Koliko na nas utječe naše podrijetlo, naš genetski kod? Koliko na nas, kao osobu, utječu naš odgoj i okolina? Beskrajna je to rasprava među filozofima, psiholozima, psihijatrima i neurolozima. Ozbiljni ljudi s po nekoliko titula znaju se okrenuti psovkama tijekom rasprava o utjecaju prirode i odgoja na razvoj pojedinca. Svi imaju svoje argumente, tomove istraživačkih radova i desetke knjiga, ali rasprava nikad neće biti dovršena.

Možda je ovo malo neobičan uvod u priču o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, ali on je jedan od najboljih dokaza da čovjeka ponekad ne može ograničiti ni rođenje ni okoliš u kojem je odrastao. Kako to piše Steven Lee Myers u novoj Putinovoj biografiji "Novi car", Putinov otac dobio je pravo na jednu sobu – 16 četvornih metara – u oronulom komunalnom stanu na petom katu nekoć elegantne stambene zgrade iz 19. stoljeća, u Ulici Baskov na broju 12, nedaleko od lenjingradske središnje avenije, Nevskog prospekta i kanala Gribojedova.

Putinovi su se ondje uselili 1944. godine, a nakon rata taj su skučeni prostor morali dijeliti s još dvjema obiteljima. Ondje će živjeti više od dva desetljeća. Stan nije imao toplu vodu niti kadu. Hodnik bez prozora služio je kao komunalna kuhinja, s jednim plinskim plamenikom nasuprot sudoperu. Zahod se nalazio u ormaru koji je bio uglavljen ispod stubišta. Stan je grijala peć na drva. U takvim uvjetima proveo je djetinjstvo, riječima stručnjaka, svoje formativne godine, tajni agent, političar, premijer i predsjednik.

Običnom smrtniku bila bi dovoljna samo jedna od tih titula, a Putin se može podičiti svima njima. A nekad davno nije izgledalo da će mršavi dječačić iz ruševina postići išta u životu osim života sitnog kriminalca, buntovnika na ulicama Lenjingrada. "Oduvijek je bio mršav dječak. Jedno od njegovih najranijih sjećanja o pokušajima odvažnog bijega iz zatvorenog djetinjstva dogodilo se 1. svibnja 1959., možda, ili 1960. Sasvim se prestrašio gužve na ‘velikom uglu’ u Ulici Majakovskoga.

Nekoliko godina poslije on i njegovi prijatelji putničkim su se vlakom zaputili u nepoznat predio grada u potrazi za avanturom. Bilo je hladno i nisu imali što jesti, a iako su potpalili vatru kako bi se ugrijali, vratili su se obeshrabreni, nakon čega ga je stariji Putin za kaznu istukao remenom", piše Myers u knjizi. Međutim, sudbonosni susret, susret koji će obilježiti tijek ruske, a možda čak i svjetske povijesti, odigrao se tamo negdje 1965. godine.

Odustao je kad mu je suparnik razbio nos

Dok je Drugi vatikanski sabor raspravljao o tome jesu li svi Židovi krivi za razapinjanje Isusa, dok je Winston Churchill izdisao svoj posljednji dah, mladi Vladimir razmišljao je o odlasku s ulice izravno u teretanu. Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom, iako je mršavi dječak brzo odustao kad mu je, kako je rekao, udarac slomio nos.

Umjesto toga okrenuo se borilačkim vještinama, očito, kako piše Myers, protivno željama roditelja, počevši vježbati sambo, sovjetski stil koji je kombinirao džudo i hrvanje te koji je bio prikladniji njegovu niskom stasu i "ratobornoj prirodi". Jedan od njegovih trenera bio je presudni utjecaj u njegovu životu. Anatolij Rahlin radio je u klubu Trud, nedaleko od Ulice Baskov, a 1965. Putin, koji je tad bio u petom razredu, odlučio se ondje učlaniti.

Rahlin je morao uvjeriti Vladimirove roditelje da ne uče djecu ništa loše. Disciplina i strogost samba, a poslije i džuda, zaintrigirala je dječaka kao ništa dotad. Borilačke vještine promijenile su mu život pružajući mu sredstvo da se suprotstavi većim, jačim mladićima. Također su mu donijele novi krug prijatelja, posebno dvojicu braće, Arkadija i Borisa Rotenberga, koji će ostati uz njega ostatak života.

Prijateljstvo s Putinom isplatilo se Rotenbergu i tijekom devedesetih, kad je dobio kontrolu nad Rosspiritpromom, tvrtkom za proizvodnju alkoholnih pića. Ali kad je Putin smijenio vodstvo Gazproma, Rotenbergu su procvjetale ruže. Na svakom koraku je Gazprom trošio više nego što je trebalo, a često su Arkadij i Boris Rotenberg basnoslovno zarađivali. Braća su ulagala novac u kompanije koje se nisu bavile proizvodnjom i preradom crnog zlata, ali su zato imali praktički monopol na potrebne materijale.

Koliko im se to isplatilo najbolje govori primjer eksploatacije nafte na jednom polju u Arktičkom krugu 2007. godine. Gazprom je odbacio dugogodišnji uvriježeni plan o gradnji kratkog naftovoda od petstotinjak kilometara i spajanju na postojeću infrastrukturu. Umjesto toga, odlučili su graditi naftovod dug gotovo 2500 kilometara po cijeni od 44 milijarde dolara što je bilo tri puta više od uobičajene cijene gradnje naftovoda.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Sve uz, barem implicitno, odobrenje Vladimira Vladimiroviča. Šira javnost je prvi put vidjela Putina na Staru godinu 1999., kad je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u Dresdenu, relativnoj zabiti Istočne Njemačke.

Međutim, Putin se već godinama uspješno penjao političkom ljestvicom. Devedesete godine i pad komunizma dočekao je na mjestu savjetnika za međunarodne odnose gradonačelnika rodnog Lenjingrada. Kraj devedesetih dočekao je kao jedan od najmoćnijih ljudi Rusije. "U svibnju 1998. prihvatio je već treći posao u Kremlju u manje od dvije godine. Nikad nije bio blizak Jeljcinu, a tad još nije bio dovoljno moćan da bi igrao ulogu u njegovim spletkama.

Ovoga ga je puta Jeljcin postavio na mjesto prvog zamjenika direktora predsjedničke administracije zaduživši ga za odnose s 89 državnih regija. Taj je posao bio prirodni nastavak njegova rada u Glavnoj kontrolnoj upravi gdje je gomilao datoteke s informacijama o korupciji i malverzaciji regionalnih službenika", piše Myers u Putinovoj biografiji.

Šetao se Putin godinama po raznim funkcijama u Moskvi. Od šefa tajne službe, pomoćnika, savjetnika, osobe od povjerenja, dok ga Jeljcin nije jednog kolovoškog dana pozvao na sastanak izvan Moskve. "Donio sam odluku, Vladimire Vladimiroviču, i želio bih ti ponuditi mjesto premijera", rekao mu je Jeljcin. Putin je neobično mnogo promišljao u tišini.

Njegovo je tiho ponašanje privuklo Jeljcina, no sad je izgledalo kao oklijevanje. "Ne volim predizborne kampanje", napokon je rekao. Jeljcin ga je uvjerio da neće sam morati voditi kampanju. Taktike kampanje bile su mu najmanja briga. Stručnjaci mogu svladati političku tehnologiju. On jednostavno mora pokazati ono što Jeljcinu više nije uspijevalo: samouvjerenost, autoritet, vojno držanje za kojim je, kako je vjerovao, država žudjela.

Jedino što je trebao bilo je pokazati da nije Jeljcin

U tom očaju posljednje je najviše zaokupljalo Jeljcinov um. Putin je odgovorio s "vojnom sažetosti", prisjeća se. "Radit ću ondje gdje me postavite." Jeljcinovo sljedeće pitanje svejedno ga je iznenadilo. "A na najvišem položaju?" Prvi je put, Jeljcin je rekao, Putin uistinu shvatio punu namjeru njegova plana. Nije mu nudio žrtveni položaj kao prethodnim trima premijerima koji su potrajali tek nekoliko mjeseci u uredu.

Jeljcin ga je predlagao za svojega nasljednika na mjestu predsjednika, što je bila potvrda kakva je umakla tako velikom broju Jeljcinovih starijih pomoćnika. Tek nekoliko dana kasnije Jeljcin je govorio svojim sugrađanima da sprema najopsežnije moguće promjene. "Odlučio sam imenovati osobu koja, po mojem mišljenju, može ujediniti društvo", rekao je Jeljcin u televizijskom govoru 9. kolovoza. "Oslanjajući se na najšire političke moći, osigurat će nastavak reformi u Rusiji."

Jeljcin nije eksplicitno imenovao Putina svojim nasljednikom, no spomenuo je izbore koji su bili zakazani za lipanj 2000. izrazivši želju da glasači također pronađu povjerenje za toga neobično malenog, relativno neiskušanog vođu. "Mislim da ima dovoljno vremena da pokaže svoju vrijednost." Bilo je to u vrijeme kad je rat u Čečeniji prešao i u susjedni Dagestan. Vrijeme kad je rusko gospodarstvo bilo na koljenima.

Putin se činio kao prijelazno rješenje do novih predsjedničkih izbora, kad će napokon Jeljcina maknuti iz Kremlja te dovesti pogodnije i podobnije ljude na čelo izvršne vlasti. Barem su se tako nadali ruski parlamentarci. Odlučni Putin uložio je golemi napor da bi natjerao vojsku na djelovanje, a jednom kad mu je to uspjelo, politički put do vrha mu je bio gotovo zajamčen. Sam Myers priznaje u knjizi da je Putinov nastup u Dagestanu nakon pobjede nad čečenskim pobunjenicima bio gotovo amaterski.

Ali Putin je samo trebao pokazati da nije Jeljcin. Da nije starac sklon ponekoj kapljici, a često i ponekoj litri više. Rusiju su, nekoliko dana nakon slavodobitne konferencije za medije u srcu pobune na Kavkazu, potresle eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji.

Tijekom 12 dana tog krvavog rujna u Rusiji je ubijeno tristotinjak civila u četiri napada. Putin je okrivio Čečene, ali ostala su brojna pitanja o mogućoj upletenosti najvišeg ešelona tajnih službi Rusije. Još stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kakav god odgovor bio na ta pitanja, teško je i zamisliti da bi Rusija danas bila takva kakva jest da Putin nije preuzeo vlast. Upravo zbog svih tih glasina, doista je neobično da jako malo ljudi izvan Rusije raspravlja o tim događajima. Postoje glasine da je nekoliko obavještajnih agencija provelo vlastite istrage zbog eksplozije, ali nitko nije javno objavio rezultate istrage. Možda i najneobičnije od svega je što jako malo američkih parlamentaraca želi pričati o tim događajima.

Godine 2003. je John McCain rekao da postoje realne optužbe da FSB, nasljednica zloglasnog KGB-a, stoji iza tih napada. Međutim, američke vlasti ni američki mediji nisu previše pričali o napadima u Rusiji. Ruski mediji jedan po jedan su odustajali od praćenja ili istraživanja bombaških napada. Oni rijetki koji su odlučili istraživati na svoju ruku često su umrli pod ne baš potpuno razjašnjenim okolnostima.

Ubijena su čak i dvojica parlamentaraca koji su sjedili u odboru za istraživanje napada. Uskoro je počela i invazija na Čečeniju te je Rusija dobila svojega anđela osvetnika u liku omanjeg bivšeg tajnog agenta. Tisuće vojnika prešli su u Čečeniju i odlučno započeli drugi rat protiv separatista. Rat se, pod ovim premijerom, činio drukčijim. Politička je elita, iščekujući nadolazeće izbore, strahovala od posljedica rata, no sad se činilo da i obični Rusi poput Putina žele "ubiti boga u tim banditima".

U kolovozu, kad je došao na mjesto premjera, samo 2 posto ispitanika favoriziralo je Putina kao mogućeg predsjedničkog kandidata. Do listopada taj se broj popeo na 27. Proljeće iduće godine dočekao je na mjestu vršitelja dužnosti predsjednika, a koliko su mu kampanje mrske pokazuje i činjenica da je jedina platforma bila dokument objavljen na stranicama ruske vlade.

Dokument je pripremio Centar za strateški razvoj, savjetodavna organizacija koju je osnovao German Gref, ekonomist iz redova Sobčakove uprave, Putinov bivši kolega i hrvatskoj javnosti iznimno poznati šef Sberbanka koji ovih dana Agrokor drži u šaci. Na kraju je Vladimir Vladimirovič osvojio 53% glasova birača i time je započela nova era u Rusiji. Era koju je obilježio Vladimir Putin. Imao je on i svojih skandala, ali uhodana mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu.

Mašinerija je pazila da neugodna pitanja nestanu

"Činjenica da Vladimir Putin, poput bilo kojeg zdravog muškarca, nije ravnodušan prema prekrasnim sportašicama, dobro je poznata u njegovu užem krugu", napisao je svojedobno moskovski novinar Sergej Topol. Nekad davno, ipak, pratio ga je malo drukčiji glas. Vera Briljeva, dvije godine mlađa djevojka, sjeća ga se pogrbljenog nad stolom koji se nalazio u komunalnoj dnevnoj sobi pokraj sofe i bifea. Prisjeća se kratkog poljupca tijekom igre "zavrti bocu" – "Iznenada mi je postalo tako vruće".

Kad je davala intervju mnogo godina poslije, prisjetila se njegovih "malenih, snažnih ruku" zvučeći čeznutljivo. Kremaljski obruč oko medija, naravno, osigurao je da čak i najbenignija pitanja o njegovu privatnom životu postanu tabuom. Nije se razlikovao od većine bivših ruskih i sovjetskih vođa, koji su tradicionalno prikazivani kao nadmoćne te prema tome daleke figure. Bio je on otac nacije jednako koliko je bio otac svoje obitelji, a tu je sliku Kremlj neumorno gradio, piše Myers u Putinovoj biografiji.

Vladimir Vladimirovič nikad nije volio pitanja o osobnom životu i doista je ljubomorno čuvao sve svoje tajne. "Postoji nešto što se zove privatni život u koji se nitko ne bi smio petljati. Uvijek sam negativno reagirao na one koji se, sa svojim velikim nosovima i erotskim fantazijama, miješaju u tuđe živote", oštro je odgovorio jednom prilikom Putin. S jedne strane je blagonaklono gledao na prijatelje, poput Rotenberga i Grefa, a s druge strane se oštro borio s nepodobnima.

Nepodobni je bio i nekad najbogatiji Rus Mihail Hodorkovski, osuđen na zatvorske kazne zbog porezne prijevare i pranja novca. Ovih dana je on najveći Putinov kritičar izvan Rusije, ali i on je svjestan s kakvim čovjekom se borio. Pismo Mihaila Hodorkovskog iz zatvorske ćelije možda i najbolje oslikava što Putin znači Rusiji.

Vrijedi podsjetiti da je Mihail tad već mjesecima bio u zatvoru, a da je tamo završio kad se zamjerio upravo Putinu. "Moramo odustati od beskorisnih pokušaja da dovedemo u pitanje predsjednikov legitimitet. Predsjednik je institucija koja jamči stabilnost i integritet nacije. I ne daj Bože da doživimo dan kad će ta institucija pasti – Rusija neće preživjeti još jednu veljaču 1917. Nacionalna povijest govori nam kako je loša vlada bolja od nikakve vlade", pisao je Hodorkovski.