Zločin zbog kojeg djeci kažu 'ne uzimaj slatkiše od stranca'
Svake godine samo u SAD-u nestane oko 800 tisuća djece mlađe od 18 godina, a to je samo broj prijavljenih slučajeva nestalih. I u maloj zemlji kao što je Hrvatska nestanci djece nisu ništa neuobičajeno, a najveći strah roditelja su naravno otmice zbog trgovanja djecom, pedofili i slični mračni scenariji.
Iako su danas takvi nestanci udarne vijesti, nekoć nisu plijenile toliku pažnju medija - sve do nestanka Etana Patza te kasnije Adama Walsha kad su masovni mediji postali "alat" za rješavanje tih slučajeva i nešto što će pomoći izmijeniti zakone da bi se spriječile tragedije.
No gotovo 100 godina prije Etana Patza i Adama Walsha, prvo nestalo dijete koje je napunilo naslovnice bio je dječak Charley Ross. Upravo je njegov nestanak stvarna tragedija koja je pokrenula čuvenu roditeljsku izreku "ne uzimaj slatkiše od neznanca".
Otmica Charleya Rossa
Bilo je to u ljeto 1874. u Philadelphiji, kad su se Charley i njegov stariji brat Walter igrali u dvorištu svoje kuće. Iako je susjedstvo bilo poprilično imućno, Rossovi više nisu pripadali u tu klasu - pad burze godinu dana ranije donio im je ozbiljne financijske teškoće. Četverogodišnji Charley i petogodišnji Walter bili su, srećom, djetinje nesvjesni problema u kojima se obitelj nalazi. U tim trenucima najviše im je nedostajala majka koja je otišla sa starijom sestrom u Atlantic City kako bi se oporavila od bolesti koja ju je pogodila.
Jednog dana krajem lipnja Walter i Ross su ispričali kako su im pristupila dvojica muškaraca s kočijom i konjima te su im ponudili nešto slatkiša. Njihov otac, kojem je bilo nelagodno zbog toga, rekao im je da odbiju muškarce ako se još koji put pojave. I ne samo to, rekao im je da ne uzimaju slatkiše od nijednog stranca.
Dječaci su se složili, a tijekom sljedećih dana sve do 4. srpnja, neznancima nije bilo ni trga ni glasa. Dječaci su htjeli kupiti nešto pirotehnike za proslavu Dana nezavisnosti, a otac im je rekao kako će ih odvesti u trgovinu na sam taj dan, jer je strahovao kako će zapaliti kuću bez nadzora ako vatromete i petarde nabave ranije.
Odlučio ih je iznenaditi te se 1. srpnja ranije vratio kući s posla da idu u nabavku, no kad je stigao, dječaka nije bilo. Pitao je članove domaćinstva gdje su, a oni su ih posljednje vidjeli na pločniku kako se igraju sa susjedovom djecom.
Ross je pojurio po susjedstvu, kucajući po vratima i zapitkujući gdje su njegova djeca. Još nije paničario, jer je mislio da su otišli kod prijatelja u kuću. No, kako je prošao cijelo susjedstvo i nigdje ih nije bilo, briga se pojačala, a susjed ga je pitao misli li da su dječaci možda otišli na vožnju sa strancima.
Namamili ih petardama
Čini se kako je nekoliko sati ranije Rossov susjed vidio neznance u kočiji i dječake kako se penju na nju. Ross, prisjetivši se muškaraca koji su im ponudili slatkiše, je odmah otišao na policiju.
Na svom putu do tamo, naišao je na Waltera. S olakšanjem ga je pitao gdje je bio i gdje mu je brat, no Walter je bio toliko prestrašen da mu nije mogao odgovoriti. Naposljetku je procijedio kako su im stranci obećali petarde ako uđu u kočiju. Kad su se zaustavili, Charley je počeo plakati i tražio je da ih odvedu kući. Muškarci su poslali Waltera u dućan, a kad je izašao vidio je da je kočija nestala.
Uplašen i nesiguran nije se znao vratiti kući te je počeo plakati, kad ga je vidio susjed i odveo natrag prema kući. Nekoliko je ljudi potvrdilo njegovu priču.
Ross je dao opis svog sina policajcima, koji su brzojavom dojavili ostaloj policiji u gradu. Oni nisu bili zabrinuti, misleći kako je riječ samo o nepodopštini dječaka ili kako su ga pokupili neki pijanci koji će ga pustiti kad im dosadi.
Otac je postao nestrpljiv i počeo je sam ispitivati ljude. Što je više zajednica čula o nestanku dječaka, to im je više bilo stalo da se sigurno vrati kući. Uskoro su vijesti o njegovom nestanku dospjele na naslovnice novina diljem zemlje. Taj je događaj bez presedana pomogao Rossu da shvati kako je njegov dječak najvjerojatnije otet.
Zahtjev za otkupninom
Dok je njegova žena jurila doći kući, Ross je primio prve poruke koje su tražile otkupninu, koje su indicirale da je riječ o planiranoj otmici, a ne o pijanoj pogrešci. Naškrabana poruka zahtijevala je 20000 dolara za povratak dječaka (oko 4200000 dolara u današnjem novcu) koje Ross naprosto nije mogao platiti - jer ih nije ni imao.
Osim toga, i da je imao novac, ne bi ga dao jer nije želio poticati druge da otimaju djecu kako bi se okoristili.
Umjesto toga, Ross i njegova supruga su unajmili detektivsku agenciju Pinkerton, nadajući se kako će oni biti sposobniji od lokalne policije. Tražili su svugdje, no nisu naišli na nikakav trag.
Ross je nastavio primati zahtjeve za otkupninom, a kad su napokon skupili 20 tisuća dolara, nekoliko su puta pokušali platiti otmičarima, no oni se nisu pojavili na dogovorenom mjestu.
Slučaj se riješio tek godinu dana kasnije, kad je dvoje muškaraca upucano dok su pokušali provaliti u dom suca u Bay Ridgeu, New York. Bili su to Bill Mosher i Joe Douglas, kriminalci koji su cijeli život proveli po zatvorima i odlučili su proslaviti puštanje pljačkom doma slavnog suca.
Ono što nisu očekivali su bili susjedi koji su čuli provalu, pa su uletjeli u dom suca s puškama kojima su ih odmah oborili. Douglas je trenutno umro, dok je Mosher živio još nekoliko sati.
Znajući da mu nema spasa, odlučio si je olakšati savijest priznanjem da si njih dvoje bili ti koji su oteli Charley Rossa - no to je promrmljao tako da svjedoci nisu mogli razabrati jesu li oni ubili dječaka ili znaju gdje je on posljednje bio.
Nakon Mosherovog priznanja i smrti, sada šestogodišnji Walter Ross doveden je u New York zbog identifikacije tijela. On je potvrdio da su to muškarci koji su ih oteli, a osobito se sjećao Moshera, koji je imao "specifičan nos".
Gdje je Charley završio ostalo je nepoznanica, a Rossova potraga za sinom nije prestala. Tijekom svog života potrošio je još 60 tisuća dolara na istrage, sve bezuspješno.
Stoljeće nakon nestanka, ime Charley Rossa nije zaboravljeno - u SAD-u se velika baza podataka s informacijama o nestaloj djeci zove Projekt Charley, a njegova ostavština živi dalje u vječnom upozorenju "nikad ne uzimaj slatkiše od stranaca".