U filmu doslovno istok susreće zapad, dominiraju ikonografije samuraja i špageti vesterna, a počinje visokostiliziranom pljačkom banke nalik na Benettonovu reklamu - čisto, poetično, s mnogo boja
Japanski zločesti dečko, Sion Sono, službeno je u svijet filma zakoračio s minimalističkim “Bicycle Sighs” (1990.). Do šire publike dolazi deset godina poslije poigravajući se s mangama u”Suicide Clubu” (2001.). Gerilski, hiperstilizirani punokrvni redatelj i scenarist otvaranjem tabua japanske kulture, poput seksualne represije, vjere, nasilja, kaosa te ispreplitanja žanrova s prepoznatljivom fragmentarnom strukturom, probio je sve granice i pokazao da ga pretjerano ne zanima konformizam. Kad je imao 17 godina, završio je u kultu, odakle i danas crpi inspiraciju. Studijsku godinu na Berkeleyju provodi neprestano gledajući pornografiju. Prije filma bio je pjesnik.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
