Tito se skrivao po Brijunima i potajno jeo svinjetinu
Nema za koga taj čovjek nije kuhao, nabrajaju Novosti iz Srbije. Za Tita, Rockefellera, za Madeleine Albright, za Juana Antonija Samarancha... Dobrivoje Samardžija danas ima 67 godina, a u svoje zlatno doba slovio je za najvećeg stručnjaka s kuhačom. I zato je u vojno-ugostiteljskoj ustanovi "Avala" bio onaj koji je spremao hranu isključivo za diplomate i najviše političare socijalističke Jugoslavije. Od 1973. do 1980. godine kuvao je predsjedniku svih naroda i narodnosti one velike, bivše SFRJ.
Po zadatku bi bio raspoređen po rezidencijama kada bi u goste dolazili visoki strani državnici. "Tito se nikada nije žalio na hranu, a znao se i družiti s poslugom. Čak nas je volio izvesti da slušamo pjevače koji su dolazili nastupati njemu u čast", sjeća sa danas Samardžija. "Volio je janjeće i svinjsko pečenje i masnu hranu. Međutim, to su mu branili liječnici i osiguranje. Krišom smo mu davali pečenje. Volio sam ga, svi su ga voljeli."
Prema Samardžijinim riječima, Tito je u slobodno vrijeme imao običaj prošetati do kuhinje i gledati kako se priprema hrana. Usprkos zabrani, od kuhara je tražio da proba svinjetinu. Najslobodnije se osjećao kada bi dolazio na Brijune i u Bugojno. "Uvijek je u sobi imao svježeg, mladog sira. Po protokolu, mijenjao bi se triput dnevno", prisjeća se ovaj kulinar. Kada bi kod Tita dolazio netko od stranih diplomata iz zemalja nesvrstanih, Samardžija je u Bugojnu i Karađorđevu bio zadužen za hranu.
"Maršal je volio tradicionalna jela bosanske kuhinje; bosanski lonac, šarenu dolmu, begovu čorbu, pa juhu od fazana, bistru juhu i janjetinu u umaku", prisjeća se Samardžija. Poslije Titove smrti, Samardžija je nastavio spremati hranu najvišim državnim dužnosnicima. Zbog mnogobrojnih poznanstva, važio je za čovjeka koji može otvoriti mnoga vrata. A za sebe kaže da je i dalje u duši komunist.
"U službi su me stalno provjeravali. Sve dok nisam jednom iz osiguranja rekao da ja postavljam predsjednika općine i načelnika policije na Sokocu. I da mi više ne uznemirava obitelj i susjede. Poslije toga nikada više moje ime nije provjeravano. U to vrijeme bio sam prijatelj sa Džemalom Bijedićem, Hamdijom Pozdercem i Brankom Mikulićem." Potvrdu da je najbolji, dobio je prilikom skupa najvećih bankara u Beogradu. S posebnom naredbom, koju i danas čuva, na deset dana bio je premješten u hotel "Bristol".
Za vrijeme samita MMF-a, pripremao je hranu za Davida Rockefellera, koji je u tom trenutku bio najbogatiji Amerikanac. "Sjećam se da sam mu spremao lososa na dasci od svježe posječene divlje jabuke, romanijske rolnice, a jeo je i mlade sireve i dalmatinski pršut", priča Samardžija. Ovaj kulinar rado se sjeća i 1984., kada je na Jahorini, u hotelu "Vučko", za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, spremao hranu za Juana Antonija Samarancha, tada predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Katalonac, kaže, nije bio probirljiv. Dopala mu se naša kuhinja. Samardžija je veći dio radnog vijeka proveo u vilama na Tari, u Dobanovcima i u Karađorđevu. Krajem osamdesetih, iza zavjese rezidencijalnih objekata počela se rušiti zajednička država Južnih Slavena. "Kod Miloševića u Karađorđevo dolazili su Tuđman, Izetbegović, Kučan, Mesić, potom i Karadžić i Mladić", prisjeća se Samardžija. "Kod Miloševića nije bilo šale. Kada mu dolazi neka delegacija, nismo smjeli niti izaći iz kuhinje.
Žao mi je, ali većinu tih ljudi nisam pravo ni vidio." Ovaj dobrodržeći umirovljenik kaže da je razgovarao samo s jednim Miloševićevim gostom. A to je bio Ratko Mladić. Kako tvrdi, Milošević ga je osobno predstavio za vrijeme jednog roštilja u dvorištu vile. "Slobodan me je uhvatio ispod ruke i poveo prema Ratku. Reče mu, ovaj je tvoj, sa Romanije. Mladić me je odmah htio da voditi sa sobom. Pričao mi je o ratu. Raspitivao se iz koje sam obitelji", prisjeća se Samardžija.
Zoran Lilić bio je jedini predsjednik koji se s poslugom htio družiti i izvan posla. Volio je igrati nogomet s osiguranjem, kuharima i konobarima. "Lilić je ujedno i jedini živi dužnosnik s kojim se i danas viđam. Popijemo kavu, a ponekad i pokoju ljutu", kroz osmijeh, mašući rukom, pokazuje na zajedničke fotografije. Poslije umirovljenja 2001. Samardžija je jedno vrijeme imao kavanu. Uspio je privući dio stare klijentele.
Nebojša Pavković, kada je odlazio u Haag, kod njega je organizirao oproštajni ručak. Napustio je ugostiteljske vode, danas se bavi dekoracijom hrane. Što je tražila Mira Marković? "Milošević je volio čorbe, a za desert tufahije. Međutim, ona koja je pisala jelovnik bila je Mira. Zbog njegovog zdravlja, branila mu je jesti tešku hranu.
Tražila je da mu spremamo dijetalno", priča Dobrivoje Samardžija. Svaki obrok za Tita, puno poslije za Miloševića i Lilića, se kontrolirao. Uzorak hrane prvo bi probao dežurni liječnik. Osoblje u kuhinji je bilo obavezno da poslije svakog ručka dio hrane sačuva još 24 sata. U slučaju da se nešto dogodi.