U tom ratno-tranzicijskom svijetu glazbeno-profesionalno se rodio jedan Baja Mali Knindža, pravim imenom Mirko Pajčin, rođen 1966. u općini Livno, koji je 1991. lansirao svoj album prvijenac "Ne dam Krajine". Njegova glazba bila je podjednako nacionalistička kao što je politički i on sam kao pripadnik Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Svoj album "Živeće ovaj narod" iz 1993. prodao je u 700.000 primjeraka.

U Hrvatskoj je u to vrijeme javni diskurs bio takav da je ovom pojavom dokazivao kulturnu superiornost Hrvata nad Srbima. No, bilo je sve samo ne tako. Narodnjaci su u Hrvatskoj prolazili bolje nego ikada. Aleksej Gotthardi Pavlovsky, doktor kulturne etnologije, godinama poslije objavio je knjigu "Narodnjaci i turbo folk u Hrvatskoj - zašto ih (ne)volimo" s mnoštvom intervjua s ljudima koji su intenzivno živjeli u tom vremenu. Jedan od njih ispričao mu je ovo:

"Usred rata, u Vukovaru, dakle, pod najvećom opsadom u Vukovaru, (…) radila je jedna birtija u noći, kojoj je zid bio razrušen, iz koje je orila 'ćirilica'. Dakle, orili su se svi mogući narodnjaci iz Srbije, ja sam se pitao tko to sluša ovdje? To su bili specijalci iz Gline koji su branili Vukovar. Dakle to su bili Brođani koji su došli iz Gline nakon one velike akcije, Vukovaru u pomoć, puno njih je izginulo, gotovo svi. Ja sam ih pitao zašto to slušate, oni su rekli pa to smo slušali i ranije, to slušamo i sad…"

U Dalmaciji, koja je tada velikim dijelom bila okupirana, a ono što nije bilo okupirano, grčevito se branilo, naveliko se slušao Radio Knin koji se emitirao iz okupiranog gradića. I dok je dijelu mladića koji su branili Hrvatsku cajka iz Knina dizala želudac bilo zato što su odrasli na rocku, panku, Novom valu, bilo zato što nisu mogli svariti glazbenu "ćirilicu", ne jednom se dogodilo da se Cecu ili Malog Baju sluša čak i na prvoj liniji.

U HVO-u u BiH još i više, posebno ako je bila riječ o kakvom prostačkom pozivu na klanja "Alijinih mudžahedina". Odjeci tog doba osjećaju se i danas kad si i neki viđeniji hrvatski političari "domoljubne" političke orijentacije ne uskraćuju užitak tulumarenja uz cajke. Evo, nećemo spominjati onaj video iz 2015., kad je HDZ još bio Karamarkov, u kojem su se Josipa Rimac i Božidar Kalmeta s društvom ludo provodili uz pjesme Lepe Brene.

FELJTON Turbofolk - glazba uz koju su rušili Hrvatsku i Bosnu

Mnogi će reći da je danas turbo folk postao mainstream u Hrvatskoj koja si to ne želi priznati. U doba rata to je još uvijek bio tek "grešni" glazbeni život dijela Hrvata na rubu društva dok su razne velikosrpske ili pročetničke formacije uz turbo folk proslavljale upad u ovo ili ono selo po Hrvatskoj. U Srbiji je neprikosnovena kraljica bila Ceca, ali su se oko nje pojavljivale Dara Bubamara, Indira Radić, od 1995. Jelena Karleuša koja je glazbeno bila apsolutno to, ali će se pokazati da je s njom turbo-folk otišao u sasvim nove glazbene, ali i društvene i civilizacijske smjerove.

Novinar CNN-a Thomas Morton svojedobno je o turbo-folku snimio dokumentarac za kanadski VBS. Cecu Ražnatović predstavio je kao trash pjevačicu, objasnio je tko je bio njen suprug Željko Ražnatović, a u noćni provod, lud i totalno neobuzdan, povela ga je jedna mlađa i novija turbo folk zvijezda Goga Aleksić. Film je Morton nazvao "Poročni vodič za Balkan", možda i nesvjestan da je zakasnio istražiti što se događa barem 20-ak godina.

Za razliku od njega, njemačka novinarka Sonja Vogel bila je u pravo vrijeme na pravom mjestu i razumjela je svu kompleksnost turbo-folka. Svojedobno je objasnila da je turbo-folk utjecao na nacionalizam, ali i nacionalizam na turbo-folk. "Bliskost odatle što je turbofolk, kao i sam naziv za tu posebnu vrstu glazbe, nastao tek devedesetih. To znači u vrijeme nacionalizma i tih megazvijezda poput Cece, koja je i udovica ratnog zločinca Arkana. Tu postoji jedna direktna veza s nacionalizmom, ali sama glazba nije politička. To je pop glazba s mnogo utjecaja sa zapada, ali i s mnogo utjecaja iz regionalnog folklora", objašnjavala je tada za Deutsche Welle.

To što je rekla zapravo je, iako je Srbiju koja je pokretala ratove, Miloševićev režim, tranzicijski raspad Srbije, opisala kao izvor turbo-folka, istodobno jasno pokazuje da definicija ostavlja upad i ostalih balkanskih naroda u tu priču. Ne samo s prostora bivše Jugoslavije, nego i Bugarska, Rumunjska, Albanija, Grčka...

"Tekstovi su zapravo bez iznimke nepolitički. Oni su, sasvim u skladu s primjerima sa Zapada, prije ljubavne priče, djelomice tragične ljubavne priče. No ono što turbofolk čini političkim jest ta veza s devedesetima i to kako se o njemu govori i to tako da se on stalno dovodi u vezu s posebnim aspektima tih društvenih promjena, to znači da se za njega govori da je obilježen srpskim nacionalizmom, da je kičast, da je pornografski, itd", kazala je.

Što se estetike turbo-folka tiče, rekla je da je izgled turbo-folka nastao iz svega što se događalo u 90-ima, što živi i danas. "U tom trenutku više nije bilo jugoslavenskog društva s diferenciranom, vrlo zapadnom pop kulturom, već su društva bila odjednom jako obilježena granicama. Kada je riječ o estetici turbofolka, to se prije svega pokazuje kroz sliku o rodnoj ulozi, dakle u estetici žena i muškaraca. Također i u tome kako su oni predstavljeni u video spotovima, dakle kako pjevačice same izgledaju. To je vrlo seksualizirana slika žene, vrlo stereotipizirano prikazane žene, dakle jako duge noge, velike grudi, napumpane usne, ekstremno našminkane, duga ravna kosa. To je slika koja je doduše postojala, ali koja se ipak jako razlikuje od slike žene u Jugoslaviji 1980-ih", objasnila je.

Invazija narodnjaka "Išli smo u rat uz AC/DC, a sad moramo slušati cajke"

Ukratko, jugoslavenski ideal socijalističke žene iz 70-ih i 80-ih bila je ona koja je radila, zarađivala, školovala se, bila moderna, modno osviještena i ni na kraj pameti da bi bila hiper-seksualizirana sponzoruša poput turbo-folk ideala koji je nastao samo nekoliko godina poslije. Morton je pak turbo-folk opisao kao "smeće od glazbe" i takvo koje potiče na opijanje i drogu, ali i navodi na seks i nasilje. Ovako gledajući, očito je da je Morton bio na dobrom tragu, da je imao pravo od prve do posljednje riječi.

Ono što kod njega ne funkcionira jest što je na tome i ostao, odajući da nije do kraja razumio fenomen. U najmanju ruku zato što su godinama nakon pojave nekih drugih glazbenih pravaca vrlo sličnim riječima konzervativni suvremenici opisivali i rock i pank i metal i rap i rave i... Gotthardi Pavlovsky zapravo je i doktorirao na temi turbo folka i narodnjaka u Hrvatskoj.

U uvodu svoje knjige napisao je da ga je tema zaintrigirala jer je htio pronaći odgovor na pitanje koje stalno visi u zraku, a to je - zašto su turbofolk i cajke, taj dance izdanak narodnjaka iz Srbije i BiH, toliko popularni u Hrvatskoj. Pritom nije bila riječ samo o danceu s istoka. Još početkom 90-ih pojedinci koji su živjeli dan i noć kroz 80-e i "gitarama veslali na Novom valu", a koji su razumjeli glazbu u najširem značenju, primijetili su da je hrvatski dance u suštini narodnjak. Imao je sve elemente.

I ovdje je bila riječ o ritmovima iz pop-dancea sa Zapada, nekad trancea, uz glazbene elemente nekakvog pseudofolka na koje su napucani tek nešto blaži šund tekstovi o "... na tvojem krevetu tražit ću osvetu...", "... tuc, tuc, tuc, tuc..." i redom tome nalik. Na kraju priče, vrlo brzo se pokazalo da je riječ o vrlo sličnoj publici, ako ne i identičnoj.

Kako primjećuje Ilko Čulić, u Hrvatskoj je obaveza radio postaja da najmanje 20 posto glazbenog programa mora činiti hrvatska glazba, te da će se u takvoj shemi Extra FM, lako je zamisliti, bez najmanje problema pokriti s Lidijom Bačić, Petrom Kovačević, Majom Šuput i "drugim domaćim uzdanicama koje će popunjavati zakonom propisanu kvotu hrvatske glazbe".

Ili sa Severinom, kraljicom svemira i okolice. Zadnje što bi nam bila namjera u ovom feljton je da ikome moraliziramo o glazbi koju sluša. Govorimo o fenomenu, a kad je o fenomenu riječ, savršeno je jasno da u svom načinu pjevanja, u svom glasu, Danijela Martinović, Doris Dragović, Jelena Rozga, Jasmin Stavros i mnogi drugi gaje određeni nepogrešivo balkanski element. Taj dio savršeno opisuje definicija turbo-folka koju je briljantno složio Rambo Amadeus.