Nakon desetljeća uništavanja vlastitih organizama brzom hranom, tzv junk-foodom, čovječanstvo na Zapadu iznova je otkrilo koncept sirove hrane. Čak i uopće neobrađene. Sve kako bismo se spasili od dijabetes ovog i onog tipa, začepljenih žila i koječega drugog. Takav život, kazao je za Washington Post biolog Daniel Lieberman s Harvarda, apsolutno je zdraviji, ali da bismo se vratili istinski zdravoj prehrani, morali bismo se vratiti, ne desetljećima, nego tri milijuna godina u prošlost.

Obrada hrane, ističe on, ne počinje termičkom obradom, nego već i rezanjem namirnice, usitnjavanjem, kakvim god procesom kojim više ne moramo provesti pola dana žvačući kako bismo se nahranili. Tako, primjerice, žive čimpanze. "Danas možete provesti praktično cijeli dan bez žvakanja, a to je s povijesnog gledišta krajnje bizarno", kazao je Lieberman.

On kao biolog i njegova kolegica Katherine Zink kao evolucijska biologinja, proveli su istraživanje u kojem su ispitanicima davali da jedu potpuno prirodne namirnice. Primjerice, sirovi i neusitnjeni but od koze, povrće kakvo se nađe u prirodi, ali ne samo sirovo, nego i neoguljeno, isto takvo i voće i drugo. Ispalo da je su naši preci prije tri milijuna godina, kada su otprilike počeli jesti meso, imali iznenađujuće snažnije i zube i vilice nego mi danas, što nosi niz posljedica.

Ispitanici ni uz najbolju volju nisu mogli izaći na kraj sa sirovim, neusitnjenim mesom, a neodustupna im je ostala i određena količina plodova. Naši preci su toliko upotrebljavali zube i tolikom silom, da su im zubi morali rasti snažniji, kao i kosti vilice koje su ih podržavale. Danas su čovjekovi zubi bitno sličniji jedni drugima, slabiji su, manje učinkoviti, što sa sobom nosi niz dentalnih problema.

To što su ljudi u jednom trenutku počeli usitnjavati meso, kao i drugu hranu, uvelike nam je pomoglo u preživljavanju. Prema istraživanju Liebermana i Zink, već samo time, povećali smo sposobnost usitnjavanja mesa za 41 posto, smanjili smo broj žvakanja za pet posto, kao i silu potrebnu za žvakanje za 12 posto.

Sve to još i prije kuhanja, koje je prije dva milijuna godina otkrio homo erectus, a sve skupa to je značilo manju potrošnju energije pri jelu i veću dostupnost energije iz hrane. Jedan od boljih primjera je kukuruz. Ukoliko jedemo cijela zrna, dobit ćemo puno manje energije nego ako jedemo kukuruzno brašno. Pa, kad još odemo toliko daleko koliko smo otišli posljednjih desetljeća, kaže Lieberman, mi jako zbunjujemo naše organizme.

"Naša tijela smatraju da nam je potrebno više hrane za određenu količinu energije, nego što to doista jest. Obradom hrane zbunili smo naša tijela", rekao je. Lieberman u tome ima pravo, jer posljednji podaci pokazuju da SAD, primjerice, spada među zemlje s najvišim postotkom pretilih na svijetu, dok su Japan i Kina razvijene zemlje s najnižim postotkom pretilih. I dok način života u SAD-u počiva na junk-foodu, u Japanu i Kini jede se jako mnogo sirove, biljne i neobrađene hrane.

U današnjem svijetu Lieberman kao najzdraviju prehranu izdvaja onu vegansku pri čemu se hrana uopće ne kuha. Postoji, doduše, i trenutak u kojem se prelazi u krajnost, a to bi bio onaj kad bismo dnevno provodili toliko vremena žvačući da bi nas ometalo u svakidašnjim aktivnostima. Jednostavniji život naših predaka prije tri milijuna godina to je mogao istrpjeti.