Grupa od tri otočića poznatih pod nazivom Salvation Islands smjestila se na sjeveroistočnoj obali Južne Amerike . Ti su otoci danas zarasli u džunglu koja prekriva ostatke zloglasne francuske kaznene kolonije. Nekada je tu bilo zatvoreno oko 60.000 muškaraca, a njih manje od 2000 boravak na otoku je preživjelo. Najmanji otočić među njima, poznat kao Vražji otok, bio je najzloglasnija kaznena kolonija, utemeljena 1852. godine a zatvorena 1953. godine. 

U početku je tu bila kolonija gubavaca, a kasnije su ih zamijenili politički zatvorenici. Zahvaljujući opasnim stijenama i snažnim strujama oko otoka siguran pristup bio je moguće jedino uz žičaru koja je povezivala otok sa glavnim otokom Royale. Tu su bili smješteni zatvorenici koji su se mogli slobodno kretati. Samica je bila smještena na najjužnijem među njima, otoku Saint-Joseph.

Najopasniji stanari Zatvor iz kojeg nema izlaska: Tu žive najgori od najgorih

Zatvorenici su svoje dane na ovim otocima provodili razmišljajući o bijegu koji im je bio u potpunosti nemoguću. Vode su bile prepune morskih pasa koji su se navikli na tijela onih zatvorenika koji su umrli u zatočeništvu, a koja su bačena u ocean. Na otoku postoji i groblje, no samo rijetki zatvorenici na njemu su i pokopani, piše The Vintage News. 

Svi oni dijelili su minijaturne ćelije, ne veće od tipičnih kupaonica. Jedna od najtežih kazni bila je izolacija u potpuno mračnoj sobi. Neke su zatvarali i u duboke rupe sa rešetkama na vrhu i tako su bili prepušteni na milost i nemilost vremenu. Muškarci bi poludjeli zbog količine batina koje su dobivali gotovo svakodnevno, od čuvara ali i drugih zatvorenika. Ubijala ih je izolacija i naravno manjak hrane i pića. Bili su lak plijen štakorima i šišmišima, a morali su u podmorju tražiti drva, pa čak i graditi cestu (Route Zero) koja se nikada nije koristila. 

Među najpoznatijim zatvorenicima bio je i kapetan Alfred Dreyfus, francuski časnik židovskog porijekla, koji je na otoku proveo pet godina. Nakon nekoliko suđenja koja su bila prava farsa oslobođen je 1906. godine. Zatvorenik Rene Belbenoit nakon šest godina na otoku pobjegao je uz pomoć filmske kompanije. Zaradio je 100 dolara koje je iskoristio kako bi na otok doveo jedan kineski trgovački brod u koji se sakrio i tako s njima pobjegao s otoka. 

Na kopnu se oporavljao mjesecima uz pomoć domorodaca. Do SAD-a je stigao pješke, putujući preko Južne, kroz središnju Ameriku i Meksika. 1938. godine objavio je knjigu Dry Guillotine zbog koje su se Francuzi zapitali što se to u kažnjeničkoj koloniji događa. 

Među najpoznatijima zatvorenicima bio je navodni svodnik i kradljivac slavni Henri "Papillon" Charriere. Osuđen je za ubojstvo 1913. godine a u zloglasnom zatvoru proveo je 13 godina. Tvrdio je kako je nevin, i kako mu je cijeli slučaj namješten. Uspio je dva puta pobjeći s otoka. Prvi put 1916. godine na brodu s kojim je preplovio gotovo 3000 kilometara i završio u Maracaibu u Venezueli. Skrasio se u jednom plemenu, no ubrzo nakon što ih je napustio, ponovno je uhvaćen i vraćen u zatvor., Pokušao je pobjeći još sedam puta, a konačno i uspješno 1944. godine navodno na splavi napravljenoj od kokosa.

Smjestio se u Venezueli, otvorio restoran i tamo živio godinama. 1968. godine napisao je autobiografiju Papillon u koji je opisao svoj boravak na Vražjem otoku. Knjiga je postala veliki hit po kojem je snimljen i film sa Dustinom Hoffmanom i Steveom McQueenom 1973. godine. Uspjeh knjige omogućio mu je povratak u Francusku 1970. godine. Mnogi su poslije tvrdili kako je izmislio mnoge događaje iz knjige, prenio, tj. ukrao tuđa iskustva. 

Vražji otok svoje posljednje zatvorenike vidio je 1953. godine a nakon toga otočje postalo turistička atrakcija. Posjetiteljima ipak nije dozvoljen dolazak na Vražji otok, pa su mogli samo istraživati Royal na kojem su sačuvane samo neke administrativne zgrade.