Revolucija, ma koliko se trudila, ne stiže pojesti baš svu svoju djecu. Neke zaboravi, neke preskoči, za neke nema vremena. Takve onda objeduju djeca djece revolucije ili njihovi unuci.
Samo, nekad im za to treba tridesetak a nekad malo manje godina. Uglavnom i uvijek, uz famozni vremenski odmak, ovdje ili ondje, u Šibeniku neki dan ili u Tuzli prije nekoliko desetljeća, veteranima ratova ostane da laju na Mjesec i vlastite nasljednike, koji baš kao da ih hoće uvjeriti kako, zaista, “za ideale ginu budale”.
Taj stih, da budale ginu za ideale, uz još jedan, onaj o kretenima koji dižu bune i ginu, dio je pjesme “Na zapadu ništa novo”, objavljene 1982. godine, na albumu “Mrtva priroda”, tada, po izboru novinskih čitatelja, najpopularnijeg rock sastava u Jugoslaviji - beogradske Roblje čorbe.
Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, čuveni i utjecajni SUBNOR, iz skopske općine Karpoš, prvi je prepoznao da bi tu, u pjesmi o budalama i kretenima, moglo biti riječi i o njima, pa su zatražili da se zabrani distribucija albuma. Istina, malo su zakasnili: dok su sporni stihovi stigli do Makedonije, ploča je prodana u tristo trideset tisuća primjeraka!
U davna vremena, znaju njihovi svjedoci, neprijatelj nikad nije spavao, ali nisu ni čuvari revolucije, pa je na zahtjev tuzlanskog SUBNOR-a u tom bosanskohercegovačkom gradu zabranjen koncert Riblje čorbe uz obrazloženje da “organizator ne može osigurati red i mir tijekom koncerta grupe čije ponašanje nije u skladu sa socijalističkim moralom”.
Godinu dana kasnije, na stadionu nogometnoga kluba koji se prvo zvao po ruskom pjesniku Maksimu Gorkom, tuzlanski “koncert grupe čije ponašanje nije u skladu sa socijalističkim moralom” otvoren je pjesmom “Na zapadu ništa novo”.
Djeca i unuci članova SUBNOR-a zdušno su pjevali o budalama poginulim za ideale i kretenima koji su dizali bune i padali pokošeni rafalima.
Tako je, eto, bilo nekada, još dok su rane bile svježe – pa prošlo je do “Mrtve prirode” samo trideset i dvije, tri godine od kraja Drugog svjetskog rata – dok je postojao SUBNOR i dok Bora Đorđević u sebi nije zatomio generacijskog pjesnika, a otkrio srpskog nacionalista, transformirajući se iz rock zvijezde u nositelja četničke kokarde.
“Kad smo kao dragovoljci odlazili u Domovinski rat, slušali smo Azru, AC/DC, pa i Riblju čorbu, ali nismo niti sanjali da ćemo kao rokerska generacija doživjeti ovakav kulturni i glazbeni jad i da će nam djecu zagađivati ovakvom muzikom u ime nečije zarade, u javnom objektu sagrađenom za sve Šibenčane... Ovim koncertom vrijeđa se hrvatske branitelje iz Domovinskog rata, građane ovoga grada, domoljube, obitelji poginulih branitelja, nestale, ranjene i oboljele. Nameće se prisilno kultura naroda koji je sustavno desetljećima, pa i danas to pokušava, uništavati Hrvate, hrvatsku baštinu i kulturu te u konačnici sve vrijedno u domovini nam Republici Hrvatskoj. Zabranite pljuvanje po svima nama, nacionalnim interesima, moralnim i etičkim vrednotama hrvatskog naroda”, naveli su u prioćenju za javnost čelnici županijske i gradske HVIDRA-e, lokalne Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata te Udruge specijalne policije – Jastrebovi.
Dalmatinske pasdarane – kako u hrvatskoj prapostojbini, dakle Iranu, zovu svoje čuvare revolucije i morala – naljutila je odluka ugostitelja Antona Dobre, vlasnika kluba Makari, da ugosti i ozvuči nekakvu Jelenu Vučković, pjevačicu iz Srbije za koju kažu da je poznata.
Možda ne kao Boban Rajović, koji je nedavno lijepo napunio Spaladium arenu, ali očito nije ni anonimna. Bilo je to, što bi rekao Shakespeare, mnogo vike ni za što: Jelena je nastupila, policija nije imala posla, pozivu veterana da ignoriraju “pljuvanje po hrvatskim nacionalnim interesima, moralnim i etičkim vrednotama hrvatskog naroda” odazvalo se isto onoliko Šibenčana koliko ih svake godine sudjeluje u skijaškim skokovima na slovenskoj Planici...
I da, svi su se, ugostitelj i veterani, lijepo pomirili kao na kraju svake bajke: Dobra je povukao optužbe za pokušaj reketarenja, branitelji one o četničkom orgijanju na gradskoj plaži, pa će sad, kako to već ide, sretno živjeti do kraja života ili, barem, do iduće uzbune u SUBNOR-u, HVIDRA-i... koju li već kraticu trenutačno budu koristili pripadnici revolucionarne garde u mirovini.
Već dugo, svaka generacija ovdje ima svoj rat. I nikome nije ništa čudno u činjenici da je, prvo, odrastao uz pjesme o idealima i budalama, da bi zatim stario zgrožen jer mu se djeca baš nešto i ne oduševljavaju pričama o nutricionističkoj vrijednosti kore s drveća, a tanku i kratku odjeću ne oblače zato što ih grije žar njima davne revolucije nego alkohol i foršpili pjesama u kojima se, između redova, na onoj bjelini gdje ne piše ništa, vrijeđaju tekovine i stečevine borbe; dok u stihovima sestra bratu ne poručuje da će – kao u “Pjesmi mrtvih proletera” Branka Ćopića - doći nova mladost i u vatri pjesme iskovane, već samo da se sinoć napila zbog svježih rana. Onih od nesretne ljubavi, ne od bitaka završenih prije nego što se ona rodila.
