Life
450 prikaza

'Zatvorenici zemlje duhova' - Blijedo, bez okusa i mirisa

1/5
PROMO
U filmu doslovno istok susreće zapad, dominiraju ikonografije samuraja i špageti vesterna, a počinje visokostiliziranom pljačkom banke nalik na Benettonovu reklamu - čisto, poetično, s mnogo boja


Japanski zločesti dečko, Sion Sono, službeno je u svijet filma zakoračio s minimalističkim “Bicycle Sighs” (1990.). Do šire publike dolazi deset godina poslije poigravajući se s mangama u”Suicide Clubu” (2001.). Gerilski, hiperstilizirani punokrvni redatelj i scenarist otvaranjem tabua japanske kulture, poput seksualne represije, vjere, nasilja, kaosa te ispreplitanja žanrova s prepoznatljivom fragmentarnom strukturom, probio je sve granice i pokazao da ga pretjerano ne zanima konformizam. Kad je imao 17 godina, završio je u kultu, odakle i danas crpi inspiraciju. Studijsku godinu na Berkeleyju provodi neprestano gledajući pornografiju. Prije filma bio je pjesnik.

 | Author: PROMO PROMO

Jedan od možda najzanimljivijih uradaka iz bogate kinematografije sigurno je četverosatni art film po mjeri Freuda, “Love Exposure” (2008.). Riječ je o bizarnom tinejdžerskom trokutu koji problematizira vjeru i grešnost te donosi neobičnog protagonista s istančanim talentom za fotografiranje ispod suknje (tzv. upskirt porn), djevojku koja mrzi muškarce i manipulativnog kultista. Zabavno je bombardiranje osjetilima u “Why Don’t You Play in Hell” (2013.), “Tag” (2015.) je dobar pregled njegov estetike, futuristička distopija “Land of Hope” nema njegove uobičajene elemente šoka (2012.), a za ljubitelje drukčijeg tipa jeze tu je “Cold Fish” (2010.). Manje poznat izvan kruga nezavisne kinematografije, ove godine izašao je s dugoočekivanim filmom na engleskom jeziku, “Zatvorenicima zemlje duhova”, dostupnim na CineStar TV-u. Premijera je bila u Sundanceu, a glavna zvijezda Nicolas Cage. Neobična i iščekivana suradnja. Scenarij ovaj put nije pisao Sono, nego Aaron Hendry i Reza Sixo Safai, uglavnom poznati u vampirsko-vukodlačkoj niši. U filmu doslovno istok susreće zapad, dominiraju ikonografije samuraja i špageti vesterna, a počinje visokostiliziranom pljačkom banke nalik na Benettonovu reklamu - čisto, poetično, s mnogo boja. Zatim doznajemo da Gradom Samuraja upravlja Šef (taman dovoljno humoran Bill Moseley), koji će Junaku (Nicolas Cage) nakon uhićenja ponuditi slobodu ako mu vrati odbjeglu kćer/nevjestu, jer granica je tanka, Bernice (Sofia Boutella). No junak ne bi bio junak bez prepreka. One su tu na kožnom Cageovu odijelcu. Ako ga pokuša skinuti - ode vrat, ako pipne Bernice - ode ruka, ako se pak uzbudi - ode testis.

 | Author: PROMO PROMO

Ghostland, gdje se nalazi odbjegla djevojka, djeluje kao brisani nuklearni prostor. Mjesto gdje sve gubiš. Nadu, hrabrost, glas, volju za životom. Tamo je i sat upao u bunar. Junak u prisjećanjima želi iskupljenje, no ovo nije film o njemu. On je tek vodič. Tu su Šefove konkubine, želja za bijegom i izlaskom iz okova despotske vladavine u Gradu Samuraja. Šef ima pipke u svemu, vlada jednim i drugim svijetom. Njegov poslušnik i krvnik zanimljiv je lik. Yasujiro, izvrsno ga poput pokeraša utjelovljuje velika zvijezda japanskih akcijskih filmova Tak Sakaguchi. “Mad Max” se našao rame uz rame s jakuzama pa kroz šupljine scenarija, te na trenutke urnebesne Cageove grimase, dobivamo i štih Montyja Pythona. Mlaka inačica Sonove estetike, gdje se miješaju kamišibai i gejše, tu je da se predstavi zapadnoj publici. Od krvoločna koktela servirana je limunada s previše kazališnih elemenata (grupne scene, veliki sat, miks neona i distopijske prašine).

 | Author: PROMO PROMO

Cage tu nije zvijezda iz dana “Opasnog leta” (1997.), “Čovjeka bez lica” ili “Osam milimetara” (1999.). Više je na tragu “Ghost Ridera” (2007.) i građenja stabilnog meme imidža. Njegovo pretjerivanje u gestama, dugi paćenički pogled, poziranje u samurajskim gaćicama i bolno izgovaranje riječi testis neke su od boljih, iako vjerojatno nenamjernih, autoironijskih scena. Boutella je, pak, s druge strane, samo pojava koja cjelini ništa ne dodaje, ali ni ne oduzima. Malo zezancije s Cageom u spoju s neobičnim redateljem, kao i nekoliko uspješnih trikova ne čine dobar, a ni zabavan film. Lišen uzbuđenja i suvislijeg scenarija, umiljava se novoj publici na pogrešan način. “Zatvorenici zemlje duhova” ne idu stopama uzora Fassbindera ili Cassavetesa. Punk se pretače u folk. Viski u sake. Kult u groupie. Blijedo, bez jedinstvene boje, okusa i mirisa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.