Posljednji nacistički zločinac koji je postao aktualan je Michael Karkoc. 98-godišnjeg umirovljenika koji u svojoj biografiji ima i detalj da je zapovijedao izvjesnom ukrajinskom SS-postrojbom, Poljska traži zbog pokolja nad civilima i spaljivanja poljskih sela oko grada Lublina u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga Poljska traži Karkocevo izručenje od SAD-a, točnije iz Minnesote, unatoč tome što je u međuvremenu postao američki državljanin.

Čak je lako moguće da je u prvim mjesecima 1945. ovaj čovjek ratovao protiv partizana u sastavu 14. Waffen-SS divizije na samom sjeveru Slovenije. 72 godine poslije smiješi mu se i izručenje i sud i doživotna zatvorska kazna, koliko god to trajalo. Njegov je identitet prije četiri godine provalio AP, nakon čega je Marvin Hier iz Centra Simon Wiesenthal izjavio da u SAD-u lako moguće da još uvijek ima na stotine nacističkih zločinaca.

Ratni zločini Najluđa čuvarica Auschwitza: Zvali su je 'Hijena'

Lako je moguće čak da je to objaktivna procjena smatraju mnogi u toj zemlji, na što upućuje činjenica da se svako malo nekoga od njih i uhvati. Ali se istodobno javnost pita i kako je moguće da ih u SAD-u ima toliko mnogo. Time, AP i svi mediji koji se intenzivno bave praćenjem ostarjelih nacista, navode da je to posljedica toga što nekih 30 godina od kraja Drugog svjetskog rata SAD nije progonio naciste koji su doseljavali. A zašto ih nisu progonili?

Prijelomni trenutak dogodio se u 70-ima s otkrićem niza nacista koji su živjeli sasvim mirno i uživali sve blagodati ustava SAD-a. Jedan od najšokantnijih primjera bilo je otkriće Hermine Braunsteiner koja je 1971., kao tada 52-godišnjakinja, živjela u Queensu u New Yorku. Simon Wiesenthal ju je zapravo otkrio još 1964., ali mu je trebalo sedam godina za izboriti se da joj 1971. oduzmu američko državljanstvo i potom izruče SR Njemačkoj gdje su je osudili na doživotni zatvor.

Tada se otkrilo da je u logoru Majdanek bičevala žene do smrti, djecu vitlala držeći ih za kosu i bacala pod kamione, osobno vješala djevojčice, trpala ljude u plinske komore, jednu je staricu čak nasmrt izgazila svojim vojničkim čizmama. Nakon nekoliko takvih skandala, ministarstvo pravosuđa osnovalo je Ured za posebne istrage (OSI), popularno znan i kao "odjel za lov na naciste", koji je od 1979. do 2008. pohvatao 83 ratna zločinca, naciste kao i kolaboracioniste i oduzeo im državljanstvo, protjerao njih 62 i zabranio ulazak u zemlju za njih oko 200.

OSI je u jednom trenutku objedinjen s Odjelom za ljudska prava i posebne progone, postavši agencija koja je 2010. objavila izvještaj koji objašnjava zašto SAD 30-ak godina nije lovio naciste i kako su uopće u tolikom broju ušli u zemlju.

"Izvorna misija OSI-ja nije bila odgovoriti na takva pitanja. Ali se ono nametnulo samo nakon što su ispitanici tvrdili da su u zemlju dolazili po nalogu ili uz znanje vlasti SAD-a, navodno u zamjenu za informacije ili usluge vladi tijekom ili poslije rata. OSI je doznao da su neki od optuženih doista svjesno pušteni u zemlju. Amerika, koja se ponosila kao sigurno pribježište za progonjene, postala je u manjoj mjeri i sigurno pribježište progonitelja. Mnogi smatraju da je vladina kolaboracija s takvima faustovsko breme, ostali to vide kao razumni moralni kompromis koji je nastao u nuždi."

Riječ je bila o posljedici Hladnog rata, natjecanja na svim područjima, srećom s izuzetkom otvorenog vojnog sukoba, protiv bloka oko SSSR-a.

Nije to bila neka posebna tajna, istini za volju. Luciano Secchi i Roberto Raviola, alias Max Bunker i Magnus, krajnje otrovno s time su se izrugivali na nekoliko mjesta u svom popularnom stripu Alan Ford, najviše kroz lik profesora Kreutzera, nacističkog znanstvenika koji je pobjegao u SAD i kojega svako toliko američke vlasti prisiljavaju da odradi nešto za njih jer ga se može ucijeniti zločinima iz tada ne baš davne prošlosti.

Dakako da nisu svi nacisti koji su se uvukli u SAD bili takvog kalibra, naprosto je imigracija u SAD nakon rata bila takvih razmjera da se vještiji zločinac lako mogao provući kroz sustav zbrinjavanja izbjeglica. Istini za volju, niti pojedine zemlje Europe nisu se najbolje snalazile u progonu nacista. Neki će kritičari reći da je bila riječ čak i o svjesnom miniranju pravosudnog sustava, primjerice u Njemačkoj u kojoj je objektivno bilo naprosto nemoguće zakonski progoniti sve koji su to po zakonu i zaslužili.

Bilo ih je naprosto previše, što je pokazao i proces u Nürnbergu. A to je onda značilo da su se mnogi visoki nacisti, SS-ovci provukli u CDU, CSU, čak i SPD, u politiku, biznis, pa tako i u pravosuđe. Desetljećima je njemačko pravosuđe moralo djelovati pod zakonima koji su ubojice iz Holokausta progonili zbog "običnih ubojstava". Tek relativno nedavno to se pretvorilo u kaznene progone za genocid, što je sudovima neopisivo olakšalo posao.

Tako je 2011. nagrabusio kao čuvar u logoru Sobibor Ukrajinac John Demjanjuk, otkriven u SAD-u, kojega je njemačko pravosuđe proglasilo krivim za pomaganju u pokolju 28.060 logoraša. Utvrdili su da je on taj koji je osumnjičen, utvrdili su da doista jest bio čuvar u logoru, da je znao što se događa i posljedično je bilo jasno da je bio sudionik u jezivom zločinu. Slična logika u pravosuđu se naziva zatvoreni krug indicija i funkcionira.

Pravosuđima na Zapadu danas se žuri, i to jako, zbog procjena da je danas na životu još samo 100.000 onih koji su preživjeli Holokaust i pokolje iz tog rata. Ipak, dok neki tvrde da se naciste više ne isplati progoniti i kopati za njima jer ih je sad već jako malo živih, statistike na koje se svojedobno pozivao Washington Post kažu da će nacističkih zločinaca na životu biti još i tijekom 2040-ih, te da nema teorije da lov na naciste iz Drugog svjetskog rata završi prije toga.