Kad je sletjela u Johannesburg, bilo je to prvi put nakon više od 25 godina da je Sara-Jayne King bila u Južnoj Africi. Nije je se sjećala, otišla je dok je bila beba, s manje od dva mjeseca. Majka ju je dala na posvojenje u Veliku Britaniju, i s tim se teretom nosila cijelog svog života.
Otišla je u rehabilitacijski centar u kojem se nadala da će pokušati složiti komadiće svog života. Dok je prolazila ulicama pomislila je "bila sam ovdje već prije, ovdje pripadam".
Dok je odrastala Sara-Jayne je znala da izgleda drugačije od svojih roditelja, no nikada se nije takvom doživljavala, sve dok joj drugi nisu to počeli naglašavati. Dugo je vremena bila jedina crna djevojčica koju je znala, a njezini kolege iz razreda često su je dirali po kosi i govorili da je poput vune, piše BBC.
Pokušavala se nositi sa činjenicom da je posvojena crnkinja, bez ikakvih slika koje pokazuju od kud dolazi. Osjećala se odbačenom i samom. Detalji njezina posvojenja bili su magloviti Znala je da njezina majka nije mogla imati djece i da je ona došla iz Južne Afrike. I to je bilo sve.
"Budila bi se svakog jutra i gledala preko polja i vidjela kokoši i ovce. Živjela sam tipičnim životom bijelaca, srednjeg staleža", rekla je.
U njezinom selu Crowhurst Afrikanci su smatrani siromašnima, a njezina škola prikupljala je sredstva za djecu koja gladuju u Etiopiji. Slike koje je gledala, one izgladnjele djece okružene muhama, smatrala je i dijelom svojima.
U vrijeme kad se rodila zakon je branio spolne odnose među rasama
"Bila sam zahvalna što sam spašena od tamo", kaže.
Vjerovala je da je biti crnac na neki način loše, a uskoro je saznala da i tu ima puno nijansi. Dok je njezina boja kože bila neprivlačna, drugi su mogli biti atraktivni. Kada je imala osam godina, u blizinu su se doselile tri djevojčice iz Mauricijusa.
Bile su prekrasne, sa svojom sjajnom kožom i mekanom valovitom kosom. Bile su "pravi tip". Njezina kosa zadavalo joj je velike brige, plakala je od muke dok ju je pokušavala raščešljati. Unatoč najboljim namjerama koje su imali, njezini roditelji samo su pojačavali njezin osjećaj izoliranosti.
Kada je imala 14 godina slučajno je, dok je njuškala po majčinoj sobi, otkrila pismo svoje biološke majke, napisano gotovo godinu dana nakon njezina rođenja. Pismo je bilo adresirano na nju. Otvorila ga je i počela čitati i saznala šokantnu priču o svom posvojenju.
Saznala je da je njezina biološka majka, Britanka, dok je bila u vezi sa bijelcem, imala aferu sa crncem. Kada je ostala trudna nije bila sigurna tko je otac. Pri rođenju činila se i ona bijela pa ju je majka nazvala Karoline. No nekoliko tjedana kasnije shvatila je da baš i nije. I tu su nastali problemi.
U vrijeme njezina rođenja zakoni su zabranjivali spolne odnose među različitim rasama, pa je tako Karoline postala dokaz nezakonite afere. I zato su majka i njezin suprug uz pomoć liječnika tvrdili kako Karoline boluje od rijetke bolesti bubrega i da joj je potrebno liječenje u Londonu. I tako su je dali na posvojenje. Kad su se vratili bez djeteta, svima su rekli da je umrla.
Sa 13 godina se pokušala ubiti
"Boja moje kože bila je toliko odvratna, i ono što su moji biološki roditelji učinili bilo je odvratno. To da su me odvukli iz zemlje i da sam morala odrastati negdje drugdje. Najvažnija osoba na svijetu koja bi te trebala voljeti, tvoja majka, bila je sposobna učiniti tako nešto, odreći se svog djeteta", kaže.
Ti osjećaji javili su se kod nje i prije nego je pročitala pismo, sa 13 godina pokušala se ubiti, a kasnije se počela samoozljeđivati, rezati. Nekoliko godina nakon što je pročitala pismo, dok je studirala pravo na Sveučilištu Greenwich, preko agencije za posvojenje, kontaktirala je svoju majku.
Rekla je da će joj odgovoriti na pitanja, ali da nema želju za nastavkom komunikacije, a nije joj se nikada ni ispričala ili pokazala žaljenje.
U tom je periodu razvila i poremećaj u prehrani i počela se liječiti sama alkoholom i kodeinom. Završila je fakultet i diplomirala novinarstvo, a zatim radila niz dobrih poslova od Velike Britanije do Dubaija i gradila karijeru na radiju.
No nikada nije mogla pobjeći od tamnog oblaka svoje prošlosti. Otac koji ju je posvojio više nije bio prisutan u njezinom životu, brat se ubio a biološka majka odbila ju je drugi put. Nastavila se boriti sa poremećajem u prehrani, alkoholom i samoozljeđivanjem i dobila otkaz u Dubaiju. 2007. godine shvatila je da joj je potrebna pomoć i da su rehabilitacijski centri jeftiniji u Africi.
"Kad smo sletjeli imala sam osjećaj da sam konačno stigla kući", kaže.
Unajmila je privatnog detektiva da joj nađe oca
Taj osjećaj dok se vozila prema centru, da je već tamo bila, čini se bio je točan, jer je bolnica u kojoj ju je majka rodila u blizini. Godinu dan provela je tamo na liječenju, seleći se od Johannesburga do Cape Towna.
Tamo je upoznala svog polubrata, a neko vrijeme bili su jako bliski. Vratila se u London, no nakon što je nekoliko godina provela putujući između te dvije relacije, odlučila je preseliti se u Južnu Afriku.
"Osjećala sam se kao da sam kod kuće", rekla je.
Spremala se za odlazak 2013. godine i to netom nakon smrti Nelsona Mandele.
"Južna Afrika u koju sam se vratila u svoj stalni dom, bila je zemlja u žalosti, ali isto tako u slavlju. Bila je u svom najboljem svijetlu, što se ne vidi tako često", kaže.
Odlučila je promijeniti svoje ime, Karoline je bilo ime koje je pisalo na njezinom rodnom listu, no njezini su je posvojitelji nazvali Sarah, dok joj je Jane bilo srednje ime.
"Nikada neću zaboraviti dan kada sam podigla svoju osobnu iskaznicu. Moje ime je bilo Sara-Jayne King. Pomislila sam to je to, to mi pristaje, to sam ja", rekla je.
Prije dvije godine objavila je knjigu koja opisuje njezini posvojenje i život nakon toga. Unajmila je privatnog detektiva da joj pomogne pronaći biološkog oca, no bez uspjeha. Nakon nekog vremena spomenula ga je promovirajući knjigu na radiju, i uz pomoć Twittera, nakon 36 sati dobila njegov broj telefona. Nazvala ga je i razgovarali su 30 minuta.
Nikada se nije osjećala kao Britanka
Razgovarali su svakog dana, tijekom tjedan dana, prije nego je sjela u avion i došla do Johannesburga kako bi se upoznali. Našli su se u kafiću u trgovačkom centru. Bio je to najbolji dan u njezinom životu, kako je rekla.
"Neću zaboraviti kako je hodao, kako smo oboje počeli plakati, i kako me zagrlio i rekao moja kćeri, moja kćeri. I tada mi je sinulo da sam ja nečija kći, i da negdje pripadam", rekla je.
Dvije godine kasnije Sara-Jayne razmišlja o novoj promjeni imena, da doda prezime svog oca, i postane Makwala King. Iako živi i radi u Cape Townu povremenu putuje u Johannesburg u posjet ocu i braći.
I dalje ima blizak odnos sa majkom u Velikoj Britaniji, no presretna je što je pronašla svoju afričku obitelj. I sada je sigurna u sebe, i svoj identitet. Nikada se zapravo nije osjećala kao Britanka.
"Nitko ne može odlučiti tko sam ja i kako se identificiram. Ne zanima me što ljudi misle kako bi se trebala identificirati", kaže.
