Nesumnjivo, Vojo Šiljak je jedan od najboljih radijskih novinara i jedan od najležernijih (televizijskih i radijskih) voditelja koje poznajemo. Doduše, suvremeni status i kvalifikacije (ne samo) domaćeg novinarstva ne pomažu nam u naglašavanju Šiljkova veteranskog profesionalizma. Danas nije moguće personalizirati radijskog voditelja kao "najboljeg" u tom mediju minoriziranog utjecaja niti je razumno definirati "ležernost" kao osnovnu kvalitetu domaćeg televizijskog voditelja - novinara.
Za razliku od doista spontane ležernosti zamjetnog broja domaćih voditelja, koja najčešće pogubno djeluje na intelektualnu razinu i profesionalizam emisije, Vojo Šiljak je radijski čovjek par excellence i televizijski voditelj koji je ležernost u poslu - naučio. Za svaki se intervju Šiljak detaljno priprema, istražuje i piše desetke pitanja koje svrstava u "osnovne" i "rezervne".
Reklo bi se - pa, naravno, zabavnjak uvijek ostaje zabavnjak. Jedino što su se kriteriji zabave i profesionalizma u tzv. zabavnjačkom novinarstvu toliko tektonski promijenili da ima smisla pod povećalom gledati razlike nekadašnjeg "herojskog doba" i suvremenog zabavnog ili "entertainment novinarstva". Šiljak (1941.) ima desetogodišnji penzionerski staž, ali još, uz dobro zdravlje, snažnu volju ("i odličan brak s mojom Đurđom", dodaje odmah) - radi, uspijeva naći profesionalni angažman.
U pravom smislu riječi, on je doajen domaćeg radijskog novinarstva. Uz to je neprikosnoveno poznat kao "vicmaher", a u historijsko- političkom smislu kao "jebivjetar". Tu smo našli tri početne točke razgovora. Uz pojam "doajenstva" veže ga prošlogodišnji otkaz suradnje na Radio Sljemenu, "jer za mene kao genijalnog doajena penzionera više nije bilo novca", pa Šiljak danas na HTV-u ima "sobicu" gdje dovršava seriju 10-minutnih emisija "Moje slike, moji snovi" za Treći program HTV-a.
"To su te male televizijske forme koje je smislio prethodni urednik Dean Šoša. Jednostavno, poznate osobe iz javnog, kulturnog života donose vlastite fotografije i sa mnom ih komentiraju. Nevjerojatan je trenutak mijene izraza lica i boje glasa kad nekoga upitam za događaj vezan uz fotografiju", kaže Šiljak koji na lageru HTV-a ima još pet, šest "projekata na čekanju".
Naš je sugovornik široj javnosti poznat kao "vicmaher" i autor zbirki viceva koje je objavio prethodnih godina: što je socijalno zahjtevna, obvezujuća činjenica. "Jao, slučajno sam se u viceve uvalio! Da bih dopunio svoj novinarski i voditeljski kruh nekim honorarom, na festivalima i priredbama na koje bi me pozivali, tražili su od mene da govorim neke štoseve. Pa sam skupljao viceve, godinama. I kad sam ih skupio toliko da mi ih je žao bilo baciti, objavio sam ih", kaže naš sugovornik.
Možda pretjerujete, kažemo, pa nisu vam ti vicevi tako teško pali. "Ne, tad nisu! Ali mi sad teško padaju. Gore od toga da svi od mene očekuju vic je jedino potreba da mi se pošto poto ispriča vic - kao poznatom ekspertu! Pa se onda, da ne uvrijedim čovjeka, ja smijem ko' blesav iako sam vic vjerojatno čuo dvadeset puta", kaže Šiljak.
A treći javnobiografski pojam koji se uz našeg sugovornika neizostavno lijepi vezan je uz kvalifikaciju "jebivjetra, na kojega se ne može računati", koju je saznao iz arhive jugoslavenska UDBA-e, kad su podaci postali dostupni. Jedino je ta kratka rečenica stajala u udbaškom dojseu uz njegovo ime, na što je Šiljak profesionalno i privatno ponosan. "Jebivjetar duhom, kud ćeš bolje!", kaže uz smijeh Šiljak, koji je po vlastitom određenju skoz "apolitičan tip".
