Malo je ljudi o kojima se u Hrvatskoj priča tako puno, a zna tako malo kao o Anti Paveliću. O Titu je napisano više od tisuću knjiga, analizirani su svaka njegova ljubavna veza, svaki datum, svaki sat, zna se kad je posijedio, kad mu je operirana jetra, koliko je rana imao po tijelu - ali Pavelić, njegova Mara i njihov krug su tajna...
Veo s te tajne skida Ante Moškov, zapovjednik poglavnikova tjelesnog sdruga (PTS). PTS je, između ostalog, stolovao u Kulmerovim dvorima, današnjem domu Ivice Todorića, a 1947. Moškov sjedi u zatvoru Udbe i diktira svoja sjećanja na bivšeg vođu, s kojim je bio u Italiji od 1933. do kraja rata 1945. te ga poznaje u dušu.
Ta su sjećanja okosnica knjige “Ispovijed iz pakla: uspon i pad Ante Pavelića” (izdanje 24sata), u kojoj se jasno nazire lik ustaškog poglavnika kao talijanske marionete, “bizantinskog” političara kojemu su uzori Machiavelli i Nikola Pašić (!?), čovjeka koji je zbog svojih - i još češće Mussolinijevih interesa - bez okolišanja gurao mase ljudi u smrt.
Pavelić je bio snažna ličnost, karizmatik, o čemu dovoljno govori epizoda iz knjige u kojoj se opisuje kako se četnički general Đukić fanatično oduševio Pavelićem, kojeg je opisivao kao “državnika velikog formata”, a ta ga zanesenost ustaškim vođom nije prošla ni nakon rata, u emigraciji.
Uz Pavelića je - doznajemo - bilo još nekoliko Srba i Židova, koji su mu bili fanatično odani. Pavelić je pak slijepo slijedio jedino svoju ženu Maru, koja je, prema mišljenju Slavka Kvaternika, “oženila njega, a ne on nju”, jer je od njega “bila pametnija i nepogrešivo zapažala ljude čvrstog karaktera koje je uklanjala iz Pavelićeve blizine, dok je uz njega ostavljala samo ropske naravi”.
Ante Pavelić je, doznajemo iz knjige, za mladosti bio “bekrija i lump”, koji je pio po 20 krigli dnevno i klatario se besciljno po Vlaškoj ulici, a ustaškoga vođu od njega je napravio Manko Gagliardi, talijanski agent, hohštapler čiji će život završiti u ustaškom logoru 1942. godine.
U knjizi je opisan i kraj ustaše Židova Vlade Singera, Pavelićeva suputnika iz emigracije, koji je poglavniku poslao izvještaj o stanju u Jasenovcu, pa je nakon toga skraćen za glavu.
Slična je i sudbina Josipa Bombellesa, aristokrata koji je, osim ustaša, služio i drugim režimima, pa je skončao na jednak način, kako vidimo u ovoj knjizi.
Ante Moškov je nezavršeni student psihologije, nadareni, elokventni Bokelj, hrvatski nacionalist, ustaški pukovnik i domobranski general. Bio je pripadnik “pukovničke lige”, skupine odabranih koji su imali posebno mjesto u ustaškom pokretu.
Zvali su ih i “kanadski petorci” ili “rasovi”. Bili su to Eugen Kvaternik Dido, Vilko Pečnikar, Ivo Herenčić, Erih Lisak i on. Pojam “ras” postao je drugo ime za neograničenu moć, razuzdani “brahium” ustaškog režima.
Pavelić je Moškova, nesuđenog supruga svoje kćeri Višnje, imenovao 1945. zapovjednikom “Zvonimirove linije”, obrane NDH od partizana u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Moškov je imao njemački “željezni križ”, zaradio je najviša odličja za hrabrost u NDH, išao je u posjet Hitleru, bio na sastanku s Himmlerom u Italiji, u logoru na Liparima, bio sve vrijeme uz Pavelića.
On je “ključar tajni”, a sve ih je podastro istražiteljima jer je bio strahovito razočaran Pavelićevom izdajom i uvidom da je vlast i bezgranično povjerenje sljedbenika koristio samo za svoje interese.
Pavelić, doznajemo, nije bio škrt, ali Mara jest, i to bolesno.
Osim iskaza Moškova, u ovoj su knjizi korišteni i tekstovi Eugena Dide Kvaternika, a u knjizi je i tekst o Pavelićevu romanu “Liepa plavka” i zagonetkama koje se za njega vežu.
Moškov nas uvodi u fascinantan tajni svijet vođe Nezavisne Države Hrvatske o kojemu zapovjednik Pavelićeva elitnog zdruga ima uvid iz prve ruke.
On iznosi beskonačno zanimljive anegdote o trivijalnostima iz Pavelićeva okružja (Slavko Kvaternik je svakog jutra pijuckao šljivovicu i volio je zaviriti u dno čaše, domobranstvo je vodio na tragičan način, dok je Mara Pavelić drmala dvorom uzdižući svoje mezimce i rušeći one koji joj nisu bili poćudni.
Jednom je, prema Kvaterniku, rekla kako joj “Hrvatska nije važna ako njezin Ante nije poglavnik”, a nakon sloma NDH rekla je kako je “hrvatski narod đubre i stoka”).
Pavelić je - uvjeren je Moškov - prema Zapadu povukao golemu masu naroda iz jednog jedinog razloga - kako bi sam postao neophodan za pregovore s Amerikancima, kao neupitni lider te ljudske rijeke koja je, kako se pokazalo, zbog tog manevra srljala ravno u katastrofu, koja će kasnije dobiti naziv Blajburška tragedija.
Pavelić je blefirao kako ima čvrst dokaz da je s Amerikancima i Englezima sve dogovoreno, o čemu ima i “pismeno”... Evo jednog dijela knjige koji opisuje te događaje.
“Jedna od najvećih, izravnih i otvorenih podvala i prevara Pavelićevih bila je ona koju je napravio kod odlučivanja povlačenja u Austriju skupa s njemačkom vojskom”, rekao je Moškov, pa nastavio:
“Ja sam došao u Zagreb s terena, iz Varaždina, i otišao Paveliću kazati mu kakvo je stanje na odsjeku na Dravi, a posebno što se tiče sukoba koji su nastali s tzv. kozačkim, odnosno čerkeskim jedinicama. Tom prilikom sam ga upitao kakva će situacija nastati s obzirom na stalno povlačenje Nijemaca. On mi je odgovorio da je odlučeno zajedničko povlačenje kroz Sloveniju. Na moju opasku da će to značiti zarobljavanje i interniranje cijele vojske, on je odgovorio to potvrđujući po njegovu običaju vrlo mirno i suvereno - da ta stvar koju on točno zna - neće biti u pravom smislu zarobljavanje ni interniranje i da će se to raditi samo u vrlo kratkom roku. Tad sam ga upitao da možda ne postoji ipak mogućnost da u tom kratkom roku ne dođe do predavanja partizanima, što je on odlučno negirao. Ne sjećam se točno jesam li tom prilikom ili kasnije zamolio da mi dâ dozvolu da ipak ne idem ni u kakvo ‘privremeno zarobljeništvo’, na što mi je on odgovorio da to nije potrebno.
Rekao je da se ne treba ničega bojati jer će sve biti u redu. Ja sam opet ponovio svoju molbu objašnjavajući da sam dugo godina bio u Italiji i u logorima i u internaciji, pa da ne bih više želio isprobavati sličan život, te da bih bar neko vrijeme ostao izvan zarobljeničkog logora, na što se on kao malo zamislio i rekao mi:
‘Pa dobro. Možeš. Pogledaj neko vrijeme izvana, pa ćeš se već onda odlučiti’ (ili imati vremena odlučiti) i ponovno smiješeći se tvrdio kako se ne treba bojati ničega i da je sve uređeno i dodao: ‘Uostalom, ja već imam ovdje i pismeno’ (ili pismo) i pri tome izvukao iz džepa kaputa (bio je u građanskom odijelu) napola jednu kuvertu i zadovoljno se smiješeći opet je uvukao unutra. Ja sam se na to pokazao vidno obradovan, iako sam mu vjerovao i na riječ, misleći kako je već uspio imati pismeno u rukama, te kako je potpuno ostvario ono što je ranije dao naslućivati. To je sve bilo pojačano njegovim mirnim i raspoloženim izgledom”.
Opisuje kako je Pavelić hladno i smireno vodio narod prema tragediji, kao što je bio smiren i kad je davao Dalmaciju Mussoliniju, bezočno pritom varajući i ustaše, i Slavka i Didu Kvaternika, i cijeli narod. U emigraciji Pavelića su, naime, neprestano pohodili Mussolinijevi ljudi, koji su ga financirali i držali kao svoju marionetu.
Moškov otkriva zašto je Pavelić pokrenuo Velebitski ustanak i ta je priča daleko od idealizirane slike kakvu su imali Pavelićevi sljedbenici. Detaljno opisuje težak i surov život u ustaškom logoru na Liparima.
Moškov razara mnoge tabue - otkriva kakvu su ulogu u ustaškom pokretu imali Židovi, a kakvu Srbi. Detaljno opisuje kako i zašto Pavelić sa sobom u povlačenje vodi dva generala srpske nacionalnosti. U njih - što je poseban paradoks - ima golemo, praktički neograničeno povjerenje.
Moškov otkriva i kakve je planove prije rata imao sa Srbima i Židovima u NDH te kako su na njega utjecali Nijemci i Talijani. Uhićeni zapovjednik PTS-a upućeno tumači i ključnu personalnu relaciju ustaškog pokreta, odnose Ante Pavelića i Maksa Luburića.
Prije samo šest godina Ante Moškov je bio na vrhu svijeta. Hitleru je predavao darove - ono što je onda bila posebna počast, danas je težak krimen o kojemu se mora “ispovijedati” strogim oficirima Udbe.
“Prilikom Pavelićeva posjeta Hitleru bila je vrlo velika pratnja, koliko iz vojničkih krugova, toliko i iz vladinih i diplomatskih. Sjećam se da je bilo možda i 30 automobila, jer smo išli s automobilima do Celovca, a onda vlakom dalje, te se isto tako i vratili. Nas nosioce darova vodilo se u čitavoj pratnji s još dvojicom osobnih pratilaca Pavelićevih kao ‘6 ustaša’, dok su svi ostali vođeni poimenično. Malo iza toga izašli su na terasu Hitler i Pavelić okruženi s većim brojem Nijemaca, a bili su i neki Hrvati. Pristupili su k nama i tad je Pavelić iz naših ruku uzeo darove jedan iza drugoga i predao ih Hitleru. Darovi su bili: jedna zastava stara Friedricha Velikog i jedna umjetnička stara kutija sa šahom iz slonove kosti, koja je navodno isto bila vlasništvo Friedricha Velikog, što je oboje barun Trenk zarobio za vrijeme rata iz Friedrichova šatora”, govori Moškov istražitelju.
"Meni je bilo potpuno jasno da je Pavelić itekako gledao likvidirati Didu.Radi toga je i rekao Vilku Pećnikaru da je Dido veleizdajnik, misleći da će ovome biti dovoljan taj mig, nakon njihova izravnog i oštrog sukoba da bez spominjanja njegova (Pavelićeva) imena stvar bar u ovom smjeru konspirativno dokonča likvidiranjem Dide. Međutim, Pećnikarova izjava pred više osoba, a možda najviše moje otvoreno obrazloženje Pavelićevih riječi pred istima, baš su u tome smjeru spasili Didu i imali posljedicu da mu Pavelić nije zabranio ni odlazak iz zemlje. Kasnije pozivanje Didi da se vrati moglo je sa strane Pavelića jednu svrhu imati, a to je da ga namami i prvom zgodom najmanju ruku da ga ima na dohvatu. Poznato mi je da je Dido posve sigurno to predviđao i bojao se Pavelića. On je znao da mu Pavelić s pozivima za povratak samo podmeće zamku i radi toga se nastojao držati izvan njegova dohvata. To su tvrdili Ivica Šarić, Cvitković i Didina sestra, a kazivali su i da je Dido, bojeći se Pavelića, i u Slovačkoj izbjegavao svaki dodir s drugim Hrvatima i živio vrlo oprezno. Sam je Ivica Šarić, nakon što sam saopćio slučaj ‘izdajstva’, odmah shvatio i zaključio da se radilo o finoj Pavelićevoj spletki da likvidira Didu, koja je radi otvorene interpretacije promašila cilj, tj. bila nehotice nekonspirirana. Šarić nije rekao da je to isto odmah zaključio i Didin šogor Cvitković", govori Moškov.
Ova posve točna interpretacija ne samo da objašnjava zašto je Pavelić drugačije postupio prema Didi Kvaterniku, tj. upućuje na činjenicu kako Pavelićev postupak u slučaju Dide nije u protivnosti s njegovom metodom likvidiranja svakoga tko mu smeta ili može smetati ili kompromitirati, nego slučaj pomaže bolje uočiti jedan vid Pavelićeva terorističkog metoda i namještene perfidne igre koja je trebala dovesti do izvršenja u njegovu interesu likvidacije koja ne bi mogla ostati nezapažena.
“Da se dogodilo kako je zamislio, vjerojatno bi njegova osoba ostala izvan toga, a Pećnikar bi ostao odgovoran. Da su umjesto Pećnikara bili Mijo Babić ili Maks Luburić, sigurno je da Dido Kvaternik nikad ne bi vidio Slovačke. (Ako bi iz izvjesnih motiva Pavelić to Babiću ili Luburiću povjerio). Napominjem ovdje da je, prema riječima Ivice Šarića, kojemu je pričao Cvitković, Dido napisao još u Slovačkoj navodno prilično veliki materijal kojim raskrinkava Pavelićevu osobu i u kojem je iznio sve što je znao u vezi s njim iz doba prve emigracije i tijekom NDH. Ja sam kanio doći u kontakt s Didom Kvaternikom radi tog materijala...”, govori Moškov.
Kvaternikovi materijali - njihov važan dio - objavljeni su u ovoj knjizi. Oni potvrđuju točnost Moškovljeva portreta Ante Pavelića, kojega neki danas u Hrvatskoj veličaju kao heroja, dok ga ključni njegovi suradnici, “rasovi”, opisuju kao izdajnika koji se zapravo rukovodio samo osobnom vlastodržačkom ambicijom.
Poznanstvo dugo 12 godina, bliska suradnja i visoka pozicija Moškova u blizini Pavelića (kao i Kvaternikova) omogućili su ovaj, rijetko viđen ulazak u svijet tajni ustaškog poglavnika.
