Već 22 godine nitko ne zna tko je ubio generala HVO-a
U sjeni haške presude Prliću i ostalima te samoubojstva generala Slobodana Praljka, završila je vijest s početka tjedna. Naime, petoricu, među kojima je i bivši visoki časnik bošnjačke Armije BiH Hamdija Abdić zvani Tigar, sadašnji vijećnik SDA, uhitili su u ponedjeljak u Bihaću i Cazinu pod sumnjom da su odgovorni za ubojstvo generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Vlade Šantića između 8. i 9. ožujka 1995.
Uz Abdića, uhitili su i Dedu Karabegovića, Jasmira Topala, Ramiza Bajramovića te Envera Keranovića. Svi su bivši pripadnici Armije BiH. No Abdića su pustili da se brani sa slobode. U bijegu su Indian Alibegović i Ramiz Ružnić. Hoće li se klupko davnog nerazjašnjenog ubojstva nakon 22 i pol godine početi razmotavati te konačno doznati sudbina i gdje su ostaci generala HVO-a Vlade Šantića? Njegov sin Duje, kojeg smo pokušali kontaktirati, nije bio dostupan.
Upravo on godinama upozorava na neprocesuiranje i otkrivanje istine oko ubojstva njegova oca. Pola svojeg života Duje traži istinu o ocu. Duju su u Mostaru, 13. travnja 2016., pet dana nakon prosvjeda u kojem je kao krivce za sudbinu svojeg oca okrivio Atifa Dudakovića i Hamdiju Abdića Tigra, pretukla dvojica nepoznatih muškaraca. No nije odustao. Dosad se bosankohercegovačko sudstvo nije iskazalo (ni) u ovom slučaju.
Jagoda Šantić, supruga pokojnoga generala Šantića, odavno je uvjerena da bi se okolnosti i počinitelji lako i brzo mogli pronaći te kazniti da postoji politička volja. A tu volju dio javnosti, a i obitelj, čeka duge 22 i pol godine. Jesu li je dočekali? Vlado Šantić je rođen 1952. u bihaćkom naselju Vedro Polje. Do rata je radio kao knjigovođa u poduzeću Bihacit. Politikom se počeo baviti 1989. Sudjelovao je u osnivanju bihaćkog ogranka HDZ-a BiH.
Bio je potpredsjednik stranke te je obvezama bio vezan za Sarajevo, odakle se prebacuje u Hercegovinu i tamošnjem hrvatskom vodstvu pomaže u vojnoj organizaciji. Odlukom predsjednika tadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Bobana postavljen je za zapovjednika 101. pukovnije "Ante Knežević Krpe". Kao zapovjednik HVO-a na bihaćkom ratištu vezao se za političko vodstvo Herceg-Bosne. Izvješća je podnosio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i ministru obrane RH Gojku Šušku.
Pred početak rata Šantić je predložio mobilizaciju vojske iz Bihaća prema Kninu, što nije prihvaćeno. Bihać je uskoro bio pod opsadom srpskih snaga. Grad su zajedničkim snagama branili 101. pukovnija i 5. korpus Armije BiH pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića. Dudaković, nekadašnji potpukovnik JNA, tijekom agresije na Hrvatsku još je bio u JNA, kad je pod zapovjedništvom Ratka Mladića napadano zadarsko zaleđe. Dudaković se Armiji BiH pridružio u lipnju 1992.
Upravo taj detalj pojašnjava genezu fizičkog sukoba Šantića i Dudakovića. Šantić ga je zbog njegove uloge u JNA nazvao "četnikom", a Dudaković mu je doslovce izbio zube. Napeti odnosi dvojice zapovjednika ipak nisu bili u prvom planu, jer je bihaćka enklava bila pod opsadom. Unatoč bošnjačko-hrvatskom sukobu, Šantić je više puta odbio da se HVO Bihaća podredi Armiji BiH. No stanje na bojnom polju bilo je takvo da se ni Hrvatima ni Bošnjacima nije isplatilo ratovati jedni protiv drugih.
S druge, pak, strane, Armija BiH i politički vrh nisu bili zadovoljni činjenicom da HVO i Šantić odbijaju ulaziti u sukobe s postrojbama Fikreta Abdića Babe, koji se borio za autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna protiv Armije BiH. Je li motiv ubojstva mogao biti političke naravi upravo zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba? Moguće je, no general Šantić je posljednji put živ viđen 8. ožujka 1995., kad je sukob Bošnjaka i Hrvata već bio uvelike zaustavljen.
Kolale su priče da su Šantića ubili jer su pripadnici Armije BiH poginuli zato što ih je navodno izdao HVO. No činjenica je da je Šantić vratio neke izgubljene dijelove od srpskih postrojbi. Osim toga, Šantić je, pokazuje dokument od 4. prosinca 1994., pisao ministru obrane RH Gojku Šušku što im treba od oružja i opreme za pomoć u obrani jer su Srbi došli gotovo do grada, a na meti je bila i sama bolnica.
U tom dopisu Šantić, između ostalog, navodi da se vojnici HVO-a hrabro bore protiv četnika, ali i pripadnici Armije BiH, pa se teško može zaključiti da je Šantić činio išta da naruši kakvu-takvu suradnju Bošnjaka i Hrvata blokirane enklave. Upravo tad, između prosinca 1994. i siječnja 1995., srpske snage uspjele su odbaciti 5. korpus i linije obrane prema Bihaću te dovesti grad u rizik da padne. Međutim, Šantić je osmislio i pokrenuo vojnu operaciju HVO-a te 13. siječnja 1995. vraća sve ranije oduzete položaje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Dva mjeseca nakon akcije, 5. ožujka 1995., Šantića i Dudakovića posjetilo je izaslanstvo iz Zagreba, koje su činili Muhamed Zulić, Bernardo Jurlina i Drago Lovrić. Šantić je namjeravo poći s njima u Zagreb da izvijesti o vojnom i civilnom stanju Hrvata, no zaustavila ga je vojna policija Armije BiH zbog zapovijedi da ga zadrže u Bihaću. Šantića je u Glavnom stožeru 101. pukovnije uhitio Hamdija Abdić Tigar, zapovjednik 502. brdske brigade Armije BiH.
Šantić je, prema nekim svjedocima, doveden pred Dudakovića u bihaćki hotel Sedra 8. ožujka 1995., u kojem su ga brutalno pretukli. Nakon toga, generala Šantića su odveli i ubili. Nitko ništa nije znao, nitko ništa nije vidio, nijekali su da je uopće ubijen... A onda, bivši bošnjački član Predsjedništva BiH Ejup Ganić uputio je sućut obitelji nekoliko dana nakon generalova nestanka. Paradoksalno, generala Šantića vlasti su vodile kao nestalog sve do 2014. Dugih 19 godina ništa se novo nije znalo.
Sve do 2014., kad je redakciju Dnevnog avaza nazvao anomini svjedok i otkrio lokaciju plastične bačve u kojoj su ubojice stavili tijelo generala Šantića te ga polili benzinom, naftom i razrjeđivačem. Bačvu su pronašli, ali analiza DNK nije bila moguća. Po navodima zaštićenog svjedoka iz optužnice, koju je pripremilo Tužiteljstvo Unsko-sanske županije, tu je general Šantić pretučen.
Tragovi krvi otkriveni su kasnijom forenzičkom istragom, kao i u kombiju Armije BiH kojim je prevezen do sjedišta Vojne policije u zgradi željezničke postaje gdje je bilo sjedište Vojne policije u Bihaću. Tu su također, nakon gotovo 20 godina, otkriveni tragovi krvi, kao i u podrumu obiteljske kuće u kojoj je ubijen s četiri metka. Do 2014. okončana je jedna od istraga koja je utvrdila da je general Šantić ubijen. Sin Duje odgovornima smatra Abdića i Dudakovića.
Hamdija Abdić Tigar Jutarnjem listu 2014. je izjavio: "Obojica smo bili malo pijani, pa se ne sjećam svih detalja. Otišli smo zajedno u taj hotel. Tamo je sve već bilo pijano. Ja sam otišao prije njega i doista ne znam što se dalje događalo. Sjećam se da me sutradan oko 11 sati nazvao Dudaković i pitao gdje je Vlado.
Nisam znao, pa smo zaključio da se otišao negdje opustiti. Prošlo je nekoliko dana, nije se vratio, provodila se istraga o svemu, neki su ljudi čak bili uhićeni i pritvoreni nekoliko mjeseci te potom pušteni jer nije bilo dokaza da su u nešto nečasno bili umiješani. Budimo realni, da ga je trebalo ubiti, to bi se odradilo na frontu, tako bi se sve lakše zamaskiralo, a ne ovako".
Atifa Dudakovića, pak, nikad nisu optužili. Čak je i Šantićevoj supruzi Jagodi rekao da ne zna ništa o tomu. Čaršijske priče govore da su generala Šantića ubili zbog navodnog šverca sa Srbima, dok dio hrvatske javnosti misli da su ga ubili zbog političkog naloga s vrha iz Sarajeva. Odvjetnik obitelji Šantić, Josip Muselimović, pak, odavno je upozoravao na pravosudne nelogičnosti.
"Obitelj očekuje pravednu odluku i uvjerena je da su upravo osumnjičene osobe na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom počinitelji tog kaznenog djela te da postoji previše dokaza u tome pravcu", objasnio je Muselimović Večernjem listu. Smatraju da je istraga trebala biti državna, a ne županijska, i da se slučaj ne može voditi kao civilno ubojstvo, nego kao ratni zločin.
Što će sudski proces donijeti, nije poznato, kao ni gdje su ostaci generala Šantića. Obitelj, napose sin Duje, od oca ima stare sunčane naočale Ray Ban koje je nosio, nekoliko slika i veliku želju da pokopa oca, da počiva u miru, kad već nije dočekao Oluju i deblokadu Bihaća.