Sredina je rujna 1991. godine. Vukovar se i dalje grčevito brani, a Večernji list će taj sedamnaesti rujna opisati jednom rečenicom: "Vukovar na Kukuruznom putu odsječen od Bogdanovaca."

U toj rečenici opisan je sav očaj jednog grada koji je suočen sa svojim potpunim uništenjem. Prekinuta je žila kucavica, prekinuta je opskrba hranom i lijekovima. Sudbina Vukovara je tog dana zapečaćena.

I dok otkucavaju posljednji trenuci grada na Vuki, Miroslav Milenković, građevinski radnik u svojim ranim pedesetima, prisilno je mobiliziran. Ovaj otac dvoje djece iz Gornjeg Milanovca, dobio je oružje i uniformu, kako i priliči rezervisti Jugoslavenske narodne armije. Poslan je, zajedno s mnoštvom ostalih rezervista u Šid kako bi tamo, na jesenskoj hladnoći, čekao zapovijed za prelazak rijeke i napad na Vukovar.

Ustaški Staljingrad, kako su ga zvali određeni srpski mediji tijekom opsade, bio je pred slomom. Moral rezervista je također bio pred slomom. Tisuće naprasno mobiliziranih očeva odbijalo je ponijeti oružje u Hrvatsku i zapucati na uništeni grad. 

Ron Haviv "Gledao sam pad Vukovara, a Arkan mi se htio krvi napiti"

Prijetnje streljačkim vodom, uvrede nadređenih, pozivi na "univerzalne vrijednosti i spasavanje srbstva" nisu uspijevale slomiti otpor rezervista i natjerati ih da krenu u svoju smrt. Ili da Vukovaru donesu još smrti i uništenja. Miroslav je danima razmišljao što učiniti. Danima je prelazio iz jedne kolone u drugu. Jedna kolona rezervista čekala je polazak na Vukovar, druga kolona odbacila je oružje i nametnuti im rat.

Miroslav Milenković stao je između dvije kolone i 20. rujna posljednji put u svom životu je podigao oružje. Posljednji put u svom životu je ispalio metak. 

U sebe. 

Radije je ubio sebe nego bilo kojeg Vukovarca.

Srpski portal Mašina ovako će opisati njegovo samoubojstvo. "Ubio se između dva stroja vojnika, jednog koji je čekao polazak u Vukovar i drugog dezerterskog, koji je odbacio oružje u znak prosvjeda protiv rata i sudjelovanja u njemu. Miroslav je samo jedan od mnogih koji su odbili sudjelovati u ratu nametnutom od strane republičkih lidera, i jedan od onih koji je svoju zbunjenost i strah okončao – samoubojstvom. Njegova smrt je odjeknula u antiratnom pokretu, a ljudi koji su se mjesecima okupljali prosvjedujući protiv rata su tim povodom ispisali knjigu epitafa 'Grobnica za Miroslava Milenkovića'.

Knjiga Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995. Branke Magas i Ive Žanića opisuje kako su Miroslavovo tijelo vratili njegovi suborci iz jedinice. Čitava jedinica teritorijalne obrane iz Gornjeg Milanovca vratila se kući gdje su Miroslava sahranili i organizirali mirni prosvjed gdje su postavljali najteža pitanja. Kako su ih prisilno mobilizirali, a onda im davali epitet dragovoljaca? Tko će voditi rat? Protiv koga će ratovati? Zašto ratuju?

Umjesto odgovora su ih dočekale uvrede da su izdajice i kukavice.

Dok obilježavamo tragediju grada na Vuki ne smijemo zaboraviti niti ljude koji su radije oružje okrenuli na sebe nego na Vukovar i Hrvatsku. 

Ratni zločinac Šljivančanin širi paniku: Hrvati idu u rat protiv Srba

Ne smijemo zaboraviti prosvjednike koji su mjesecima držali transparenti "Solidarnost sa pobunjenicima protiv rata" ispred Predsjedništva Srbije te zime 1991.-1992. 

Ne smijemo zaboraviti niti prosvjede po Crnoj Gori tijekom napada na Dubrovnik. Dok su crnogorski rezervisti i regularne jedinice JNA granatirale Dubrovnik, pristaše Liberalnog saveza Crne Gore su prosvjedovale protiv rata uz povike: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".

Veselin Šljivančanin, krvnik Vukovara, danas slobodno šeta Srbijom, gostuje čak i na tribinama stranke Aleksandra Vučića. Sud u Haagu najprije ga je osudio na pet godina zatvora, nakon žalbe tužiteljstva na 17. Nakon revizije osuđen je na 10 godina, pa je u srpnju 2011. godine pušten. U zatvoru je proveo samo 2450 dana.

Miroslav Milenković bi danas bio u svojim sedamdesetim godinama. 

Danas bi razmišljao i o praunucima.

Danas, izvan Gornjeg Milanovca, gotovo nitko ne zna ni da je postojao.