U prosincu 1997. godine u London dolaze važni predstavnici 41 države. Motiv okupljanja je velika konferencija o nacističkom zlatu, sazvana nakon “afere Meili”. Christoph Meili je bio čuvar u švicarskoj UBS banci. Obavljajući svoj posao, ustanovio je da se dio službenika banke u čudnim terminima bavi neobičnim, zagonetnim poslom - uništavanjem određenih dokumenata. 

Kopkala su ga pitanja - zašto, o kojim se dokumentima radi... Meili je čeprkao, njuškao, raspitivao se i na kraju shvatio da su papiri koji idu u strojeve za rezanje dokazi koji zlato i dragocjenosti pohranjene u depoima UBS-a vode prema Trećem Reichu i Židovima koje je opljačkao Hitlerov režim! Dragocjenosti nakon uništenja dokaza o stvarnim vlasnicima logično postaju vlasništvo banke. Nakon toga se zakotrljala priča globalnih dimenzija...

Uspon i pad Tračevi s Pavelićeva dvora: Pio je kao smuk, 20 piva na dan

Afera je vratila pozornost svjetske javnosti na grandioznu, genocidnu otimačinu izvedenu u Trećem Reichu, ali i njegovim satelitima. Konferencija je u fokusu imala ponašanje neutralnih država koje su taj posao olakšale - Švicarske i Vatikana, a cilj je bio pozvati sve zemlje u koje vodi trag zlata na otvaranje arhiva, nalazak dragocjenosti i restituciju žrtava. 

Jedan od ključnih ciljeva konferencije bio je, kako se vidi iz CIA-inih izvješća koja su nedavno deklasificirana, nagovoriti Vatikan na objavu arhivskih dokumenata koji bi - između ostalog - otkrili tajnu ustaškog zlata koje je tamo završilo. Glavni američki čovjek na konferenciji je Stuart Elliott “Stu” Eizenstat, diplomat i odvjetnik, koji je dužnost veleposlanika SAD-a u Europskoj uniji obavljao od 1993. do 1996. godine. 

Eizenstat se prije toga, 7. studenog, na povjerljivu brifingu u Vatikanu susreo s ocem Marcelom Chappinom, jednim od dvojice vatikanskih dužnosnika koji će predstavljati Svetu Stolicu na londonskoj konferenciji o nacističkim dobrima, kao i s ministrom vanjskih poslova Svete Stolice, Celesstinom Miglioreom, jednim od najprogresivnijih vatikanskih klerika. 

Eizenstat je izvijestio Chappina o “izvješću o neutralnima”, koje se odnosilo na Vatikan. Pozdravio je odluku Svete Stolice da pošalje predstavnike u London i potaknuo ih na “aktivno sudjelovanje”. Eizenstat je pozvao Vatikan da ubrza postupak pregleda svojih dokumenata i otvori svoje arhive vezane za imovinu vanjskim istraživačima.

Chappin se, doznajemo iz izvješća CIA-e, “zahvalio Eizenstatu na brifingu i opisao napore vatikanskog arhiva u vezi s  otkrivanjem sudbine skrivene nacističke imovine. Rekao je kako ima konačnu ovlast u pristupu povjerljivim zapisima koje bi ‘već sutra’ mogao učiniti javno dostupnima. 

Vatikanska praksa je otvaranje arhiva radi potpunog pregleda pontifikata pojedinog pape. Napomenuo je, međutim, da nakon izdanja s 11 svezaka, pontifikat Pia XII. nije predviđen za cjeloviti pregled i izdavanje, i to sve do 2000. godine”. 

No to se do danas nije dogodilo...

Feljton Pavelićeva žena Mara: Hrvatski narod je đubre, stoka!

Chappin je smatrao da bi trenutačno objavljivanje bila pogreška jer vatikanski arhivisti još nisu u cijelosti katalogizirali materijal. Na pitanje o suradnji ustaša i svećenika rekao je da su “neki franjevci bili puno više Hrvati nego katolici”, a Vatikan je na pitanje ustaškog zlata osjetljiv. Dodao je kako nije vidio dokumente koji bi podržavali tezu o ulozi Vatikana u prikrivanju zlata ustaških žrtava. 

Chappin je rekao Eizenstatu da će “američka vlada morati prihvatiti njegovu riječ da  Vatikan neće uništiti nikakve ‘neugodne’ dokumente s kojima bi se mogao susresti” dodajući kako mu treba vjerovati i “ako izvijesti da u pregledu svoje arhive nije pronašao ništa”. Rekao je Amerikancu da su novinski isječci iz jugoslavenskog tiska u vrijeme suđenja Stepincu “jedini pronađeni zapisi koji su raspravljali o tom pitanju i da bi službeni zapisi koji se odnose na to zlato trebali biti dostupni u Beogradu”.

Ovdje ćemo se s Eizenstata i njegovih napora za otkrićem tragova koji vode prema ustaškom zlatu zaputiti prema ustaškim i drugim domaćim izvorima na tu temu, koja već desetljećima uzbuđuje i našu javnost.

Jednu je priču Udbi ispričao Ante Moškov, zapovjednik Poglavnikova tjelesnog sdruga, koji je s tim zlatom imao i osobno iskustvo. Moškov priča o bijegu Pavelića i ekipe u Austriju s dijelom tog zlata u proljeće 1945. godine:

- Nekako u isto vrijeme, da bude stvar potpuna, Pavelić je poslao Lisaka u jednu ekspediciju po neke zakopane zlatnike (navodno oko 2000 zlatnika) koje su, prilikom bijega iz engleske u američku zonu, u nekoj šumi zakopali Pavelić, Lisak, Kirin i Braco. Prema pričanju Lisaka, a kasnije Viktora Reberniščaka, koji je bio izdvojen, dok je Pavelić sa spomenutom trojicom neopaženo negdje postrance u šumi zakapao, nitko nije mogao od onih koji su bili s Pavelićem (osim Kirina, Lisaka i Brace) znati mjesto. Dok su dvojica kopali, dvojica su držali stražu i nijedan se od ostavljene grupe nije odvajao. Lisak se vratio i izjavio da je na mjestu zlatnika našao drvenu daščicu ili karton na kojem je pisalo: ‘Hvala na dukatima, pozdravljaju partizani!’. Dakle, i ta rezerva za koju su neki izvan obitelji Pavelića znali da postoji je nestala - objašnjava Moškov, no i tu se pojavila misterija: jesu li zlato doista našli partizani ili je to bajka Pavelićevih ljudi.

Moškov, međutim, ne priča kako je i sam sudjelovao u skrivanju dijela zlata. Moškov je, naime, kod sebe čuvao dio ustaškog zlata, u “devet sandučića dimenzija 30x20x12 cm, po 35 kilograma zlata u svakom sandučiću, prema riječima B. Kavrana, odnosno oko 22 kilograma po procjeni Jere Jareba”, a znao je i gdje je drugo zlato, kojeg nije bilo malo.

Dossier s dvora Pavelić je tukao ženu Maru, skrivala se kod Mile Budaka

“Dio novca (Moškov je) potrošio i za svoje potrebe u Italiji, a preostalo je ostalo zakopano pokraj Radstadta”, piše Ivica Hrastović s Hrvatskog vojnog učilišta u znanstvenom radu o Moškovu. (...) Budući da su za zlato još znali pukovnik Frane Šarić i Marko Čavić, teško je reći kakva mu je bila sudbina nakon uhićenja generala Moškova, ali je moguć dvostruki rasplet: ili su Englezi prisilili Šarića da im kaže sve što zna o zlatu kad su on i Moškov bili u zatvoru (Šarić je izašao iz zatvora bez objašnjenja, a Moškov je izručen jugoslavenskim vlastima) pa su ga pronašli i uzeli ili su zlato kraj Radstadta iskopali Šarić ili Čavić, ili zajedno ili s još nekim, te s njim otputovali za Argentinu između prosinca 1946. i ožujka 1947., dok je A. Moškov bio u zatvoru i još se nadao da neće biti izručen. Određeni izvori  upućuju na to da je u trošenju tog zlata sudjelovao i Pavelić.”

Prema podacima koje prikupio povjesničar Mario Jareb, u Švicarskoj je završilo 1338,87 kilograma ustaškog zlata i oko 2,750.000 švicarskih franaka. 

“Bili su u trezorima i na računima švicarskih banaka krajem rata 1945. godine. Dio zlata (358,42 kilograma) bilo je zlato koje je središnja njemačka banka Reichsbank dostavila HDB-u na osnovi plaćanja Njemačke NDH za prijevoz njemačkih vojnih postrojbi i ratnog tvoriva preko državnog područja NDH. Drugi dio zlata (980,45 kilograma) bilo je uglavnom zlato koje je HDB uspjela dobiti iz trezora filijale bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu. Slijedom okolnosti, ubrzo po pohrani ovih sredstava u Švicarskoj, švicarske su vlasti blokirale pristup i raspolaganje njima vlastima NDH. Unatoč pokušajima vlasti NDH i predstavnika HDB, održala se blokada sve do kraja rata. Naposljetku, tijekom ljeta 1945. godine uspjele su jugoslavenske komunističke vlasti dobiti ove vrjednote”, piše u recenziji jedne Jarebove knjige.

- Otkrili smo da je njemačka Reichsbank svjesno ugrađena u svoje zlatne rezerve pljačkala monetarno zlato od vlada zemalja okupiranih od strane nacista. To nije učinjeno samo kako bi se napunili džepovi nacističkih vođa, nego je to bila svjesna politika i glavno sredstvo financiranja i održavanja ratnih napora, jer je njemačka valuta u biti bila bezvrijedna. Drugo, slijedili smo trag novca i vidjeli da su goleme količine opljačkanog zlata napustile Reichsbank i prošle kroz Švicarsku nacionalnu banku i ostale švicarske banke, a u manjoj mjeri i kroz druge zemlje koje su ostale gotovo neutralne kroz većinu ili cijeli rat. Kad su ga pretvorili u švicarske franke, nacisti su kupovali ratni materijal. 

Tako su najvažnije gospodarske veze Švicarske s nacističkom Njemačkom igrale ključnu ulogu. Treće, mnogi od ovih neutralnih elemenata olakšali su - čak i u kasnoj fazi rata - nacistički ratni napor ne samo razmjenom zlata za valutu potrebnu za kupnju kritične robe, nego i opskrbljivanjem Nijemaca kritičnim materijalima, od kugličnih ležajeva i željezne rude do volframa i kroma. Četvrto, pokazali smo konačno da je neko zlato žrtve - zlato oduzeto ili brutalno izvađeno žrtvama nacističkog progona, uključujući i one poslane u koncentracijske logore - završilo u nekim neutralnim zemljama i nenamjerno se pomiješalo sa zlatom središnje banke. 

Konačno, zaključili smo i da su tužna kombinacija ravnodušnosti neutralnih nacija ite sukobljeni prioriteti i neaktivnost saveznika, uključujući Sjedinjene Američke Države, rezultirali nedovoljnim naporima da se opljačkano vrati. Nadalje, nije učinjeno dovoljno da se ta imovina iskoristi za dobrobit preživjelih žrtava rata i holokausta - napisao je nakon konferencije Eizenstat.

On je obećao da će se i u budućnosti posvetiti pitanju “ustaškog zlata” i njegova kretanja iz Hrvatske tijekom rata, uključujući ulogu Vatikana.
Bilo je mnogo značajnih rezultata s Londonske konferencije, zaključio je. 

- Prije svega, to je nevjerojatan stupanj priznavanja i slaganja ključnih povijesnih činjenica. Zauvijek pokopan, nadam se, bio je izopačeni revizionistički stav da se holokaust nekako nikad nije dogodio ili da je njegov opis bio pretjeran...