlo je do zabune jer je postojala još jedna Vesna Vulović, pa je zapravo "odradila" njezin let. Nakon sat vremena u zraku bomba je eksplodirala u prtljagi i 27 od 28 putnika i članova posade je umrlo - neki od inicijalne eksplozije, drugi od niskih temperatura u zraku ili udarca u tlo. Srušili su se na granici između Čehoslovačke i Njemačke, u malom selu Srbská Kamenice.

Tamo živi oko 250 ljudi, a selo je bilo prekriveno snijegom tog šestog siječnja 1972. Jedan od muškaraca začuo je vriskove žene u agoniji. Njegovo je ime Bruno Honke i našao ju je gotovo mrtvu, s nogama koje vire iz ostataka aviona. Gubila je jako puno krvi, ali spasioci su bili vrlo brzi te je prebačena u bolnicu.

"Prva stvar koje se sjećam jest da sam vidjela svoje roditelje u bolnici. Razgovarala sam sa njima i pitala zašto su sa mnom", rekla je za intervju tri desetljeća nakon nesreće.

"Kada su mi pokazali novine i kad sam pročitala što se dogodilo, skoro sam umrla od šoka", rekla je za the New York Times 2008. godine. Istraga je zaključila kako, kada je bomba eksplodirala i odvojila kokpit od ostatka aviona, našla se prikliještenom u svom sjedalu jer su je pritisnula kolica s hranom i tamo je držala.

Nekoliko je tjedana provela u komi, a život joj je spasio debeli sloj snijega i krošnje koje su joj ublažile pad.

Na početku je bila i paralizirana od struka nadolje, no unutar nekoliko mjeseci uspjela se oporaviti i nastavila je živjeti posve normalan život (iako je malo šepala), sljedećih 40 godina. Dana 23. prosinca 2016. susjed ju je pronašao mrtvu u njezinom stanu u Beogradu.

"Bila sam slomljena i doktori su me ponovno sastavili. Nikada nitko nije očekivao da ću živjeti ovako dugo", rekla je u intervjuu za New York Times.

I zaista nitko nije očekivao da preživi ozljede, baš kao što su svi bili začuđeni kada je opet poželjela svoj stari posao. Međutim, YAT je zaključio kako bi to bila loša reklama i kako bi se putnici bojali kada bi je vidjeli.

"Nisu me htjeli jer nisu htjeli publicitet oko nesreće", rekla je.

No, umjesto toga dobila je posao u uredu. Privatno je nastavila putovati avionima i nitko je se nikada nije bojao, dapače. 

"Često bi ljudi jako rado sjedili kraj mene". U svojoj je rodnoj Srbiji bila slavljena kao heroj, "žena koja je prevarila smrt", a tako je bila poznata i u regiji. 

Što se točno dogodilo, do danas ostaje nepoznanica. Jedna teorija kaže kako je bomba stavljena u prostor ispod kokpita tijekom presjedanja u Kopenhagenu, no drugi kažu da je avion imao nekih problema te je htio sletjeti u Čehoslovačkoj ali je prišao previše blizu skladištu nuklearnog oružja pa su ga srušile vojne letjelice. Crna kutija nikada nije nađena, nitko nije uhićen, i ništa nikada nije dokazano. Treća teorija jest da su bombu podmetnuli hrvatski nacionalisti.

Vulović je, kako je sama rekla, "iskoristila svaku sekundu života". Ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda 1985. (istina nehotično) kao najdulji pad bez padobrana.

Javni prostor i medijsku pažnju koju je dobila iskoristila je kako bi govorila protiv diktature i politike nacionalista Slobodana Miloševića, kojem je kasnije suđeno za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti.