Ustaše su je mrzile, a ni Juga ni Hrvatska nisu je voljeli
Film "Dnevnik Diane Budisavljević" redateljice Dane Budisavljević premijerno je prikazan na nedavno završenom Filmskom festivalu u Puli. Glavnu ulogu u ovom filmu odigrala je Alma Prica. Film je oduševio i publiku i stručni žiri te osvojio tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike s ocjenom 4,9 i Zlatnu arenu za režiju.
Ovaj film je priča o jednoj zaboravljenoj, zanemarenoj i namjerno ignoriranoj junakinji iz Drugog svjetskog rata. Riječ je o Austrijanki koja se udajom za liječnika Julija Budisavljevića preselila u Zagreb. Kad je započeo rat, ona je imala 50 godina i živjela je u centru Zagreba.
Kad saznaje što se događa u ustaškim logorima, koristeći svoje austrijsko podrijetlo, apelira na vlast, Crkvu i Crveni križ da spase barem djecu te s prijateljima pokreće veliku akciju. Film "Dnevnik Diane Budisavljević" bit će službeno predstavljen i prikazan i u Zagrebu i u Splitu. Tko je zapravo bila Diana Budisavljević i zašto je njezina priča važna za nas danas?
Diana Budisavljević (1891. - 1978.) bila je austrijska humanistica i aktivistica rođena u Innsbrucku. Poznata je po tome što je tijekom Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.) u Hrvatskoj organizirala sa suradnicima privatnu akciju spašavanja i zbrinjavanja žena i djece srpskog podrijetla iz logora ustaškog režima.
I nacisti su bili milosrdniji od ustaša
Diana, koja je po zanimanju bila medicinska sestra, upoznala je u Innsbrucku budućeg muža Julija Budisavljevića, inače kirurga i Srbina iz Hrvatske. Vjenčali su se 1917. te se dvije godine kasnije preselili u Zagreb, gdje je Julije počeo raditi kao sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon što je saznala za tragediju srpske djece u ustaškim logorima, Diana je iskoristila svoje austrijsko podrijetlo i austrijske veze u NDH kako bi došla do najodgovornijih ljudi u svim razinama vlasti te tako osigurala sve što je potrebno za svoju akciju spašavanja srpske djece. Nova vlast nije bila oduševljena njezinim angažmanom.
Ustaški režim je njezina supruga Julija Budisavljevića, inače Srbina i sveučilišnog profesora, prisilno umirovio, ali ga nisu smjeli dirati samo zato što je profesor Budisavljević bio jako ugledan i cijenjen u Zagrebu. Diana je bila Austrijanka (dakle, državljanka Trećeg Reicha), što joj je omogućilo zaštitu od eventualnog ustaškog progona te kontakt s nekim njemačkim dužnosnicima u NDH, koji su podržali njezinu akciju. Ispada na kraju da su i originalni nacisti bili milosrdniji od domaćih poltrona i zločinaca.
Sa svojom najbližom suradnicom Ivankom Džakulom, Diana Budisavljević je vodila preciznu kartoteku s imenima i fotografijama djece, uz pomoć koje bi preživjele majke kasnije mogle lakše pronaći svoju djecu. Po završetku rata komunisti su zaplijenili kompletnu datoteku te tako onemogućili Diani Budisavljević i njezinim suradnicima da svoju akciju uspješno privedu kraju.
Iako je teško odrediti točan broj spašene i preživjele djece, pojedini austrijski mediji kalkuliraju s brojkom od ukupno 15.536 djevojčica i dječaka.
Iz dnevnika, koji je Diana Budisavljević gotovo cijelo vrijeme vodila, jasno se može iščitati kako je ona tijekom cijele "operacije" inzistirala da sama akcija djeluje nezavisno, a ne pod okriljem bilo kakvog pokreta. Diana Budisavljević nije bila član nekakve organizacije i cijelo se vrijeme, sa suradnicima, trudila da ova akcija spašavanja zadrži karakter građanske inicijative.
To što ovakvu jednu inicijativu predvodi i organizira jedna žena (i Austrijanka) - mnogima se nije svidjelo. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je OZNA Diani Budisavljević oduzela pažljivo vođenu kartoteku sve djece te joj zabranila daljnji rad. Da stvar bude gora, svi njezini suradnici su također bili pod posebnom lupom novog (komunističkog) režima.
Ona je heroj antifašizma
Sa suprugom Julijem vratila se 1972. godine razočarana u Innsbruck, gdje je na kraju i preminula 1978. godine. Jugoslavenski komunisti joj nisu dali pripadajuće počasti samo zato što u ovom slučaju neki partizan nije ispao humani superheroj. No ne treba kriviti samo komuniste. Komunistički režim ne postoji već gotovo dva desetljeća, pa je javnost tek nedavno dobila priliku upoznati se s ovom pričom.
Kako to? Kao prvo, komunisti je nisu voljeli iz dva razloga: bila je Austrijanka i odbijala se svrstati na njihovu stranu. Dakle, novi režim je nije mogao instrumentalizirati kako bi ona i njezina pričala poslužili svrsi.
Komunistima, koji nisu bili na "ti" s demokracijom i konceptom građanskog društva, Diana Budisavljević je predstavljala plutajuću minu koja je prijetila ugroziti novi državni i društveni ustroj, a novi režim si takvu opasnost nije mogao dopustiti. To je razlog zašto je ona, unatoč svemu, bila marginalizirana.
Suprotno nekim očekivanjima, priča Diane Budisavljević nije doživjela afirmaciju ni nakon kolapsa komunističkog režima samo zato što nije bila "naša", što je bila poznata po pomaganju tad omraženim Srbima i što je svojim djelovanjem indirektno rušila ustaški režim.
Diana Budisavljević se tako ni kriva ni dužna našla na vjetrometini između dvije na prvi pogled suprotstavljene, a u biti jako slične frakcije koje nisu trpjele one koji drugačije misle i po potrebi kontra djeluju. No nije ovo prvi put da zbog ideoloških dimnih bombi propuštamo vidjeti najautentičnije ljudske priče i sudbine.
Primjer i priča Diane Budisavljević je također jedan od dokaza da je u Hrvatskoj, pored partizana i komunista, postojala i građanska klasa koja se hrabro suprotstavljala zločinima ustaškog režima. Osim partizana koji su pružali oružani otpor hrvatskim fašistima, bilo je i Hrvata nekomunista koji su samostalno i odvažno pružali otpor na jedan drugačiji način.
Iako se u Hrvatskoj, Srbiji i Austriji nalazi nekoliko parkova i ulica s njezinim imenom, tužna je činjenica da ova balkanska ženska inačica planetarno popularnog Oscara Schindlera kod nas nikad nije doživjela pravo priznanje. Ne zbog nje same, jer to njoj više nije ni potrebno, nego zbog nas. Njezina priča i primjer su danas potrebni svima nama, a na poseban način onima koji iza nas tek trebaju doći.