Mit o ratnim fotografima je teško opisati. Inficiran mačizmom, Hollywood je stvorio arhetip ratnog fotoreportera koji je uvijek samac, nosi šal, ide iz jedne u drugu ratnu zonu, i mijenja žene na svakoj novoj destinaciji. No ovakvi klišeji ignoriraju stvarne strahove, moralne dvojbe, osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti koje idu ruku pod ruku s njihovim poslom. Takva emocionalna stanja pak proizvode novi kliše - fotoreportera kao tragičnog palog heroja, slomljenog strahotama kojima je svjedočio

Stvarnost ratnih reportera ipak je mnogo kompleksnija. Psihijatar Anthony Feinstein istražio je to u knjizi 'Shooting War'. Polazeći od fotografija koje su ratni reporteri snimili na raznim stranama svijeta dr. Feinstein je profilirao 18 fotografa među kojima su Don McCullin, Tim Hetherington i Corinne Dufka, i istražio je njihove motive, traume kao i najvažnije - njihovu otpornost na okrutnosti, piše New York Times.

"Za razliku od vojnika, oni nisu školovani ni pripremljeni za nasilje", piše on. "A ipak njihova stalna prisutnost na prvoj crti je neusporediva s iskustvima drugih civila. Ponovno se vraćaju u borbu i točno unaprijed znaju koliku će za to platiti cijenu.

Dr. Feinstein je doista kvalificiran za ovu temu. Kao neželjeni gost u južnoafričkoj vojsci, bio je liječnik 1982. godine u ratu u Namibiji. Deset godina kasnije vodio je prve studije o traumama među ratnim reporterima i napisao je knjigu 'Novinari pod vatrom - psihički rizici pokrivanja rata", u kojoj je objavio rezultate. Knjiga je bila osnova za dokumentarni film 'Pod vatrom' koji je dobio i nagradu. U Torontu, gdje živi, ​​pružio je psihološku podršku brojnim novinarima, od kojih su mnogi fotografi, a među njima su i četiri fotografkinje.

Situacija je poznata - mnogi od njih se bore s posttraumatskim stresom, depresijama ili drugim osobnim problemima koji se odražavaju na njihov svakodnevni život. 

Osim toga, ova 'grana industrije', pretežno namijenjena muškarcima, tradicionalno se srami čak i spomenuti mentalno zdravlje, a kamoli o tome i razgovarati. 

Nakon dokumentiranja genocida u Ruandi Sebastião Salgado osjetio je iskrenu tugu zbog toga što smatra da je čovječanstvo otišlo k vragu. Yannis Behrakis, grčki fotoreporter koji radi za Reuters upao je u zasjedu u Sierra Leoneu u kojoj su ubili dvojicu njegovih kolega od kojih mu je jedan bio bliski prijatelj Kurt Schork. Morao se tri sata skrivati u grmlju kako bi preživio. Kasnije je patio od napadaja depresije koji su bili tako jaki da ujutro ne bi imao snage ustati iz kreveta.

Nedžad Kasumović Snimio rušenje Starog mosta: "Gledam i ne vjerujem"

Peter Magubane iz Južnoafričke Republike dokumentirao je Apartheid proveo je 586 dana u samici bez da su ga osudili za ikakav zločin. 

Drugi njegov kolega João Silva, fotograf New York Timesa, proveo je godine pokrivajući nasilni kraj  Apartheida, kao i desetke ratova, u kojima je gubio prijatelje, ali i obje noge nakon što je nagazio na improviziranu eksplozivnu napravu u Afganistanu. Neposredno nakon eksplozije fotografirao je vlastite masakrirane noge s kojih su visjela stopala. 

Dio problema dolazi i od bezosjećajnih izdavača za koje rade. Nakon što je 25 godina pokrivala ratne sukobe što joj je priskrbilo Pulitzerovu nagradu, Washington Postova fotografkinja Carol Guzy počela je patiti od flashbackova mrtvih žena i djece. Ono što je prelilo čašu nije bio rat, nego bolest jednog člana obitelji, kao i smrt prijatelja, nakon čega je uslijedio još jedan šok. Uredništvo joj je preko noći otkazalo suradnju. Kad je izgubila posao, Carol kaže kao da je izgubila identitet. Osjećala se poniženo. 

"Bila sam potpuno slomljena. Svi su došli na party kad sam osvojila Pulitzera, ali sad je oko mene bilo tek nekoliko njih koji me doista vole", rekla je.

Ni hrvatski novinari, snimatelji i fotografi nisu bili pošteđeni ratnih strahota. Tijekom Domovinskog rata među poginulima su i Žarko Kaić, Gordan Lederer, Đuro Podboj, Nikola Stojanac, Željko Ružičić, Branimir Polovina i Siniša Glavašević, i Tihomir Tunuković. U granatiranju Dubrovnika 1991. godine poginuo je i mladi fotograf Pavo Urban.

Iz hrvatskih redakcija profiliralo se nekoliko vrhunskih ratnih fotografa koji su kasnije radili ili još uvijek rade za velike svjetske agencije. Među njima su i Nikola Šolić, Darko Bandić, Hrvoje Polan i Wade Goddard koji je stigao u Hrvatsku iz Novog Zelanda i nakon rata ostao ovdje i živjeti. 

Njihov kolega Ron Haviv objavio je iz rata u Hrvatskoj i BiH neke od najboljih fotografija u karijeri, te od njih napravio monografiju 'Blood and Honey: A Balkan War Journal' kojom je stekao svjetsku slavu. 

Svi oni i kasnije su obilazili najveća ratna žarišta, od Zaljevskog rata i Afganistana, do krvavih ratova u Africi, a njihove fotografije krasile su naslovnice i 'Timea' i 'New York Timesa' i ostalih velikih medijskih izdanja. 

Svi oni proživjeli su najveće ratne strahote, ali o njima nikad nisu rado pričali. Tek tu i tamo priredili bi izložbe čija poruka je bila uvijek ista - "Zaustavite ratove". 

Doktor Feinstein kaže da ratni izvjestitelji jako dobro shvaćaju da je ono što oni proživljavaju vrlo slično osjećajima i utiscima koje proživljavaju i same žrtve rata ili neke prirodne katastrofe. 

Ipak, Santiago Lyon, koji je ranjen u Bosni, otkrio je da je poznavao najmanje desetak kolega koji su poginuli na poslu. Smrt prijatelja ili kolege, ili gubitak posla, u novinarstvu u kojem se naglo krešu budžet, spadaju u sam vrh top-liste stresova koje čovjek može doživjeti u životu.  

Osim fizičkih ozljeda, raste sve više svijest o ozljedama duše. One uključuju transgresiju moralnog kodeksa pojedinca, koji je neprestano izložen nasilju kojeg ne može spriječiti, što uzrokuje krizu savjesti i emocionalni sram. 
 
Primjerice, australskog fotografa Ashleyja Gilbertsona godinama je progonila smrt američkog marinca koji ga je morao štititi kad je dokumentirao rat u Iraku. Francuska fotografkinja Laurence Geai ima more zbog toga što nije mogla spriječiti okrutne egzekucije kojima je svjedočila u Srednjoj Africi. 

Ostaje pitanje zašto onda i dalje odlaze u ratove i riskiraju da budu zatvarani, premlaćeni, zadržani kao taoci ili čak ubijeni? I kako se s tim nose? Dr. Feinstein to objašnjava porivom, njihovim uvjerenjima i principima, kao i moralnim načelima.

Gilbertson je kasnije potražio obitelj poginulog marinca, a to ga je potaknulo da napravi ciklus fotografija spavaćih soba onih vojnika koji se nikad nisu vratili iz rata. Salgado se vratio na obiteljsko imanje. Behrakis je i dalje u kreativnom poslu. Magubane i dalje nosi težinu proživljenog života. I Silva se usredotočio na fizički oporavak, živi dan po dan i ne vraća se na ono što je izgubio. 
  TUGA U SUSJEDSTVU Podijeljena Bosna: Svađa zbog spomenika Bošku i Admiri

"Brzo sam shvatio da je ono što je on učinio najbolji oblik kognitivne bihevioralne terapije u kojoj negativne osjećaje zamjenjuju perspektivne misli i razmišljanje o budućnosti", napisao je dr. Feinstein, te dodao:

"Nije bilo vremena za samosažaljenje. Fokusirao se na svaki novi dan i kako da postane jači", govori psihijatar koji je citirao Nietzschea, a to je da se mora živjeti opasno jer ćemo tako profitirati od života. Rat nudi upravo to - život na rubu, pun naboja, dubokih prijateljstava stvorenih zbog zajedničkog iskustva, ali to podrazumijeva i plemenitost ljudskog duha koji bespoštedno razotkriva sve paradokse rata. Ta pozitivna strana njihovog posla nadmašuje sve ono negativno i zbog toga je njihov poziv tako privlačan ljudima koji imaju takav temperament", zaključio je Feinstein.