Otprilike sat i pol traje vožnja od središta Turkua, grada na jugozapadu Finske, autobus vozi kroz finsku ravnicu, staje u malenim selima što su sva od tipskih drvenih kuća, sela crvenih i žutih, među njima duga, duga polja. Možda će pasti kiša. Paimio je gradić, petak je, rano poslijepodne i sve je već zatvoreno. Još petnaestak minuta vožnje od pustog središta nalazi se sanatorij poznat svakome tko se ikad susreo s djelom Alvara Aalta. Od posljednje autobusne stanice još je desetak minuta hoda kroz borovu šumu. Debla kao štapovi, tanka i crvenkasta u ovo doba godine. Zgrada sanatorija se jasno bijeli, pale se svjetla unutra, četiri su sata poslijepodne i mrak samo što nije pao.

Te 1933. godine, kad je sanatorij izgrađen, borova je šuma tek bila posađena na ledini koja je dijelila bolnicu od naselja. Stanovnici Paimija ipak su strahovali da će ih zrakom stići tuberkuloza. Početkom 20. stoljeća čitava Europa obolijeva, a stopa smrtnosti u Finskoj daleko je najveća. Promjena paradigme u medicini, okretanje humanističkom i cjelovitom pristupu liječenju dovodi do principa tretiranja bolesnika poboljšanjem njihova općeg stanja, u čemu je ključan boravak na svježem zraku. Bolnice tako ne mogu više biti stiješnjene u gradske historicističke zgrade, novi pristup liječenju traži novi pristup organizaciji zdravstvenih ustanova. Iz čistog očaja tadašnje vlasti godine 1929. raspisuju natječaj za izgradnju sanatorija za oboljele od tuberkuloze koji će omogućiti implementaciju tih suvremenih medicinskih načela. Prva nagrada dodjeljuje se rješenju koje potpisuje bračni par Aino i Alvar Aalto. Njemu je tad svega 30 godina.

Alvar već nekoliko godina samostalno djeluje kao arhitekt, dotad nastavljajući uvriježenu praksu neoklasicizma koji je prevodio nacionalni zanos nakon finske samostalnosti 1917. u monumentalne građevine. Aino je četiri godine starija, diplomirala je kao i suprug joj na Institutu za tehnologiju u Helsinkiju, tamo su se uostalom i upoznali. Isprva je radila u jednom arhitektonskom uredu u Helsinkiju, da bi nakon Alvarove diplome otišla za njim iz rodnoga grada u grad Jyväskylä u središnjoj Finskoj. Tamo je Alvar odrastao i tamo otvara svoj prvi ured, a Aino počinje raditi za njega. Godine 1927. osvajaju prvi zajednički natječaj, onaj za poslovnu zgradu u Turkuu. Slijedom realizacije sele ured i život u Turku, otvaraju zajednički ured s lokalnim arhitektom Erikom Bryggmanom. Iako nakon već desetak velikih realizacija, tek će Sanatorij u Paimiju proslaviti Aaltovo ime - i to samo ono Alvarovo.

Natječaj stiže u pravo vrijeme za Alvara Aalta, koji osjeća zasićenje "nordijskim klasicizmom" i ladanjskim vilama koje je dotad projektirao. Neumorno čita o modernizmu koji upravo uzima maha diljem Europe, želi biti dijelom onoga što će, vjerojatno sluti, promijeniti sav budući pogled na arhitekturu. Sanatorij naizgled usred ničega, čovjeku (i to bolesnom) posve podređena građevina u odnosu samo s okolnom šumom, shvaća: nema bolje prilike od za unijeti modernizam na velika vrata u mladu, samostalnu Finsku. Već je sukladno modernističkim načelima izmijenio svoj projekt za knjižnicu u ruskom Vyborgu, izvorno zamišljenu potpuno neoklasicistički i u duhu arhitektonske tradicije na kojoj je školovan. No projekt za Paimio od početka je i do najmanjeg detalja osmišljen kao modernistička, prije svega humana, i bez sumnje izvanredna građevina.

Zgrada koja se bijeli usred crvenkaste šume je ona koju prepoznajem s fotografija. Ulaz ispod drvene nadstrešnice, vijugave biomorfne linije, Aaltova potpisa, i između dva duga, tanka krila. Ulazni hodnik žuto obojenog poda, niz vrata obojenih u modroplavu. To su "Paimio žuta" i "Paimio plava", kao što postoje i crvena i zelena, u nijansama koje su na pacijente trebale djelovati umirujuće. Paletu boja posebno je za Paimio osmislio dizajner Eino Kauria. Jedna od prvih stvari koje se zamijete pri ulasku u prostor sat je što visi nad vratima u ordinaciju u kojoj je sad maketa sanatorija. "Izradili su ga pacijenti", govori kustosica. Sve ostalo izvorno su projektirali upravo Aaltovi. Sve, od same građevine do rasvjetnih tijela, namještaja, ograda na stubištu, bolničkih kreveta, stolaca i stolova, naslonjača, umivaonika, vrata, pa i kvaki na vratima. Beskompromisni i totalni funkcionalizam.

U čitavoj zgradi nema jednog oštrog brida, svi su kutovi zaobljeni, sav namještaj makar blago svijen, u bolničkim se sobama pod u krivulji diže u zid, tako je da bi ih se moglo što lakše očistiti - tuberkuloza se ipak prenosi bakterijama protiv kojih još nema drugog lijeka do higijene. Nema suvišnog namještaja, nema dekoracija da skupljaju prašinu. Zgrada je ionako sama po sebi dovoljna.

Sanatorij je raščlanjen u tri izdužena krila, hodnici su jednotrakti kako bi u svakom trenutku bilo što više svjetlosti u žuto obojenim hodnicima. U jednom su krilu, onom najdužem, nanizane sobe za smještaj pacijenata, muške odvojene od ženskih. Dnevni režim pacijenata je bio strog, no boravak u sanatoriju dobrovoljan. Pacijenti koji su ulazili pristajali su na sva pravila. Najteže im je padao obvezni boravak na otvorenom: najmanje tri sata dnevno, neovisno o vremenskim uvjetima. U Finskoj su zime duge i oštre, a ni ostatak godine nije suviše blag, dani su već u listopadu kratki, ali pacijente su svakodnevno vodili na krovnu terasu prvim panoramskim dizalom u cijeloj Finskoj. Dobro pokrivene, polegnute u bolničkim krevetima, ostavljali su ih tamo s pogledom preko još posve niske šume. Temperature ovdje znaju dosezati i trideset ispod nule, ali zato su postojale posebno pletene vreće nalik one za spavanje u koje su se tad smještali oboljeli, stavljali su im debele rukavice, šubare na glave. "Posebno je to teško bilo tinejdžerima. Zamislite samo ležati satima na zraku", govore nam. Najmlađi pacijenti imali su u prosjeku petnaest godina. To je bila i donja dobna granica za dijete koje bi, također pod strogim režimom, moglo posjetiti roditelja u sanatoriju.

Ordinacija glavnog liječnika nalazila se na poziciji s koje je mogao promatrati balkone bolničkih soba - jedan pun brige Panopticon. Ako ih je i mogao vidjeti od dima, kažu, jer pušio je i desetke kutija cigareta dnevno. Pacijentima slabih pluća ih je, naravno, branio.

U središnjem su krilu smještene zajedničke prostorije: otvorena blagovaonica s ostakljenom stijenom prema šumi i nad njom kao ovješena, na naizgled nemoguće tankim stupovima postavljena čitaonica, staklenom stijenom otvorena prostoru ispod nje. Jasnih prostornih granica ne smije biti, nalaže modernizam, i ovdje ih, koliko je to moguće obzirom na namjenu i stroga pravila, nema tamo gdje nije nužno.

I pod bolničke sobe utječe u nisko postavljeni prozor, takav da je kroz njega moguće gledati ležeći u krevetu. Umivaonik zaobljenog dna takav je da voda curi bešumno, Aaltovi ništa nisu prepuštali slučaju. "Postoji samo jedna stvar koju su pogrešno procijenili", govori kustosica i pokazuje na jedan od kamina u toj velikoj blagovaonici sa stropom visine gotovo šest metara. Kamin se ispostavio nefunkcionalnim za zagrijavanje prostora, ali taman dovoljnim da se u njega može sakriti pokoja boca alkohola koji je, naravno, bio strogo zabranjen, ali su ga, kao povremeno i cigarete, spretni pacijenti uspijevali provući tijekom posjeta ili otkupiti od lokalnog stanovništva. Nakon što je Sanatorij izgrađen, Alvar Aalto upisuje se na listu modernista koji će usmjeriti arhitekturu 20. stoljeća u jednom novom, za ono društvo nepoznatom, za ovo današnje ključnom smjeru, uz jednu razliku od njegovih suvremenika - on se ne rastaje s tradicijom baš sasvim. Ne djeluje puno dalje od područja svoje Finske i njegova je arhitektura prije svega arhitektura mjesta i podneblja, njegove su kuće i vjerojatno upravo zato što su to "njihove" kuće, jednostavne i tople poput skloništa na osami, negdje usred finske ravnice. Dok njega zanosi modernizam, Aino inzistira na tradiciji. To je vidljivo i u sanatoriju, u tome kako on naseljava šumu.

Kako je medicina napredovala, mijenjale su se i potrebe zdravstvenih prostora. Sanatorij je kroz vrijeme više puta adaptiran, pa je tako tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća promijenjen izgled ulaza s recepcijom i dijela zajedničkih prostorija, a nadograđeni su i stanovi za liječnike na parceli, pod strogim nadzorom Aaltova ureda. Nakon što je cjepivo protiv tuberkuloze postalo šire dostupno, mnogi su sanatoriji, pa tako i ovaj u Paimiju pretvoreni u opće bolnice. Najznačajniji zahvati tako su provedeni početkom šezdesetih, kad su proširene sobe, kao i ulazna vrata soba kako bi kroz njih mogli proći sad širi bolnički kreveti. Većina izvornog namještaja rasprodana je na aukciji za smiješno malene cijene - udarali su se po glavi kad je Aaltov namještaj na aukcijama dosegao neslućene iznose, pa tako danas preostali slavno zakrivljeni Paimio naslonjači stoje u sanatoriju kao izlošci.

Je li njih projektirao sam Alvar ili pak Aino, ostaje nepotvrđenim. Uopće je njezin doprinos ovom, kao i ostalim projektima s Aaltovim potpisom, uvelike u magli. Na arhitektonskom fakultetu u Zagrebu tako se, primjerice, može čuti o sanatoriju u Paimiju, može i o brojnim drugim Aaltovim projektima i to kroz sve godine studija, ali za Aino Aalto ne.

Aino Mandelin je rođena 1884. u Helsinkiju, u Vojvodini Finskoj, tad pod Ruskim Carstvom. Odrasla je u tipu stambene zadruge kakve nisu bile rijetkost u tadašnjoj Finskoj - većina stanovništva na rubu je siromaštva, pa često više obitelji dijeli zajedničke prostorije stanova, nerijetko i cijele stanove. U njezinoj zgradi više je stolara i Aino već kao djevojčica uči stolarski zanat, u tome je vješta, pa kao srednjoškolka počinje raditi u njihovim radionicama. Studij Arhitekture u Helsinkiju je tad bio integralan sa studijem dizajna interijera - Aino, Alvar i njihovi vršnjaci s fakulteta spremni dolaze u duh epohe koji zahtijeva "total design". Bauhaus nalaže serijsku proizvodnju i distribuciju umjetnički dizajniranih uporabnih predmeta i namještaja te u skladu s tim Aino i Alvar 1935. godine pokreću svoju tvrtku Artek, koja pod istim imenom djeluje do danas. I dok je Alvar naginjao modernističkoj čistoći, Aino je privlačila jednostavnost tradicijske gradnje, njezini su prostori oni koji su taman dovoljni za život, prostori koji ispunjavaju svoje temeljne funkcije i ništa dalje od toga. Nije stvarala za ideju, nego za ljude. Bila je prva kreativna direktorica Arteka, sudjelovala je na ključnim Aaltovim projektima kao što su Vila Mairea u Noormakku i Finski paviljon u Veneciji. Samostalno je vodila projekte više od osamdeset interijera s potpisom Arteka, a tek je nedavno isključivo njoj pripisan interijer Viipuri knjižnice u Vyborgu, onog modernističkog preokreta u Aaltovu radu. Aino Aalto je dizajnirala i uporabne predmete od stakla za finsku tvrtku Iitalla - replika njezine čaše za vodu i danas se može kupiti u ponudi Ikee diljem svijeta. Njezini radovi dio su stalnog postava MoMA-e, ime joj pak rijetko stoji uz ono njezina supruga.

Vjerojatno najvažniji projekt na kojem je radila Aino Aalto onaj je njihove obiteljske kuće i studija u stambenoj četvrti Munkkniemi u Helsinkiju. Zadnji dan svog boravka u Finskoj i prije nego što ću otići na aerodrom odlazim tamo. Naselje je u nedjelju ujutro tako tiho, jedva koji automobil, nizovi kuća od fasadne opeke i jedan dugi bijeli zid uz trotoar, bez ikakvog natpisa i znaka. Dolazim pred vrata na kojima nema kvake, nema ni zvona, do njih vode stube od stjenovitih komada kamena. Tek što ću provjeriti jesam li pogriješila vrijeme ili adresu, vrata se otvaraju. "Izujte cipele i ostavite kapute", uputa je koju dobivamo na početku obilaska. I tako u čarapama prolazimo kućom koju čuvaju gotovo kao netaknutu - sav je namještaj kakav je i bio dok u Aaltovi živjeli ovdje, sav su i sami dizajnirali, osim tek jednog plavog naslonjača u dnevnoj sobi. Njega je Alvar, kažu, kupio od prve plaće. Uz naslonjač se nalazi i stolić koji kao da ne pripada tamo. Riječ je o metalnom kružnom stoliću, prvom komadu namještaja koji je sam dizajnirao, s ugrađenom pepeljarom i spremnikom za cigare. Ubrzo je napustio metal i uz mentorstvo svoje supruge okrenuo se obradi drveta. Svijeni, meki rubovi i forme nalik tekstilu ono su po čemu je njegov namještaj postao svjetski poznat. Finska tradicionalna arhitektura je naposljetku drvena, sva ona sela između Turkua i Paimija i dalje žive u tim drvenim kućama, one starije imaju ornamente i profilacije u drvetu nalik na štukature. Oni su tradiciju preveli u suvremenu primijenjenu umjetnost.

Dvije drvene stube vode iz dnevne sobe u studio, gdje su radili supružnici sa suradnicima - u jednom je trenutku u nevelikoj prostoriji crtalo dvanaestero ljudi. Tad su se odlučili za gradnju zasebnog studija, svega nekoliko ulica dalje. Njih dvoje i dalje su po potrebi koristili i prostor u kući, koji je tankom kliznom pregradom u maniri japanskih papirnatih zaslona odijeljen od boravka. Stube su tu jer se ispod studija nalazi dakako sauna. U produžetku prostora, pregradom skrivenom u polici od dnevne je sobe odvojena blagovaonica, koju je u cijelosti projektirala Aino. Njezina je polica s vitrinom koja se otvara na dvije strane, prema obitelji u blagovaonici i sluškinjama u kuhinji, višeznačna prostorna pregrada, a njezin je i akustični zid prekriven tekstilom. On je tu zbog klavira u dnevnoj sobi, koji je svirala upravo Aino. I taj klavir mjera je širine prostora, mjera dakle cijele kuće. Penjemo se na kat, do druge dnevne sobe u kojoj je obitelj provodila najviše vremena. Jedna gostinjska soba, nasuprot njoj spavaća i dvije dječje. Kupaonica u kojoj prepoznajem umivaonik zakrivljenog dna iz Paimija, takvog da voda niz njega curi bešumno. Izlaz na terasu i ista kvaka iz sanatorija, napravljena tako da rukav liječničke kute u njoj ne zapinje. Svaka lampa, stol, stolac, držač za police, svaka letvica, sve je njihovo. Neodvojivo Alvarovo od Ainina.

Aino je preminula u dobi od 54 godine od raka dojke. U povijesti arhitekture ona gotovo i ne postoji, kao što ne postoji ni Elissa Aalto. Ona je najdulje živjela u toj kući, sve do 1994. godine, kad je preminula, a kuća je postala muzejom. Iste godine kad je Aino preminula, Elissa je diplomirala Arhitekturu u Helsinkiju i odmah po diplomi dobila posao u Aaltovu uredu. Tri godine kasnije udala se za svog šefa i postala mu arhitektonskom partnericom, radila je s njim na njegovim kasnijim projektima poput Gradske vijećnice u Säynätsalou i njihove zajedničke rezidencije u Muuratsalou, zvane "eksperimentalnom kućom". Projektirala je i samostalno, a kao prava Ainina nasljednica,vodila je i Artek. Nakon Alvarove smrti 1976., Elissa preuzima vođenje ureda, dovršava projekte i nadgleda izvedbu Alvarovih natječajnih radova. Ured će pod njezinim vodstvom izvesti adaptacije i nadogradnje Paimio sanatorija, kao i adaptaciju Viipuri knjižnice u Vyborgu. U obiteljskoj kući ne mijenja gotovo ništa, dizajnira tek jednu policu za blagovaonicu i smješta je na dotad čist zid. Kao udovica ne izdržava spavati u nekad zajedničkom krevetu i seli se u sobu Ainina i Alvarova sina. Radi u uredu s Alvarovim imenom do smrti u 72. godini. Za upisati se u povijest očito nedovoljno dugo.

Obiteljska je kuća nakon Elissine smrti postala muzejom. U sanatoriju je do prije desetak godina djelovala opća bolnica. Danas je i on muzej, prostor dijelom očuvan, dijelom rekonstruiran prema izvorniku. Osnovana je Zaklada koja se zalaže za podizanje nacionalne zaštite kulturnog dobra na svjetsku razinu i uvođenje Paimio sanatorija na UNESCO listu kulturne baštine. U planu je, kažu nam iz Uprave, adaptacija zgrade za suvremeno lječilište, no razina intervencije, kao i novčanih ulaganja ovise o odluci UNESCO-ova odbora.

Treba napomenuti - kad je raspisan natječaj za Paimio, te 1929. godine, već točno dvadeset godina, djeluje Sanatorij Brestovac na Medvednici. Građen prema projektu arhitektonskog ureda Benedik i Baranyai, a na inicijativu književnika Milivoja Dežmana, riječ je, dakako, o onoj sentimentalnoj i često prepričavanoj epizodi zagrebačke povijesti, kad su oni Zagrepčani nekih neprežaljenih boljih vremena skupljali sredstva na aukcijama za gradnju sanatorija kako bi Dežman spasio voljenu Ljerku Šram. Fatalna glumica ipak umire od kobne bolesti koja pak tisuće i tisuće bolesnika dovodi do utočišta usred Medvednice, jedne od prvih bolnica tog tipa u kakvima će se liječiti, pa i odrastati generacije i generacije tijekom 20. stoljeća i diljem Europe.

Paimio će izgledno dospjeti do statusa svjetske baštine, mi Brestovac nismo uspjeli sačuvati ni u onoj bijednoj hrvatskoj. Ironija je kako modernisti nisu uopće gradili da bi njihove građevine postajale muzejima, nego isključivo za to vrijeme i konkretnu funkciju. Zaštita graditeljskog nasljeđa nije pojam kojim barataju. Revalorizacija se ipak događa, čak i svojevrsna fetišizacija tog razdoblja kad je zaista bilo ne samo moguće, nego i posve uobičajeno da čak ni kvake na vratima ne stižu u kutijama iz neke boga pitaj koliko udaljene tvornice koja će poslati milijune takvih na gradilišta diljem svijeta, već su osmišljene za taj trenutak, tu funkciju i tu građevinu. Kad je već tako, krajnje je vrijeme i za onu revalorizaciju na razini autorstva - onu koja bi uključivala i Aino i Elissu Aalto - svaku Aino i Elissu koju su nam prešutjeli.