Suludi plan uništenja Jadrana promijenio bi svijet
U trećoj sezoni serije The Man in the High Castle, čija se priča odvija u alternativnoj budućnosti, u kojoj su sile Osovine i Hitler pobijedile u Drugom svjetskom ratu, SAD je podijeljen u tri dijela, sa satelitskom nacističkom državom na istoku, dijelu pod japanskom okupacijom na zapadu i neutralnom zonom između njih.
Serija se temelji na SF klasiku Phillipa K. Dicka, koji je u originalnom romanu 1962. opisao kako su sile Osovine kompletno isušile Mediteran, kako bi došle do ogromnih količina kopna za širenje.
Iako se na tu priču najčešće gleda kao na alegoriju fašizma, no dio koji se čini najkompliciraniji i "najnategnutiji" je i onaj koji je najbliži stvarnosti - dio koji se odnosi na pražnjenje Mediterana.
Doista, taj se plan smatrao ozbiljnim prijedlogom, a osmislio ga je nekoliko desetljeća ranije prije nastanka romana njemački arhitekt Herman Sörgel. On je posvetio cijeli svoj život promoviranju "velike ideje" isušivanja kompletnog Mediterana, uključujući i sva manja mora poput Jadranskog, kako bi se potom Europa i Afrika ujedinili u superkontinent.
Sörgel je 1929. napisao knjigu o svojim idejama s naslovom Panropa Project, snižavanje Mediterana i navodnjavanje Sahare.
Tri godine kasnije on je svoj projekt predstavio na nov način u knjizi Atlantropa, piše Atlas Obscura. Kako je upornost doista bila njegovo druge ime, jer je on do svoje smrti 1952. ideju Atlantrope branio u još četiri knjige, u preko više od tisuću publikacija i nebrojenim predavanjima, pokušavajući utjecati i na političare te vlast.
Koliko god bio zaluđen idejom stvaranja "euroafričkog superkontinenta", Sörgel je bio svjestan kako se to neće moći fizički ostvariti samo isušivanjem, pa je konkretno planirao izgradnju mostova i djelomično isušivanje Mediterana pomoću brojnih brana. Tako bi omogućio milijunima Europljana da pronađu bolji život u Africi što bi potom vodilo u dominaciju Europljana na Crnom kontinentu. U tadašnje doba rasizma i kolonijalizma bila je to potpuno prihvatljiva varijanta.
Herman Sörgel je na ovu ideju došao poslije lošeg iskustva Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Kraj rata Njemačka dočekala poražena i u rasulu, oduzete joj sve kolonije, izgubila je sedminu državnog teritorija i desetinu stanovništva.
Sörgel je insistirao da bi baza njegovog "superkontinenta" bila gigantska hidroelektrana.
Finalni nacrti "Atlantrope" otkrivaju da bi Mediteran bio podijeljen na nekoliko dijelova. Brana na Gibraltaru, dvije brane na rijeci Kongo, stvaranje mora u Čadu i Kongu, samo su neki od detalja Sörgelovog plana.
U tadašnje, kolonijalističko vrijeme, Afrika je smatrana idealnim teritorijem za naseljavanje Europljana. Iako danas ovaj prijedlog zvuči potpuno apsurdno, tada je shvaćen veoma ozbiljno, te su o njemu raspravljali svi veliki umovi Njemačke.
U Münchenskom muzeju nalazi se opširna dokumentacija o "Atlantropi", isječci iz brojnih zemljopisnih magazina, kao i čitave mape potencijalnih europskih gradova u Africi.
Ono što je "Atlantropu" činilo tako privlačnom je vizija "mira u svijetu", koju je projekt zastupao, uz jednostavno tehnološko rješenje, a to je izgradnju brana i mostova. Ogromna hidroelektrana bi energijom napajala dobar dio oba kontinenta, a nezavisan Savjet imao bi ovlaštenje uskratiti energiju svakoj državi koja bi postala prijetnja svjetskom miru.
Taj plan je tražio od svake države da u realizaciju projekta uloži toliko novca da nijednog ne bi ostalo dovoljno da financira rat. Sve do smrti 1952. godine Sörgel se posvetio promoviranju svoje ideje širom svijeta. To je radio kroz novine, radio, filmove, izložbe pa čak i operu koja se zvala "Atlantropska simfonija".
Njegova vizija, znamo, nikada nije provedena u djelo. A da je, pitanje je što bi od Jadranskog mora i cijelog Mediterana ostalo, tko zna kako bi Europa i Afrika danas izgledale, i kako bi se migracije odvijale...