Suraya Pakzad ime je afganistanske aktivistkinje za ženska prava (posebno pravo na školovanje) koja je u domovini postigla nevjerojatne uspjehe, a o svom radu je progovorila za The Guardian.

Kada je imala samo 12 godina njezina je ravnateljica upucana ispred nje samo jer je odbijala nositi pokrivalo za glavu, a kasnije su joj dvije kolegice iz razreda ubijene u raketnom napadu, raznesene njoj ispred očiju. Škola je zatvorena, ali je nakon pola godine ipak opet otvorena. 

Danas je na čelu "Voice of Women" centara u 29 afganistanskih provincija, gdje nudi niz različitih savjetovanja - od pravnog do psihološkog, pa do klasičnog školovanja.

Iako je njezino djetinjstvo obilježeno talibanskim nasiljem, ona je sama uspjela završiti školu.

Talibanska evolucija Izvještaj: Kako teroristi stvaraju paralelne države

"Iz svojeg sam se malog mjesta preselila u grad kako bi otišla na fakultet, gdje sam na kraju diplomirala književnost. Ali kada su krajem devedesetih Talibani čvrsto držali 3/4 zemlje, obrazovanje za žene je bilo apsolutno nezamislivo", kaže Pakzad koja je razmišljala kako može pomoći ženama i djevojkama u svojoj državi.

Engleski je pak sama naučila gledajući zabranjene programe satelitske televizije.

"Već bi radi toga ozbiljno nastradala, a kada sam u svom trosobnom stanu otvorila školu za kćeri susjeda i prijateljica, to je bilo izazivanje sudbine", kaže Suraya koja je, vrlo brzo radi velikog interesa, imala i jutarnju i popodnevnu smjenu.

"Doma smo stalno imali kerozina, jer u slučaju da nam talibani uđu, sve materijale i dokaze da se tu vodi neka škola trebalo je uništiti na licu mjesta", ispričala je aktivistkinja koja je vrlo brzo napravila mrežu škola i regrutirala prijateljice.

"Na čak 12 mjesta su nam upali talibani, ali nikada nisu pronašli dokaze o onome što se tamo zbivalo. Najveći je problem u tome što bi nakon svakog "upada" morali mijenjati lokacije", kaže Pakzad koja danas gostuje po forumima po Europi, i priča o stanju u Afganistanu.

Kada su srušeni tornjevi u New Yorku, a Bush počeo eliminirati i polako uklanjati talibane, tako je Suraya svoju organizaciju pomalo formalizirala i registrirala. 

"Nije bilo lako, falilo je financija i dalje je bilo prijetnja ekstremista, ali isplatilo se. Danas imamo i zaposlene", kaže i posebno se prisjeća jedne mlade djevojke koja im je došla po pomoć nakon što je višestruko silovana.

PUT EUROPE "Odjeću peremo u lokvama, a živimo od lubenica i luka"

"Saznali smo da je riječ o vojnom licu, njegovom sinu i njegovim posilnima. Slučaj smo uspjeli dokazati i oni su danas u zatvoru i odslužuju desetgodišnju kaznu što je za Afganistan nevjerojatan uspjeh", kaže Pakzad koja je s vremenom otvorila i škole za starije žene.

"Shvatila sam da sam ja završila školu jer, iako sam imala 14-ero braće i sestara, mama i tata su bili obrazovani i tjerali su me, čak i nakon granatiranja, da opet idem u školu. No jako puno žena moje generacije je potpuno neobrazovano, i nisam mogla a da i njima ne pomognem", kaže.

Uvjerena je kako svaka država vrijedi onoliko koliko vrijede njezine žene, i da nema preobražaja države na bolje ako se u taj proces ne uključi (ženska) polovica populacije.

Dani skrivanja od talibana, kerozina i čitanja ispod stola su iza nje, iako opasnosti i ekstremista i te kako i dalje ima.

"Jednom će Afganistan biti uzorna država koja daje pomoć, a ne vječni problem koji traži pomoć, uvjerena sam", zaključuje Suraya Pakzad.