Više je nego jasno da prije 1942. ustanova Nadasve nije egzistirala. No to ne znači da radovi oko uređenja svetišta nisu trajali otprije i da u tim poslovima nije sudjelovao Heger. Zašto je ovaj vremenski redoslijed bitan pokazat će se kasnije. Da bi umješnošću učvrstio svoje pozicije kod nadbiskupa, Heger mu nudi da će organizirati prebacivanje iz pavlinskog samostana u Czestechowy u Poljskoj u NDH dvojicu pavlina radi obnavljanja toga reda u Hrvatskoj, što je i učinio.

Prema jednom svjedočenju, Heger je tu operaciju izveo tako da se pojavio u poljskom svetištu u SS uniformi, uhitio dvojicu pavlina, sproveo ih u Zagreb i predstavio Stepincu! O toj epizodi Benigar u svojoj knjizi kaže: "18. siječnja 1944. pronijela se Zagrebom vijest da su dvojica pavlina, o. Bogumil Natkanski i o. Salezije Strželec, stigli iz Čenstohove u Poljskoj, da s nadbiskupom pregovaraju o preuzimanju Marijina svetišta u Bistrici. U vrtlogu velikih ratnih nemira u svijetu nisu ipak smatrali da bi se tad mogli ondje nastaniti. Brzo su se vratili u Poljsku, a da se nije ništa stvarno moglo zaključiti".

Feljton (1/6) Gestapovac kojem je Stepinac povjerio milijune kuna

U jednom drugom, njemačkom izvještaju kaže se: "Heger mu je (Stepincu – op. N. M.) otvoreno rekao za svoju vezu s Gestapom, ali ju je prikazao kao nužnost koja bi se mogla koristiti u interesu Crkve. I stvarno, sjedeći na dvije stolice bio je Heger od koristi i Stepincu i Helmu. Tako je, na primjer, Gestapo, na Hegerovo traženje, a s obrazloženjem da će to pridonijeti učvršćenju njegovih pozicija kod nadbiskupa Stepinca, omogućio da se iz pavlinskog samostana u Czestochowy, u Poljskoj, prebace u Nezavisnu Državu Hrvatsku trojica svećenika radi obnavljanja tog reda u Hrvatskoj."

Dana 19. rujna 1946., tijekom jednoga od ročišta na suđenju Stepincu, na pitanje istražitelja Ozne, je li znao da je Heger u stvari agent Gestapa, nadbiskup Stepinac je odgovorio: "Ja nisam znao da je agent Gestapa. Štoviše, kad su ga sumnjičili kao agenta Gestapa, dao mi je, pod prisegom, izjavu da to nije bio nikad. On je sam otišao od akcije (Katoličke akcije – op. N. M.), a nije nas izvijestio da trajno odlazi. Kod mene je uživao povjerenje kao što su ga imali i drugi suradnici u dnevnim poslovima".

U Udbinu spomenutom zaključku daje se i sažeta i po svemu sudeći vrlo točna ocjena agenta Hegera: "Stepinčev odnos prema Hegeru je (nakon dovođenja dvojice pavlina iz Poljske – op. N. M.) postao sve prijateljskiji i srdačniji. A isto tako je vešti agent uspio da dođe u vezu i s drugim katoličkim visokim crkvenim ličnostima. Tako je došao u lični dodir s bečkim kardinalom, nadbiskupom Innitzerom, i minhenskim kardinalom, nadbiskupom Faulhaberom'. 'Hegerov značaj kao čoveka koji ima stalne i čvrste veze prema visokom kleru bio je već prerastao domen koji je kontrolisao policijski ataše. O njemu se uveliko vodilo računa u Upravi IV RSHA, to jest u centrali Gestapa u Berlinu. Pogotovu mu je ugled tamo porastao kad je preko svojih crkvenih veza uspeo da bude primljen u audijenciju kod pape. S druge strane, Heger je svoj posao oko akcije 'Nadasve' iskoristio, po svome poznatome načinu, i radi ličnih profita. Tako su bili svi zainteresovani zadovoljni. Stepinac je imao čoveka koji mu je svršavao stvari kod nemačkih vlasti i koji mu je s izvanrednom poslovnom spretnošću vodio akciju 'Nadasve'. Gestapo je imao svoga agenta u neposrednoj blizini Stepinca, mogao je tim putem da kontroliše stav visokog katoličkog klera i da dobije o tome autentične informacije iz prve ruke. Heger, međutim, postigao je zadovoljenje svojih ambicija za ličnim uvažavanjem i, što je bilo još važnije za njega, on se svojim crkveno-obaveštajnim vezama temeljito koristio i za lično bogaćenje".

Napokon, u svibnju 1945. došao je kraj rata. Mnogim štakorskim kanalima bježali su razni zločinci i poraženici Osovine i njezinih satelita prema jugu Europe i Južnoj Americi. Ali postojali su i štakorski kanali koji su vodili na sjever Europe.

Povijesna tajna Intervjuirao Stepinca za NY Times 1950. i prenio mu Titovu ponudu

Iako ovijeno velom tajne, Heger se dočepao njemačkog teritorija prešavši iz Beča u Bavarsku. Može se činiti suludim da se jedan agent Gestapa sklanja upravo u okupiranu Njemačku, ali i ne mora tako biti. Zna se da su zapadni saveznici vodili selektivnu, da ne kažemo prljavu igru prema dijelovima nacističko-kvislinškoga obavještajnog aparata. (Ilustrativan je slučaj Andrije Artukovića koji je, uz pomoć svećenika A. Juretića, preko Švicarske najprije stigao u Irsku, gdje su mu franjevci omogućili odlazak u SAD.)

Unajmljujući dojučerašnje neprijatelje za borbu s dojučerašnjim saveznicima, SSSR-om i Jugoslavijom, moguće je da je i Heger prošao bez opasnosti kroz takvu savezničku transformaciju. S druge strane, njegove duboke i vrlo potentne veze s crkvenim vrhovima u Austriji i Bavarskoj jamčili su mu zaštitu i izbjegavanje bilo kakvih neugodnosti. Nestao je s tla Jugoslavije, jugoslavenski državljanin, tako efikasno da ni moćna Ozna nije znala gdje se skriva.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U jednom Ozninu izvještaju čitamo: "Helm opisuje Hegera kao jednog izvanredno spretnog čoveka, koji isključivo misli na svoju korist. Lično da je jedna kukavica koji, ali pod mudrim rukovodstvom i odgovarajućim pritiskom, može da izvrši izvanredno dragocenih usluga. Ozbiljno se mora uzeti u razmatranje da li Heger nije igrao dvostruku igru: da je kod Katoličke crkve važio kao njezin agent kod Gestapa. Poslednje se može bez daljega verovati. Pitanje je samo gde je on bio lojalan, a gde ilojalan. Stepinac je poznavao veze Hegera prema Gestapu. Dvojbeno je da li je on poznavao njihov opseg. RSHA je običavao da savesno proverava svoje glavne agente, tako da se ne može verovati da bi Hegeru za dugo vremena uspelo da igra jednu dvostruku igru na velikoj liniji protiv Gestapa. No na drugoj strani Heger se nije ustručavao, kako to dokazuje slučaj Jungera, da brani svoj položaj u zagrebačkom nadbiskupskom ordinarijatu čak i jednim kompromitovanjem službene ustanove policijskog attachea. Koliko god se ličnost Hegera čini sumnjivom, on bi ipak dragoceno mogao biti obaveštajno upotrebljen - vidi nemački primer! Njegovo poznavanje kompromitantnih činjenica o Katoličkoj crkvi iz vremena rata bit će verovatno nenadmašivo".

Šokantno 'Tito, Papa i ja dogovorili smo zapadne granice Hrvatske'

Jasno je da je Ozna poduzimala sve ne bi li pronašla Hegera i uključila ga među svoje agente. Zato Oznin analitičar predlaže kako bi se moglo doći do Hegera: "Iz poznatih činjenica proizlaze bez daljega dva puta, kojima se može utvrditi sadašnje boravište Hegera i njegov rad. Jedan vodi preko Jungera. Ne postoji nikakva sumnja da će Junger biti spreman da na temelju svojih veza pronađe Hegera i s njime uspostavi vezu'. 'Ponajpre treba Jungera temeljito saslušati o Hegeru i njegovoj delatnosti, a pre svega o njegovu odnosu prema Stepincu. Drugi put vodi preko bivšeg jugoslovenskog ministra trgovine, dr. Ive Andresa, Hegerova strica (ujaka – op. N. M.), koji se nalazi u Zagrebu. No Andres je jedna vrlo problematična ličnost, kojoj treba prići istom tada, kad je o njoj predložen izveštaj'."

Koliko smo mogli dokučiti, Ozna nije uspjela zavrbovati Hegera. Je li i s kim nastavio obavještajni rad, također nismo uspjeli ustanoviti.

Pretpostavka je da se u prvih nekoliko poslijeratnih godina, u razdoblju najsnažnije denacifikacije, vjerojatno čuvao svakog iskoraka u tom pravcu. No odmah poslije završetka rata nije mogao odoljeti dvjema svojim dominantnim napastima: javnom isticanju i pohlepi. To poslijeratno razdoblje Hegerova djelovanja rekonstruirali smo prema pisanju njemačkog tiska, u nekoliko navrata, tijekom sudskih procesa njemačkog pravosuđa protiv Hegera.

Od 1945. pa sve do 1977. (kad on i njegova supruga zagonetno nestaju iz javnosti) održano je nekoliko suđenja, ali je u tom razdoblju snažno prisutna Crkva kao moćni Hegerov zaštitnik. O Hegerovim makinacijama osobito je izvještavao Der Spiegel, višekratno, od 1949. do 1972. Zanimljiv je opsežan prilog u broju 24 od 8. lipnja 1955. jer je u njemu opisan, na temelju podataka njemačkog tužilaštva, Hegerov život i djelovanje neposredno poslije završetka rata pa nadalje.

Redakcijski nepotpisani članak pod naslovom "Hegerovo zaokruženo djelovanje" nastao je povodom predstojećeg suđenja u Münchenu. Nakon kraćeg uvoda, u kojem se Hegera apostrofira kao "omalovaženog sina Europe", autor članka navodi Hegerove biografske podatke precizirajući da ih je pronašao u nekom izvještaju "jednog jugoslavenskog crkvenog tijela iz 1943.". Neke smo i mi naveli, iz drugih izvora, ali neki detalji i epizode dopunjuju Hegerovu biografiju.

Primjerice, za razdoblje Hegerova privrednog djelovanja u Zagrebu u članku se kaže: "Godine 1928. bio je jedan od najvećih poreznih obveznika u Zagrebu. U to vrijeme bio je vlasnik oko četrdeset tvrtki za proizvodnju bezalkoholnih pića, a bio je i suvlasnik najvećeg poduzeća za proizvodnju likera u Jugoslaviji". A kad se preselio u Pariz, saznajemo detalj za koji ranije nismo znali: "Oženio je jednu katolkinju (koja je, kako je Heger razglasio, u međuvremenu preminula)".

Sporne tvrdnje Tajna pisma četnika Draže Mihailovića Stepincu

To preciziranje da je riječ o "katolkinji" govori o karakteru navedenog crkvenog izvora. Iz potvrde uprave Grada Pariza saznajemo, navodi člankopisac, da se Heger kao proizvođač bezalkoholnih pića i likera u gradu na Seini pretvorio u "biokozmetičara": "Između 1935. i 1939. godine Heger je obavljao jednu značajnu djelatnost. Vodio je posebno poduzeće Institut Pharmaceutique de Paris".

Međutim, Hegerova je supruga 1939., prilikom posjeta Zagrebu, uhićena. Na tu vijest Heger se uputio u Zagreb da je spašava, ali je i sam završio u zatvoru. Je li ta supruga ona misteriozna "katolkinja" ili Antonie rođ. Stich iz Peteranca, koju je predstavljao kao partnericu, domaćicu u njegovu kućanstvu, nije potpuno razvidno. (Kao što nije razvidno, ako je doista riječ o Antonie Stich, zašto ju je upokojio!?) "Sreća" im se brzo osmjehnula; za nekoliko tjedana bili su slobodni.

"Sigurno se pitate", nastavlja se u članku, "kako je uspjelo Wilhelmu Hegeru tako brzo poboljšati svoju situaciju. Morao je smisliti moćnog zagovornika čija će mu pomoć i zaštitnička ruka kroz duge godine uvijek biti sigurnim osloncem: njegova Crkva. Samo se intervencijom zagrebačkog nadbiskupa, dr. Stepinca, moglo postići da je sprovedena, kako je Heger kasnije objašnjavao, pravedna istraga te su o masonima i ateistima iznesene optužbe povučene, a za nečovječno ponašanje policajci kažnjeni."