Zbog rata pobjegao u Sj. Koreju i postao filmska zvijezda
Charles Jenkins, gospodin u poodmaklim godinama, živio je u Japanu sa suprugom od 2004. godine. Na prvi pogled može izgledati kao priča o umirovljenom američkom vojniku koji je odlučio mirovinu provesti na nekoj egzotičnoj lokaciji. Istini za volju, to je tek dio njegove tragične i na trenutke komične priče.
Bio je među četvoricom američkih vojnika koji su prebjegli u Sjevernu Koreju šezdesetih godina prošlog stoljeća, a kasnije su postali sjevernokorejske filmske zvijezde. Jenkins je jedini bio pušten.
Ostali su navodno umrli u Sjevernoj Koreji, uključujući i Jamesa Dresnoka koji je navodno umro od moždanog udara u 2016. godini.
Charles Jenkins umro je na otoku Sado u ponedjeljak, gdje je živio sa suprugom Hitomi Soga, također bivšom zatvorenicom Sjeverne Koreje.
Srušio se ispred svoje kuće, rekli su japanski mediji, a kasnije umro od srčanih problema u bolnici, prenosi britanski BBC.
Vratimo se ipak malo u prošlost da bolje ispričamo Jenkinsonovu životnu priču.
38. paralela grubo dijeli Korejski poluotok na dva dijela koji ostaje jedno je od najteže utvrđenih mjesta na Zemlji. Međutim, šezdesetih godina 20. stoljeća, na vrhuncu Hladnog rata, dok je brutalni korejski rat bio samo jedno desetljeće u prošlosti, bila je to prva linija ideološkog sukoba između sjevera na čelu s komunistima i juga kojeg i dan danas SAD podržava. Ironično nazvana "Demilitarizirana zona" (DMZ) nikako nije bez vojske ili oružja. U tom pojasu dugom 250 kilometara, smješteno je više od milijun mina i s obje strane nalaze se stotine tisuća vojnika.
U siječnju 1965. na vrhuncu napetosti između Sjevera i Juga, američki vojnik Charles Robert Jenkins iz Sjeverne Karoline napustio je svoje mjesto, uzeo zaduženu pušku M14 i krenuo preko DMZ-a. Potaknut strahom od odlaska u borbu u Vijetnam i prepun uvjerenja da će ga Sjever deportirati natrag u SAD, Jenkins je započeo opasno putovanje koje će mu zauvijek promijeniti život.
Nakon što su ga uhvatili sjevernokorejski vojnici, Jenkins će ostati zarobljen u Sjevernoj Koreji sljedećih 39 godina. Od 1962. još trojica američkih vojnika u Južnoj Koreji napustili su svoje pozicije i pobjegli preko DMZ-a, a Jenkins će im uskoro pridružiti u zajedničkoj sobi pod stalnim nadzorom sumnjičavih vlasti. Život koji su vodili ova četiri vojnika bio je ponekad opasan, ali uglavnom napunjen tjeskobom dok su se prilagodili gotovo izvanzemaljskom životu u izoliranoj državi.
Dosada i osjećaj očaja znači da su Amerikanci često se odlučivali na luđačke pothvate samo da bi se "zabavili". "Krađe državne imovine, opasna planinarenja ili, penjanje po strmim liticama kanjona", prisjetio se Jenkinsa u memoarima iz 2009. godine vremena provedenog u Sjevernoj Koreji,The Reluctant Communist. To je postalo jedino mjesto za opuštanje Amerikancima "jer smo se na mnoge načine osjećali kao da smo već bili mrtvi".
Kao i svi građani Sjeverne Koreje, Amerikancima je dodijeljen 'vođa' za održavanje redovitih sjednica gdje su razmatrali što su krivo uradili, a sve kako bi ih držali pod kontrolom. "Ovi su okrutni gadovi mrzili mene i druge Amerikance tako duboko da su odbili da nas prihvate kao ljude i uživali u tome da nam život učine paklom", prisjetio se Jenkins u svojoj knjizi.
Premlaćivanje i psihološko mučenje bili su uobičajeni, ali zato su zarobljenici bili uvijek dobro hranjeni, jer su trebali izgledati zdravo i sretno u brojnim propagandnim letcima na kojima su se pojavili, a koji su izbačeni preko DMZ-a u Južnu Koreju. No iako su se suočavali s ispitivanjima i suočili se s mržnjom sjeverno-korejskog naroda, najbizarnija značajka njihovih života bila je kako su svi, u različito vrijeme, postali zvijezde u filmovima u sjevernoj Koreji.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Kim Il-sungova vlada prvi put je namijenila propagandnu uloga Jamesu Josephu Dresnoku, visokom muškarcu koji je napustio američku vojsku u svibnju 1962. godine. On se obraćao porukama preko razglasa svojim bivšim kolegama s druge strane granice. Njegove poruke opisuju utopijsku zemlju u kojoj bi drugi vojnici mogli živjeti veličanstveno samo ako bi slijedili njegov trag u prelasku DMZ-a- u Sjevernu Koreju.
Kao i sve komunističke vlade, Sjeverna Koreja bila je svjesna snage filma kao propagandnog alata. Posebno je to zanimalo budućeg vođu Koreje Kim Jong-ila, koji se tijekom sedamdesetih godina borio za poštovanje svog oca Kim Il-sunga. Kim Jong-il poslao je redatelje da studiraju kinematografsku umjetnost u inozemstvu, napisao je knjigu o važnosti kinematografije u revolucionarnoj borbi, a producirao je neke od najvažnijih propagandnih filmova toga doba.
Bio je instrumentalan u stvaranju najpoznatijeg od 'Vječnih klasika' koreografije Sjeverne Koreje: The Flower Girl. Snimljen 1972. godine i to, navodno, na temelju priče koju je napisao Kim Il-sung, The Flower Girl je melankolično prikazivanje zlih stanodavaca u vrijeme nedugo prije nego što su Sjevernu Koreje "oslobodile" komunističke snage. Slika glavne glumice Hong Yong-hui pojavljivala se na sjevernokorejskim novčanicama sve do 2009.godine, a samoj Hong su se u javnosti obraćali samo njenim imenom iz filma
Godine 1978. započelo je snimanje nečega što će kasnije postati ep iz dvadeset dijelova po imenu Unsung Heroes, niz filmova koji zauzimaju izričito sjevernokorejski pogled na Korejski rat. S obzirom na činjenicu da u Sjevernoj Koreji u to doba nisu imali izobilju glumaca sa zapada, svaki od četvorice dezertera bio je dužan sudjelovati u nizu filmova koji prikazuju zle zapadnjačke likove.
Jenkins je igrao dr. Keltona, američkog huškača i kapitalista čiji je cilj u životu bio održavati rat i tako zarađivati ogromne iznose za američke proizvođače oružja. Obrijali su mu vrh glave i nabacili gomilu šminke da bi izgledao kao što veći zlikovac. Dresnok je bio Arthur, zapovjednik brutalnog zarobljeničkog kampa, a sa svojim stasom izgledao je prijeteće i opasno.
Larry Abshier bio je Carl, podređen dvojici zlih Amerikanaca, a Parrish bio je Lewis, irski časnik koji je Britancima zamjerao okupaciju svoje zemlje. Parrishova uloga mu je najviše pogodovala: njegov lik naposljetku napusti Britance da se pridruži sjevernokorejskoj borbi, a to bi značilo da su ga ljudi na ulicama Pjongjanga tretirali kao pravog komunističkog junaka.
Čisti apsurd ovog aranžmana bila je da su četvorica američkih vojnika, od kojih nitko nije završio srednju školu, gotovo preko noći od omrznutih zarobljenik do postali sveprisutni u mnogim kinima Sjeverne Koreje.
"Nakon prvog filma, hodao bih niz ulicu i netko bi viknuo, sav uzbuđen i sretan 'Kelton Bac-Sa [Dr. Kelton]!', pa čak i obični Koreanci tražili su moj autogram", kaže Jenkins.
Ne samo da su se morali pojavljivati u filmovima, već su morali i pomagati kinematografiji Kim Jong-ila. On je imao ogromnu arhivu američkih filmova (u vrijeme kada ih nitko drugi nije mogao vidjeti u Sjevernoj Koreji), a četiri su Amerikanca često morala prepisivati dijelove dijaloga filmova s audiokazeta. Ti će transkripti biti prevedeni i dodani filmovima kao podnaslovi privatnoj zbirci Kim Jong-ila.
Sudbine odbjeglih Amerikanaca su bile iznimno različite tijekom vremena provedenog u Sjevernoj Koreji. Abshier je umro od srčanog udara u Pyongyangu 1983. godine, dok je Parrish umro od zatajenja bubrega 1990-ih godina. Jenkins se udao za Japanku otetu kako bi obučila sjevernokorejske špijune tečnom japanskom jeziku. Njih dvoje su se 2004. godine mogla preseliti u Japan nakon sporazuma koji je doveo do povratka mnogih žrtava otmica u Japanu, a nakon eventualnog izbacivanja iz američke vojske, ostao je u zemlji.