'Zatvorenici zemlje duhova' - Blijedo, bez okusa i mirisa

PROMO
U filmu doslovno istok susreće zapad, dominiraju ikonografije samuraja i špageti vesterna, a počinje visokostiliziranom pljačkom banke nalik na Benettonovu reklamu - čisto, poetično, s mnogo boja
Vidi originalni članak


Japanski zločesti dečko, Sion Sono, službeno je u svijet filma zakoračio s minimalističkim “Bicycle Sighs” (1990.). Do šire publike dolazi deset godina poslije poigravajući se s mangama u”Suicide Clubu” (2001.). Gerilski, hiperstilizirani punokrvni redatelj i scenarist otvaranjem tabua japanske kulture, poput seksualne represije, vjere, nasilja, kaosa te ispreplitanja žanrova s prepoznatljivom fragmentarnom strukturom, probio je sve granice i pokazao da ga pretjerano ne zanima konformizam. Kad je imao 17 godina, završio je u kultu, odakle i danas crpi inspiraciju. Studijsku godinu na Berkeleyju provodi neprestano gledajući pornografiju. Prije filma bio je pjesnik.


Jedan od možda najzanimljivijih uradaka iz bogate kinematografije sigurno je četverosatni art film po mjeri Freuda, “Love Exposure” (2008.). Riječ je o bizarnom tinejdžerskom trokutu koji problematizira vjeru i grešnost te donosi neobičnog protagonista s istančanim talentom za fotografiranje ispod suknje (tzv. upskirt porn), djevojku koja mrzi muškarce i manipulativnog kultista. Zabavno je bombardiranje osjetilima u “Why Don’t You Play in Hell” (2013.), “Tag” (2015.) je dobar pregled njegov estetike, futuristička distopija “Land of Hope” nema njegove uobičajene elemente šoka (2012.), a za ljubitelje drukčijeg tipa jeze tu je “Cold Fish” (2010.). Manje poznat izvan kruga nezavisne kinematografije, ove godine izašao je s dugoočekivanim filmom na engleskom jeziku, “Zatvorenicima zemlje duhova”, dostupnim na CineStar TV-u. Premijera je bila u Sundanceu, a glavna zvijezda Nicolas Cage. Neobična i iščekivana suradnja. Scenarij ovaj put nije pisao Sono, nego Aaron Hendry i Reza Sixo Safai, uglavnom poznati u vampirsko-vukodlačkoj niši. U filmu doslovno istok susreće zapad, dominiraju ikonografije samuraja i špageti vesterna, a počinje visokostiliziranom pljačkom banke nalik na Benettonovu reklamu - čisto, poetično, s mnogo boja. Zatim doznajemo da Gradom Samuraja upravlja Šef (taman dovoljno humoran Bill Moseley), koji će Junaku (Nicolas Cage) nakon uhićenja ponuditi slobodu ako mu vrati odbjeglu kćer/nevjestu, jer granica je tanka, Bernice (Sofia Boutella). No junak ne bi bio junak bez prepreka. One su tu na kožnom Cageovu odijelcu. Ako ga pokuša skinuti - ode vrat, ako pipne Bernice - ode ruka, ako se pak uzbudi - ode testis.

Ghostland, gdje se nalazi odbjegla djevojka, djeluje kao brisani nuklearni prostor. Mjesto gdje sve gubiš. Nadu, hrabrost, glas, volju za životom. Tamo je i sat upao u bunar. Junak u prisjećanjima želi iskupljenje, no ovo nije film o njemu. On je tek vodič. Tu su Šefove konkubine, želja za bijegom i izlaskom iz okova despotske vladavine u Gradu Samuraja. Šef ima pipke u svemu, vlada jednim i drugim svijetom. Njegov poslušnik i krvnik zanimljiv je lik. Yasujiro, izvrsno ga poput pokeraša utjelovljuje velika zvijezda japanskih akcijskih filmova Tak Sakaguchi. “Mad Max” se našao rame uz rame s jakuzama pa kroz šupljine scenarija, te na trenutke urnebesne Cageove grimase, dobivamo i štih Montyja Pythona. Mlaka inačica Sonove estetike, gdje se miješaju kamišibai i gejše, tu je da se predstavi zapadnoj publici. Od krvoločna koktela servirana je limunada s previše kazališnih elemenata (grupne scene, veliki sat, miks neona i distopijske prašine).

Cage tu nije zvijezda iz dana “Opasnog leta” (1997.), “Čovjeka bez lica” ili “Osam milimetara” (1999.). Više je na tragu “Ghost Ridera” (2007.) i građenja stabilnog meme imidža. Njegovo pretjerivanje u gestama, dugi paćenički pogled, poziranje u samurajskim gaćicama i bolno izgovaranje riječi testis neke su od boljih, iako vjerojatno nenamjernih, autoironijskih scena. Boutella je, pak, s druge strane, samo pojava koja cjelini ništa ne dodaje, ali ni ne oduzima. Malo zezancije s Cageom u spoju s neobičnim redateljem, kao i nekoliko uspješnih trikova ne čine dobar, a ni zabavan film. Lišen uzbuđenja i suvislijeg scenarija, umiljava se novoj publici na pogrešan način. “Zatvorenici zemlje duhova” ne idu stopama uzora Fassbindera ili Cassavetesa. Punk se pretače u folk. Viski u sake. Kult u groupie. Blijedo, bez jedinstvene boje, okusa i mirisa.

Posjeti Express