Akcijski film Johna McTiernana iz 1990. godine temelji se na knjizi Toma Clancyja iz 1984. godine. U filmu Sean Connery glumi sovjetskog kapetana podmornice koji želi prebjeći u Ameriku no slijedom događaja uzrokuje zbrku radi koje obje nacije vjeruju da su na početku nuklearnog sukoba.

Film i knjiga pak temeljene su na stvarnim događajima i pobuni na sovjetskoj podmornici Krivak koju je vodio Valerije Sablin, a odigrala se 1975. godine. No, Sablina nije kao Ramiusa (Connery) ponukalo neslaganje s vojnim planovima vrhuške, već ga je potaknulo nezadovoljstvo vladajućima i inspirirala pobuna na oklopnjači Potemkin 1905. godine u Odesi, čiji su akteri kasnije bili "kičma" Oktobarske revolucije.

Sablin, poznat kao idealist i čovjek koji je vjerovao u ideje revolucije, smatrao je da su sve što je Oktobarska revolucija postigla uništili birokrati na čelu s ultimativnim licemjerom - predsjednikom Leonidom Brežnjevim - u čije je doba korupcija bila na vrhuncu. Radnička je klasa propadala dok su se bezlični aparatčici bogatili.

No usprkos sve jačem nezadovoljstvu bilo je jasno da nema smisla buniti se i da nema druge opcije, osim one komunističke pa je Sablin htio biti vođa druge revolucije. Bio je obrazovani marksist-lenjinist, sin i unuk pomorskih kapetana koji je svoju ulogu političkog komesara odlučio upotrijebiti najbolje što je mogao. Kolege i suradnici opisivali su ga kao osobu koja "toliko prezire licemjerje da fizički nije u stanju lagati".

Na vojnom brodu na kojem je radio jedna od njegovih glavnih zaduženja bilo je držati predavanja mornarima o politici Sovjetskog Saveza. Uobičajena uloga komesara bila je da pronađe subverzivne elemente i djeluje kao KGB agent, no u ovom je slučaju upravo Sablin bio subverzivni element.

Sablin je posadi neprestano pričao priče o posadama koje su bile krijes koji je zapalio revoluciju - ona oklopnjače Potemkin iz 1905. godine, te broda Aurora iz 1917. koja je prva ispalila "ćorke" te time upozorila ostale u floti da je krenula revolucija. Posadi je često pirikazivao i Ejzenštejnovo remek-djelo iz 1925. godine, "Oklopnjaču Potemkin". Posada ga je, navodno, voljela mnogo više no kapetana Anatolija Putornija.

Iako je kroz predavanja imao sve više pobornika i dalje mu je trebao "momentum" da započne priču. Odlučio je iskoristiti 75. obljetnicu revolucije u zaljevu Rige na obali Baltika.

Oko sebe je okupio mornare koji su mu bili vjerni te su svrgnutog kapetana zaključali u potpalublju. Od 16 najviše rangiranih članova posade osam ih je podržavalo Sablina, a osam nije. Oni su neistomišljenike zatvorili u istu prostoriju s kapetanom, no jedan je uspio pobjeći te obavijestiti zapovjedništvo o Sablinovom naumu. 

Sablin je bio prisiljen brzo reagirati. Odlučio je otploviti do Sankt Peterburga (tada Lenjingrada) i tamo, baš kao i 1917. ponukati građane i vojnike da nastave Oktobarsku revoluciju. Bio je prisiljen proći nedalekog švedskog otoka Gotland radi čega su mnogi smatrali da je riječ o prebjegu.

Sablin je planirao emitirati govor koji bi uključivao osvrt na brojne teme koje su se između građana već dugo spominjale - da su tekovine Revolucije i djedovina u opasnosti, da su vladajući korumpirani, ogrezli u demagogiju, laži, te da su ideali komunizma odbačeni. Radio-operater se tako uplašio da je govor pušten samo na frekvenciji mornarice tako da ga uopće nisu čuli građani.

Vodstvo u Moskvi bilo je užasnuto, i tražili su da se brod zarobi ili potopi. Sablina su, vrlo filmski, pratili bombarderi i drugi brodovi. Vođa pobune pozvao je pilote da mu se pridruže, što se zaista i dogodilo, piloti na kraju nisu mogli pucati na svog druga. Mnogi su počeli vjerovati da su zaista svjedoci druge revolucije.

Kada je poslana druga eskadrila uvjerili su ih kako Sablin zapravo bježi u Švedsku. Oni su uspjeli oštetiti brod, što je natjeralo mnoge mornare da shvate kako je revolucija - propala. Jedan od pobunjenika pustio je kapetana i njegove ljude iz potpalublja. Kapetan Putornij Sablina je upucao u koljeno te tako preuzeo kontrolu.

Sablinu se sudilo za veleizdaju te poticanje na pobunu. Osuđen je na smrt usprkos tome što je kazna za pobunu u Sovjetskom Savezu bila 15 godina u zatvoru. Smaknut je 03. kolovoza 1976. i o tome se nije smjelo pričati, no cijeli je skandal izašao u javnost nakon propasti Sovjetskog Saveza. Mornari koji su ga podržali dobili su formalni oprost, a zauzvrat su potpisali "zakletvu o tajnosti".

Za razliku od fiktivnog Ramiusa čija savjest nije mogla podnijeti ideju nuklearnog napada i koji na kraju zaista pobjegne u Ameriku, Sablin je pokušaj druge revolucije platio glavom.

"Vjeruj da će te povijest suditi pošteno i da se nikada nećeš sramiti što je tvoj otac učinio. Niti slučajno nikada nemoj postati jedan od onih ljudi koji kritiziraju no nikada nemaju hrabrosti sami nešto učiniti. Takvi su ljudi licemjeri - slabi i bezvrijedni ljudi koji nemaju snage uskladiti svoja vjerovanja sa svojim postupcima. Želim ti hrabrost dragi. Budi snažan i vjeruj da je život prekrasan, razmišljaj pozitivno i vjeruj da će Revolucija uvijek pobijediti", napisao je Sablin u pismu sinu.